Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3033/06 (Mate Brković (sin Ive) i drugi)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3033/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3033/06, rješavajući apelaciju Mate Brkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Brkovića, Luce Brković, Ivana Brkovića, Ante Brkovića, Tomislava Brkovića, Joze

Brkovića, Mije Brkovića, Ane Brković i Ivke Brković, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-996/05 od 24. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž.66/05 od 30. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P-69/03 od 18. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mate Brković (sin Ive) i dr., (ukupno devet lica navedenih u izreci ove odluke - u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šćita, koje zastupa Miroslav Bošnjak, advokat iz Mostara, podnijeli su 7. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-996/05 od 24. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.66/05 od 30. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-69/03 od 18. novembra 2004. godine.

2. Apelanti su Osnovnom sudu u Konjicu 5. septembra 1991. godine podnijeli tužbu protiv Mate Brkovića (sin Ilije - u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbi i tokom postupka apelanti su tvrdili da je tuženi 15. aprila 1990. godine napao prvoapelanta, te mu tom prilikom nanio tjelesne povrede u vidu ozljede ruke pa je prvoapelantu utvrđena invalidnost, ali nije utvrđen stepen invalidnosti. Zbog nastalih povreda prvoapelant, koji je fizički radnik, nije u mogućnosti da povrijeđenom rukom obavlja nikakav ozbiljniji rad. Budući da prvoapelant živi u domaćinstvu sa suprugom i šestero djece, te majkom i neudatom sestrom, koji su, zbog povrede koja je nanesena prvoapelantu, ostali bez mogućnosti da osiguraju životne potrebe, apelanti su zatražili da sud obaveže tuženog da im naknadi štetu.

3. Presudom Općinskog suda broj P-69/03 od 18. novembra 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim su tražili da se tuženi obaveže da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 212.230,00 KM, i to prvoapelanatu iznos od 152.230,00 KM, na ime umanjenja životne i radne sposobnosti, iznos od po 3.000,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha te iznos od 2.000,00 KM na ime troškova liječenja, a ostalim apelantima (od 2 do 9) za pretrpljene duševne bolove iznos od 48.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i da im naknadi parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja presude pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke presude apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 13.313,80 KM.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud proveo dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze (rodne listove, medicinsku dokumentaciju), nalaz i mišljenja vještaka medicinske struke, saslušao svjedoke i parnične stranke. Iz medicinske dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka i dopune tog mišljenja, sud je utvrdio da je prvoapelant pretrpio povrede i da se nalazio na liječenju, ali da iz nalaza vještaka nije vidljivo da li se radi o teškoj ili lakoj tjelesnoj povredi, niti je u nalazu naznačena ni dužina bolova ni dužina straha koji je trpio prvoapelant. Dalje je navedeno da je rješenjem suda od 14. juna 2004. godine odbijeni prijedlog apelanata za oslobađanje od troškova vještačenja i troškova postupka, te da se nisu žalili na to rješenje. S obzirom da apelanti nisu platili troškove medicinskog vještačenja sud je postupio sukladno odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. nije proveo dokaz medicinskim vještačenjem, a što je bilo neophodno provesti u konkretnoj pravnoj stvari. Budući da sud ne posjeduje stručno znanje kojim bi mogao okvalifikovati težinu povreda kod prvoapelanta kao ni visinu štete koju bi trebalo platiti apelantima, a kako apelanti nisu, prema odredbi člana 123. ZPP-a, dokazali činjenice na kojim temelje svoj zahtjev u dijelu koji se odnosi na visinu štete, to je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dalje je navedeno da sud u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 127. ZPP-a budući da se naknada štete može utvrditi isključivo medicinskim vještačenjem, a da prvoapelant nije sudu dostavio ni dokaze na ime troškova liječenja, premda je prema članu 126. ZPP na njemu bio teret dokazivanja.

5. Iz Rješenja Općinskog suda broj P-69/03 od 14. juna 2004. godine proizlazi da je odbijen prijedlog apelanata za oslobađanje troškova na ime vještačenja i drugih troškova postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prijedlogu za oslobađanje troškova prigovorio tuženi koji je sudu dostavio dokaze da je prvoapelant vlasnik dva vozila, te ovjerenu izjavu da su tri sina prvoapelanta zaposleni, da prvoapelant posjeduje novu kuću, dosta zemlje te da posjeduje trideset ovaca, tri krave i konja i da prvoapelant najveći prihod ostvaruje od čuvanja ovaca i proizvodnje sira. Dalje je navedeno da je prvoapelant u spis dostavio kućnu listu, potvrdu Centra za socijalni rad da je njegova supruga korisnica socijalne pomoći, zatim uvjerenje Službe za privredu Općine Prozor-Rama izdato prvoapelantu u svrhu regulisanja socijalne zaštite, uvjerenje Osnovne škole «Fra Jeronimo Vladić» Ripci kojom se potvrđuje da su maloljetna djeca prvoapelanta redovni učenici škole, te uvjerenje Srednje turističko-ugostiteljske škole Mostar da je malodobni apelantov sin učenik te škole. Međutim, budući da prvoapelant nije sudu dostavio dokaze-uvjerenje da mu je regulisano pravo na socijalnu zaštitu, te dokaze vezane za imovno stanje ostalih apelanata (sinove Antu, Ivana, Tomislava i Jozu, za majku Anu i sestru Ivku) a da je tuženi dostavio dokaze da je prvoapelant vlasnik dva vozila, sud je zaključio da je apelantov prijedlog neosnovan budući da nisu u smislu člana 402. stav 2. ZPP dostavili dokaze o imovnom stanju.

6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.66/05 od 30. juna 2005. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda. Stavom drugim izreke odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju odluke sud je prvenstveno konstatirao da se tužbeni zahtjev u konkretnoj pravnoj stvari odnosio na naknadu štete u ukupnom iznosu od 212.230,00 KM, od čega se iznos od 2.000,00 KM odnosi na materijalnu štetu (troškovi liječenja) a ostalo na nematerijalnu štete. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev apelanata budući da apelanti nisu predujmili troškove vještačenja (a nematerijalna šteta se mogla utvrditi samo na taj način) niti su sudu dostavili dokaze na kojim zasnivaju tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete-troškova liječenja. S obzirom da su apelanti u žalbi dostavili novi dokaz (nalaz ljekara) tvrdeći da su uspjeli sakupit novac za vještačenje, sud je obrazložio da se prema članu 207. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i dokazi osim ukoliko žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Međutim, sud je zaključio da se u slučaju apelanata ne radi o takvoj situaciji.

7. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-996/05 od 24. augusta 2006. godine odbio reviziju apelanata kao i zahtjev tuženog za naknadu revizionih troškova. Sud je prvenstveno konstatirao da je žalbeni sud pravilno zaključio da su apelanti, prema članu 207. ZPP-a, bili dužni da tokom postupka predujme troškove vještačenja te naveo da apelanti u žalbi nisu mogli priložiti taj dokaz bez dostavljanja dokaza da bez svoje krivice taj dokaz nisu mogli iznijeti, odnosno predložiti ga do zaključenja glavne rasprave. Dalje ja navedeno da se naknada štete nije mogla odrediti primjenom člana 127. ZPP-a jer je bilo neophodno utvrditi da li je i ako jeste u kojem obimu postojalo umanjenje životne aktivnosti, pretrpljeni bol i strah kod prvoapelanta, te da li je povreda bila takvog karaktera da je izazvala naročito težak invaliditet, koji bi opravdavao naknadu nematerijalne štete za duševne bolove ostalih apelanata (član 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima-u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je taj revizioni prigovor sud ocijenio neosnovanim. Sud je ponovio da prvoapelant nije dostavio ni dokaze o postojanju i visini troškova liječenje, zbog čega je zaključio da je osporena odluka i u tom dijelu pravilna. Sud je zaključio da je neosnovan i prigovor apelanata da su nižestepeni sudovi imali dovoljno dokaza za presuđenje jer je vještak medicinske struke u svom nalazu od 14. februara 1991. godine naveo da se radi o teškoj tjelesnoj povredi budući da je takav nalaz prema ocjeni suda nepotpun i ne pruža dovoljno osnova za utvrđivanje prava apelanata na naknadu štete i utvrđivanje njene visine. Konačno revizioni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno, primjenom člana 126. ZPP-a o teretu dokazivanja, odbio tužbeni zahtjev apelanata.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelanti vide u činjenici da je sud odbio njihov postavljeni tužbeni zahtjev isključivo zbog toga što nije u roku predujmio troškove vještačenja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sve vladine funkcije i ovlaštenja, koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima».

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

12. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelantice i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Naime, prema odredbi člana 123. stav 1. ZPP-a «Svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev», a prema stavu 2. tog člana sud utvrđuje činjenice slobodnom ocjenom dokaza. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, kojim su apelanti tražili naknadu štete određenim iznosima, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni prava kad su redovni sudovi na konkretnu situaciju primijenili član 126. ZPP kojim je propisano da, ukoliko sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnosti utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da su apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom tražili naknadu nematerijalne štete u smislu čl. 200. i 201. stav 3. ZOO, i to prvoapelant po osnovu umanjenja životne i radne sposobnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i straha, a ostali apelanti po osnovu duševnih bolova. Iz navedenog proizlazi da je za utvrđivanje tih činjenica, odnosno odmjeravanje visine štete, neophodno posebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sud iz tog razloga u konkretnom slučaju i nije mogao primijeniti odredbu člana 127. ZPP (kojim je propisano da će sud, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, o tome odlučiti, prema svojoj ocjeni), budući da su i po mišljenju Ustavnog suda nisu stekli elementi za primjenu navedene odredbe. Stoga, u situaciji kad su sami apelanti predložili vještačenje na ove okolnosti, pri čemu su u smislu člana 385. stav 1. ZPP-a bili dužni da po nalogu suda predujme troškove koji će nastati izvođenjem tog dokaza, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost prvostepenog suda, kad nije proveo predloženi dokaz. Naime sud je postupio u skladu sa odredbom člana 385. stav 3. ZPP-a. Ovo osobito imajući u vidu da je odbijen prijedlog apelanata za oslobađanje od troškova vještačenja i ostalih troškova postupka zbog toga što u smislu člana 402. stav 2. ZPP-a nisu dostavili dokaze o imovnom stanju, te su s obzirom na činjenicu da ih je cijelo vrijeme postupka zastupalo stručno lice-advokat morali biti svjesni posljedica svojih postupaka.

14. S druge strane Ustavni sud zapaža da prvoapelant nije sudu dostavio ni dokaze u vezi sa naknadom materijalne štete-troškova liječenja, mada se taj dio tužbenog zahtjeva mogao dokazivati drugim dokaznim sredstvima. Okolnost da su apelanti u žalbenom postupku samoinicijativno pribavili nalaz sudskog vještaka nije mogla dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari zbog toga što u slučaju apelanata nisu ispunjeni uvjeti iz člana 207. ZPP-a, što su redovni sudovi i obrazložili u svojim odlukama a koje obrazloženje po shvatanju Ustavnog suda ne djeluje proizvoljno. Tvrdnje apelanata da sud nije cijenio presudu kojom je tuženi u krivičnom postupku proglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede nanesene apelantu su irelevantne u konkretnoj pravnoj stvari, budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi utvrdili da je prvoapelant «pretrpio povrede i da se nalazio na liječenju», odnosno da je utvrđen nesporan osnov, ali da apelanti nisu dokazali visinu štete što je, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, ključno u konkretnoj pravnoj stvari.

15. Konačno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanata na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanata koje su tokom postupka isticali, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu, kao i navoda apelanata, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti da su sudovi postupali proizvoljno, materijalnim propisima neosnovano ili neobrazloženo.

16. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda prava apelanata na pravično suđenje zbog čega zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3033/06 (Mate Brković (sin Ive) i drugi) | Sudska praksa | Aktio