Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3043/06 (M. M. i D. M.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3043/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3043/06, rješavajući apelaciju Milenka Marića i Draženka Miletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Marića i Draženka Miletića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-1314/05 od 27. juna 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana u II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Marića i Draženka Miletića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-1314/05 od 27. juna 2006. godine u odnosu na «pravo na nesmetan rad» zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Marić i Draženko Miletić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić, podnio je 8. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1314/05 od 27. juna 2006. godine.
2. Apelanti su Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Hercegovačko-neretvanskog kantona-Ministarstvo unutarnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate.
3. Presudom Općinskog suda broj P-685/01-I od 28. januara 2005. godine utvrđeno je da su apelanti radnici drugotuženog, pa je drugotuženi obavezan da isplati prvoapelantu, na ime neisplaćenih plaća za period od 1. augusta 1997. godine do 1. juna 2004. godine, iznos od 40.600,55 KM, a drugoapelantu za period od 1. augusta 1997. godine do 30. novembra 2001. godine iznos od 34.285,15 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do isplate, te da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.190,60 KM. Drugim stavom izreke presude tužbeni zahtjev apelanata je u cijelosti odbijen u odnosu na prvotuženog, te su apelanti obavezani da prvotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 540,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka nespornim utvrđeno da su apelanti zasnovali stalni radni odnos sa prednikom drugotuženog, pa je sud ocijenio da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije na strani drugotuženog. Sud je, primjenom Zakona o unutarnjim poslovima HR HB, zaključio da se u slučaju apelanata radi o radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod drugotuženog. Dalje je navedeno da su apelanti u aprila 1997. godine obaviješteni da se nalaze na čekanju, o čemu nisu dobili nikakav pismeni akt, te da su nastavili da primaju plaću u punom iznosu do jula 1997. godine, a onda je isplata plaća prestala te su bez objavljivanja konkursa ili oglasa vraćeni na posao i raspoređeni na radna mjesta, i to prvoapelant je vraćen 1. juna 2004. godine, a drugoapelant 1. decembra 2001. godine.
4. U obrazloženju je dalje navedeno da drugotužena nije, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojim temelji svoj zahtjev, dokazala da su apelanti bili neraspoređeni radnici, niti da im je zakonito prestao radni odnos u skladu sa odredbama čl. 121. do 129. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH («Službeni list FBiH»broj 13/98), ili da su bili stavljeni na raspolaganje u smislu čl. 112. do 120. navedenog zakona. Stoga je sud na osnovu člana 126. ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da drugotuženi niti jednim dokaznim sredstvom nije dokazao da su apelanti izgubili svoj stečeni status. Budući da apelantima nikada nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, koje se moralo donijeti u roku od sedam dana od dana nastupanja okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa, te obzirom da su apelanti ponovo počeli raditi kod drugotuženog, to im za utužene periode po zaključku suda pripada pravo na isplatu zaostalih plaća u visini određenoj na temelju nalaza i mišljenja, te dopune nalaza vještaka finansijske struke. Sud je, međutim, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženog neosnovan, nalazeći da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog jer su apelanti bili uposlenici PS Mostar, čiji je pravni slijednik drugotuženi prema čl. 77. do 83. Zakona o unutarnjim poslovima FBIH, a da apelanti nisu stavljeni na raspolaganje nikakvim aktom prvotužene niti su od prvotužene primali plaću.
5. Odlučujući o žalbama apelanata i drugotuženog, podnesenim protiv presude prvostepenog suda, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Gž:750/005 od 13. septembra 2005. godine djelimično uvažio žalbu drugotuženog i prvostepenu presudu preinačio u stavu jedan izreke tako da je dio tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje da su apelanti radnici drugotuženog odbacio, te je drugotuženi obavezan da prvoapelantu na ime neisplaćenih plaća za period 1. august 1997. godine do 1. februar 1998. godine isplati iznos od 2.582,04 KM, umjesto iznosa od 40.600,55 KM, za period od 1. augusta 1997. godine do 1. juna 2004. godine, a drugoapelantu iznos od 3.459,92 KM za period 1. augusta 1997. godine do 1. februara 1998. godine, umjesto iznosa od 34.248,15 KM za period od 1. augusta 1997. godine do 30. novembra 2001. godine. Preinačena je i prvostepena presuda u pogledu dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu troškova postupka tako da je drugotuženi obavezan da isplati apelantima po tom osnovu iznos od 1.355,52 KM umjesto iznosa od 10.190,60 KM. Žalba drugotuženog u ostalom dijelu, kao i žalba apelanata (zbog toga što su odbijeni sa tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženog), u cijelosti su odbijene.
6. U obrazloženju presude je navedeno da nije sporno da su apelanti bili zaposlenici MUP-a HR HB po osnovu rješenja iz 1994. godine, te da su na osnovu člana 77. Zakona o unutarnjim poslovima FBIH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog zakona (stupio na snagu 1. februara 1996. godine) prestali sa radom dotadašnji organi unutrašnjih poslova na području federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i organi pod kontrolom HVO, te da su MUP FBiH i kantonalna ministarstva (čl. 78. i 81. Zakona) obavezani da preuzmu sve radnike koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na snagu Zakona te da ih rasporede u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. Dalje je navedeno da su apelanti bili zatečeni u radnom odnosu u organu unutrašnjih poslova koji je bio pod kontrolom HVO, da je PU Mostar u kojoj su apelanti radili bila organizaciona jedinica izvan sjedišta MUP-a pa je drugotuženi bio obavezan da preuzme apelante i rasporedi ih u skladu sa Zakonom i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i načinu rada MUP-a HNK iz zbog čega je i zaključeno da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Iz provedenih dokaza sud je zaključio da su apelanti od aprila 1997. godine imali status uposlenika na čekanju kod drugotuženog, odnosno status neraspoređenih radnika. Sud je stoga zaključio da bi suprotno utvrđenju prvostepenog suda status apelanata trebalo rješavati primjenom odredbi čl. 112. do 115. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis. Sud je zaključio, s obzirom da oba apelanta rade u MUP-u od 1982. godine, da su u vrijeme stavljanja na raspolaganje imali navršenih 15 godina radnog staža te da su prema tome mogli biti na raspolaganju šest mjeseci (od augusta 1997. godine zaključno sa januarom 1998. godine), iz zbog čega je preinačio prvostepenu presudu te je apelantima za taj period dosudio naknadu plaće u iznosu koji je određen nalazom sudskog vještaka. Dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje da su apelanti radnici drugotuženog sud je odbacio nalazeći da ne postoji pravni interes za utvrđenje, budući da je prvoapelant od 1. juna 2004. godine a drugoapelant od 1. decembra 2001. godine ponovo primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme kod drugotuženog.
7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1314/05 od 27. juna 2006. godine revizija apelanata je odbijena, a revizija drugotuženog odbačena. U obrazloženju presude sud je zaključio da revizija apelanata pravilno ukazuje da drugostepeni sud nije mogao na konkretni spor primijeniti Zakon o plaćama službenika organa uprave, ali da se i primjenom Zakona o državnoj upravi («Službeni list RBiH» broj 26/93), kojeg je kao relevantni materijalni propis trebalo primijeniti, odluka suda ne mijenja budući da je i tim zakonom predviđen status neraspoređenog radnika, što je utvrdio drugostepeni sud. Naime, i Zakon o državnoj upravi također regulira prava neraspoređenih radnika kao i posljedice tog statusa (čl. 323. do 327). Tim odredbama je regulirano da uposlenicima koji su u statusu neraspoređenog radnika, ukoliko u roku od 6 mjeseci ne budu raspoređeni na druge poslove, radni odnos prestaje po sili zakona. Dalje je navedeno da je odredbama čl. 332. do 335. propisano da se o pravima uposlenika «mora odlučiti pismenim rješenjem», ali da niti jednom odredbom nije regulirano kako se postupa ako organ ne donese rješenje. S obzirom da ovim zakonom kao lex specialis nije regulirano šta se radi kad organ ne postupi u skladu sa ovim odredbama, to se prema članu 346. tog zakona u ovim situacijama primjenjuju propisi koji se primjenjuju na radnike u preduzećima i drugim pravnim licima. U konkretnom slučaju je to Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 50/89 i 42/90), koji je preuzet kao republički propis i koji je primjenjivan sve do donošenja Zakona o radu. Tim zakonom je regulirano da radnik zaštitu svojih prava može tražiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke (rješenja) kojim se njegovo pravo vrijeđa ili od saznanja za povredu prava (član 80. stav 2). Primjenjujući navedene odredbe na konkretan slučaj, sud je zaključio da su apelanti saznali za povredu svog prava 1. augusta 1997. godine kada je drugotuženi prestao da im isplaćuje plaće, bez obzira što drugotuženi nije donio nikakvo rješenje. A kako to nisu učinili, drugostepeni sud je utvrdio «njihov status i pravne posljedice tog statusa, koje su iste i uz primjenu propisa koji se mogao primijeniti, kao i propisa kojeg je sud pri donošenju osporene odluke primijenio». Konačno, revizioni sud je zaključio da se pravilnom primjenom materijalnog prava suštinski ne mijenja odluka koja se revizijom osporava, pa je primjenom člana 248. ZPP odbio reviziju apelanata. Reviziju drugotuženog sud je odbacio nalazeći da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti vide u činjenici da je Vrhovni sud «potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo kada donosi tumačenje određenih odredbi Zakona o državnoj upravi, koji se kao relevantni materijalni propis imao primijeniti u konkretnoj situaciji», te ističe da je apsolutno pogrešan stav Vrhovnog suda kojim se štiti jača strana u postupku kod činjenice da je Zakon o državnoj upravi naglasio da se radno-pravni status mora rješavati u pismenoj formi. Apelanti dalje zaključuju da, ako organ postupi suprotno tome, mora snositi posljedice i riješiti radno-pravni status uposlenika te mu naknaditi štetu, a suprotno ponašanje dovodi do pravne nesigurnosti građana. Apelanti dalje smatraju da im je povrijeđeno «pravo na nesmetan rad».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Suština navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, konkretno Zakon o državnoj upravi. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava BiH (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti apelacijom ne osporavaju činjenično stanje do kojeg su došli prvostepeni i drugostepeni sud, a koji se svodi na sljedeće: da su apelanti zaposleni u MUP-u od 1982. godine, da su u toku rata radili u PS Mostar po osnovu rješenja MUP-a HR HB iz 1994. godine, da je apelante nakon stupanja na snagu Zakona o unutarnjim poslovima FBiH (1. februara 1996. godine) preuzeo drugotuženi kod kojeg su radili do aprila 1997. godine kada su usmeno obaviješteni da se nalaze na čekanju, da su apelanti primali plaću zaključno sa julom 1997. godine te da su ponovo pozvani na posao, i to prvoapelant 1. juna 2004. godine a drugoapelant 1. decembra 2001. godine. Prvostepeni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata u odnosu na drugotuženog, nalazeći da drugotuženi nije dokazao da su apelanti neraspoređeni radnici u smislu odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, te da im stoga pripada plaća za cijeli utuženi period. Drugostepeni sud je zaključio da apelanti, upravo suprotno zaključku prvostepenog suda, imaju status službenika na raspolaganju u smislu naprijed navedenog zakona koji predstavlja lex specialis te da im stoga, s obzirom na godine staža, u smislu čl. 114. i 115. ovog zakona, pripada pravo na naknadu plaće za šest mjeseci.
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o državnoj upravi i Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
14. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je pošao od činjeničnog utvrđenja drugostepenog suda, budući da, prema članu 240. stav 2. ZPP-a, sud u revizionom postupku ne može ispitivati odluke nižestepenih sudova zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja. Dalje, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja sadržanog u čl. 247. i 248. ZPP-a.
15. Okolnost da je Vrhovni sud zaključio da je na konkretnu činjeničnu situaciju trebalo primijeniti Zakon o državnoj upravi, a ne Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni prava. Naime, nesporno je da je u vrijeme nastanka spornog odnosa (1997. godine) na snazi bio Zakon o državnoj upravi kojim je bio reguliran status organa uprave u koje nesporno spadaju i prvotuženi i drugotuženi. Također je nesporno i da su se na apelante kao uposlenike drugotuženog primjenjivale odredbe tog zakona kojim se reguliraju radni odnosi radnika organa uprave. Članom 323. stav 6. tog zakona je reguliran status neraspoređenog radnika, a članom 325. da ukoliko neraspoređeni radnik ne bude raspoređen u roku od šest mjeseci od dana kada je ostao neraspoređen, prestaje mu radni odnos u organu uprave te da iz odredbi tog zakona (član 332) proizlazi da o pravima i dužnostima radnika organa uprave odlučuje rješenjem funkcioner organa uprave. Dalje je evidentno da predmetnim zakonom nije regulirano kako se postupa ako se u smislu naprijed navedene odredbe ne donese rješenje niti je eventualno kaznenim odredbama predviđena prekršajna odgovornost ako se ne postupa po toj odredbi.
16. S druge strane, nesporno je da je članom 346. Zakon o državnoj upravi regulirano da se na pitanja koja nisu regulirana tim zakonom primjenjuju propisi koji se primjenjuju na radnike u preduzećima i drugim pravnim licima, a to je u to vrijeme nesporno bio to Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90). Predmetni zakon je preuzet kao republički zakon Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni («Službeni list RBiH« br. 2/92 i 13/94), a njime je u članu 80. st. 1. i 2 regulirano da «radnik ima pravo nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu, podnijeti zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima», te da «prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava».
17. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad je Vrhovni sud u slučaju apelanata primijenio odredbe Zakona o državnoj upravi i Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, budući da je Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH stupio na snagu 19. aprila 1998. godine, te da je odredbom člana 173. navedenog zakona regulirano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje da važe odredbe o radnim odnosima i plaćama zakona o državnoj upravi koji se primjenjuju na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu tog zakona. Dakle, u vrijeme spornog odnosa na snazi je bio Zakon o državnoj upravi koji je za pitanja koja nisu regulirana tim zakonom upućivao da se primjenjuje Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
18. S obzirom na naprijed navedeno, nesporno je da je primjena Zakona o državnoj upravi u vezi sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji po zaključku Vrhovnog sud treba da se primijenjuje prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, u konkretnom slučaju dovela do identičnog ishoda predmetnog postupka za apelante kao i primjena Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Imajući u vidu da je revizioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge za svoje odlučenje, koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno, te imajući u vidu odredbu člana 240. stav 1. ZPP iz koje proizlazi obaveza revizionog suda da procijeni da li su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu pravilno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud u osporenoj odluci nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U vezi sa navodima apelanata u kojima ukazuju na «povredu prava na nesmetan rad», Ustavni sud ukazuje da «pravo na nesmetan rad» nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu «prava na nesmetan rad» ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić