Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2999/07 (Z.K)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2999/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2999/07, rješavajući apelaciju Z.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 070 od 28. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda podnijela je 7. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 070 od 28. augusta 2007. godine. Apelantica je tražila da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio sudskim i upravnim organima da postupaju u vezi sa stanom u Ulici L.Vulakovića br. 7-9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelantica je dopisima od 15. jula i 11. decembra 2008. godine urgirala da se donese odluka o apelaciji.
2. ODP «Štamparija» Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotužilac) je 18. marta 1998. godine podnio Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv apelantice radi otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana, tvrdeći da ga apelantica ne koristi od početka 1992. godine, a da je za njega zaključila Ugovor o korištenju stana broj 58-1 od 6. oktobra 1995. godine sa Zajednicom stanovanja, po osnovu prenosa stanarskog prava sa pokojnog oca Dušana Kapora, a bez znanja prvotužitelja kao vlasnika predmetnog stana. Zatim, apelantica se, s obzirom na prestanak zajednice života sa svojim ocem, nije mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Uz sve to, apelantica je cijeli stan izdala na korištenje Voji Vujoviću kao podstanaru, bez znanja vlasnika. Tužilac je svoju tužbu zasnovao na odredbama čl. 47. i 48. ZSO. Presudom zbog izostanka broj P-94/98 od 18. augusta 1999. godine, koja je postala pravosnažna 2. februara 2000. godine, usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana, te je naloženo apelantici da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda tužitelju na raspolaganje u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Rješenjem Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-478/04 od 22. marta 2005. godine, usvojen je apelanticin prijedlog i dozvoljeno ponavljanje parničnog postupka, te je ukinuta presuda zbog izostanka i predmet vraćen prvostepenom sudu na daljnji postupak.
3. Osnovni sud je zatim 5. jula 2005. godine donio Presudu broj P-287/04, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za otkaz ugovora i iseljenje apelantice iz predmetnog stana, te obavezao prvotužitelja i drugotužitelja, Kompaniju «Bobar» d.o.o. Bijeljina-Filijala Trebinje kao umješača, da apelantici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.357,50 KM u roku trideset dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je sud ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je apelantici priznat status raseljenog lica, te da se ona stoga nije ni mogla tretirati kao lice koje je prestalo da koristi predmetni stan jer je izbjegla zbog ratnih dejstava, da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je prema zapisniku o primopredaji stana Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) apelantici 2. septembra 2002. godine stan predat u posjed. Stoga je sud zaključio da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti svog oca, da je bila izbjeglica, da joj je priznat status raseljenog lica zbog čega nije ni mogla biti u stanu u navedenom periodu, te je stoga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Presudom Okružnog suda broj Gž-613/05 od 23. augusta 2006. godine odbijena je žalba prvotužitelja i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, našao da je apelantici na osnovu valjanih odluka te pravilnog zapisnika vraćen predmetni stan na kojem je nositelj stanarskog prava bio njen otac Dušan Kapor. Dalje je navedeno da su neosnovani navodi tužitelja da je apelantica napustila stan odlazeći na studij u Tuzlu prije 1992. godine a potom u Beogradu zasnovala porodicu i tu ostala da živi, budući da prvotužilac nije takve dokaze predložio ni na pripremnom ročištu ni na glavnoj raspravi, a niti je žalbom dokazao da je apelantica prije 1992. godine napustila predmetni stan. Budući da je prvostepeni sud na osnovu odluke CRPC i potvrde o apelanticinom kretanju utvrdio da je napustila mjesto boravka zbog ratnih dejstava, kako tvrde ovlašteni organi, a s obzirom da prvotužitelj nije ponudio suprotne dokaze, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je, imajući u vidu čl. 21. i 22. i član 6. stav 2. ZSO, odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da je apelantica član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, da ima pravo nesmetanog korištenja stana, da je predmetni stan napustila 1992. godine, te da je stekla status raseljenog lica na osnovu čega joj je i vraćen predmetni stan.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 070 od 28. augusta 2007. godine uvažena je revizija prvotužitelja te je drugostepena presuda Okružnog suda preinačena tako da je žalba prvotužitelja uvažena, prvostepena presuda Osnovnog suda preinačena i presuđeno da se usvaja otkaz predmetnog ugovora te je aplantici naloženo da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda prvotužitelju na raspolaganje u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na žalbu i na reviziju. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 237. stav 3. ZPP-a, budući da se radi o jednom od dosta čestih sporova u kojem se razrješavaju pravni odnosi veoma značajni sa aspekta zaštite kako društva u cjelini tako i pojedinaca, te je sud zaključio da je odlučivanje o tužiočevoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. Sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravna shvatanja nižestepenih sudova iznesena u obrazloženju prvostepene i drugostepene presude, te konstatirao da je pravni osnov na kojem se zasniva tužbeni zahtjev tužitelja član 47. stav 1. ZSO. Dalje je navedeno da prema utvrđenom činjeničnom stanju apelantica nije koristila sporni stan od 17. oktobra 1995. godine kada je sa podstanarom Vojom Vujovićem zaključila ugovor o podstanarskom odnosu, kojim mu je dala na korištenje «čitav trosoban stan», do 17. marta 2005. godine, kada je njen podstanar deložiran; da apelantica «nije stupila u posjed stana ni drugog septembra 2002. godine (što bi proizlazilo iz zapisnika o primopredaji stana od tog datuma, ako bi se taj zapisnik formalistički tumačio), nego je produžila ugovor o podstanarskom odnosu»; da apelantica stan nije koristila zbog školovanja u Beogradu, što je izričito navedeno u ugovoru o podstanarskom odnosu iz 1995. godine, tj. iz razloga potpuno nevezanih za sukob u smislu člana 47. stav 1. ZSO a u vezi sa članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZSO («Službeni glasnik RS» broj 12/99). Sud je konstatirao da je članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 13/02 i 96/03 - u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da se lice koje je napustilo svoj stan u periodu 30. april 1991. godine do 19. decembra 1998. godine smatra izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH s pravom povratka u stan bez obzira na okolnosti zbog kojih ga je napustilo, ali je naveo da apelantica predmetni stan ni nakon 19. decembra 1998. godine nije koristila neprekidno duže od 6 mjeseci iako joj je omogućena predaja stana početkom septembra 2002. godine te da su, i ako se pođe od toga da je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu na osnovu odluke CRPC od 16. aprila 2002. godine, odnosno na osnovu rješenja Ministarstva, ispunjeni uvjeti za primjenu člana 47. stav 1. ZSO da joj se otkaže ugovor o korištenju stana zbog nekorištenja stana od 19. oktobra 1995. godine, a osobito od 19. decembra 1998. godine pa do 17. marta 2005. godine (a ne kako je pogrešno u obrazloženju navedeno 1995. godine). Dalje je navedeno da je članom 48. stav 1. ZSO propisano da se nositelju stanarskog prava ne može dati otkaz ugovora o korištenju stana ako stan ne koristi duže od šest mjeseci ali najduže do pet godina između ostalog i kad je u inozemstvu radi školovanja, te da je, računajući od dana zaključenja ugovora o podstanarskom odnosu 17. oktobra 1995. godine, apelantici istekao i taj petogodišnji rok, te da stoga ni ova zakonska odredba nije predstavljala pravnu smetnju za otkaz ugovora o korištenju stana. Vezano za podatke CJB Trebinje sud je naveo da oni samo dokazuju da je apelantica prijavila prebivalište u spornom stanu 3. jula 1986. godine i da prijavu nije mijenjala do dana kad je dopis sastavljen 11. jula 2003. godine, ali ne dokazuju da je apelantica kroz to vrijeme stvarno koristila predmetni stan, te je navedeno da je za presuđenje u konkretnom sporu bitno da li su prema odredbama ZSO ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana a ne da li ima mjesta primjeni odredbi Zakona o prestanku primjene. Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni izuzeci propisani članom 47. stav 1. tačka 1. do 7. ZSO pa je apelantica, s obzirom da ugovor o korištenju stana prestaje otkazom, dužna da, u skladu sa članom 40. ZSO, stan preda tužitelju. Konačno, sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te je stoga revizija prvotužitelja uvažena i primjenom člana 250. stav 1. ZPP obje nižestepene odluke preinačene tako što je udovoljeno tužbenom zahtjevu.
7. Apelantica kao predlagač je pred Osnovnim sudom vodila vanparnični postupak protiv prvotužitelja u ovom predmetu, radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, te je Osnovni sud donio Rješenje broj 095-0-V-06-000-195 od 4. januara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000-084 od 11. juna 2007. godine, kojim je udovoljeno apelanticinom prijedlogu te utvrđeno da je apelantica kao nositeljica stanarskog prava kupac a prvotuženi prodavac predmetnog stana, utvrđena je cijena stana u iznosu od 5.174,42 KM te naloženo apelantici da taj iznos uplati na račun Fonda stanovanja RS. Navedeno je da će predmetno rješenje služiti apelantici kao osnov za upis u zemljišne knjige, te da predmetno rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Sudovi su svoju odluku zasnovali na odredbi člana 9. stav 1. i člana 13. Zakona o privatizaciji stanova, budući da je utvrđeno da je predmetni stan u državnoj svojini, da je apelantica nositeljica stanarskog prava (jer je presudom Osnovnog suda koja je potvrđena presudom Okružnog suda, a koje su preinačene revizionom presudom Vrhovnog suda koja je predmet ove apelacije odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na otkaz ugovora o korištenju stana), te da protivnik predlagača nije u zakonskom roku od 30 dana zaključio ugovor o otkupu stana.
8. Apelantica smatra da su osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj prilikom utvrđivanja prava građanske prirode nije obezbijeđen nezavisan i nepristran sud i pravično ispitivanje slučaja, ističe da je Vrhovni sud nezakonito i proizvoljno preispitao činjenice te na taj način proizvoljno primijenio materijalno pravo, da joj je na taj način onemogućeno da suštinski pristupi sudskom organu te da je pristup trećestepenom organu bio ne samo neobjektivan i očigledno pristran već i diskriminatorski i formalan, da sud nije mogao primijeniti član 237. stav 3. ZPP-a. Apelantica dalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine jer je prema praksi Ustavnog suda nedvojbeno utvrđeno da je stanarsko pravo izjednačeno sa imovinskim pravom, te smatra da je lišena svog vlasništva suprotno uvjetima predviđenim zakonom.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, ustvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavnog suda, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Ispitujući apelanticine navode da se revizijski sud upustio u raspravljanje po nedopuštenoj reviziji, Ustavni sud prvenstveno smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva arbitrarnost koja je mogla dovesti u pitanje apelanticino uživanje nekog od ustavnih prava. Ovo stoga što je sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po izuzetku u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je u obrazloženju presude dao razloge za svoje postupanje, nalazeći da se radi o jednom od dosta čestih sporova u kojem se razrješavaju pravni odnosi veoma značajni sa aspekta zaštite kako društva u cjelini tako i pojedinaca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud postupio u skladu sa važećim propisom, budući da se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje da li je odlučivanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u čemu Ustavni sud nije pronašao nikakvu arbitrarnost.
13. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom parničnom postupku apelantica imala procesnu poziciju tužene, te da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu koja je potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za otkaz ugovora o korištenju stana i apelanticino iseljenje. Međutim, Vrhovni sud je odlučujući o reviziji prvotužitelja dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio obje nižestepene presudu te u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, nalazeći da je zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana iz člana 47. stav 1. ZSO, kojim je regulirano da se otkaz ugovora o korištenju stana nositelju stanarskog prava može dati kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a u apelanticinom slučaju sud nije utvrdio da postoje izuzeci navedeni u tački 1. do 7. člana 47. ZSO. Naime, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da apelantica ne koristi predmetni stan još od 17. oktobra 1995. godine, kada je cijeli stan izdala podstanaru Voji Vujoviću, kao ni nakon 19. decembra 1998. godine do 17. marta 2005. godine, kada je njen podstanar deložiran, te da apelantica stan nije koristila zbog školovanja u Beogradu što je izričito navedeno u ugovoru o podstanarskom odnosu iz 1995. godine zbog čega je sud utvrdio da apelantica nije koristila predmetni stan iz razloga potpuno nevezanih za sukob u smislu člana 47. stav 1. ZSO a u vezi sa članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZSO. Dalje, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP-a, kojim je propisano da će revizijski sud, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu, pa u takvom postupanju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost.
14. U vezi sa apelanticinim navodima o pristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji prvotužitelja bio pristran. Ovo osobito imajući u vidu da je sud, što je već konstatirano u prethodnim tačkama, postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 237. stav 3. i člana 250. stav 1. ZPP-a, pri čemu je u obrazloženju presude dao razloge za svoju odluku.
15. Dalje, u odnosu na apelanticine navode o nemogućnosti suštinskog pristupa sudu Ustavni sud smatra da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica, prema relevantnim odredbama ZPP-a,učestvovala u svim fazama postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po tužbi tužitelja, da je apelantica u tom postupku imala procesnu poziciju tuženog, da je dala odgovor na tužbu, da je bila upoznata sa dokazima koje je sud izveo, da je mogla davati komentare na dokaze te da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelantica u odnosu na tužitelje bila drugačije tretirana. Apelantica je, dalje, imala i koristila mogućnost davanja odgovora na žalbu prvotužitelja, a u revizionom postupku je iskoristila zakonsku mogućnost davanja odgovora na reviziju o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, odnosno razloge zbog kojih je usvojio reviziju odnosno dao razloge zašto navodi odgovora na reviziju ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, nesporno je da je apelantica imala pristup sudu i to u tri instance, pa se njeni navodi da joj je onemogućen suštinski pristupi sudskom organu, te da je pristup trećestepenom organu bio ne samo neobjektivan i očigledno pristran, pokazuju paušalnim budući da naprijed navedeno ukazuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. Apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
16. S obzirom na navedeno, budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno raspravljati, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Nediskriminacija
17. Iz apelacije dalje proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu navode apelacije Ustavni sud zaključuje da apelantica smatra da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje.
18. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije, te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33).
19. U konkretnom slučaju apelantica osim navoda da je pristup trećestepenom organu bio ne samo neobjektivan i očigledno pristran već i diskriminatorski i formalan, nije dostavila dokaze i iznijela bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su apelanticini navodi o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
20. Apelantica, također, smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da je lišena svog vlasništva suprotno uvjetima predviđenim zakonom, te podsjeća da je prema praksi Ustavnog suda nedvojbeno utvrđeno da je stanarsko pravo izjednačeno sa imovinskim pravom.
21. Ustavni sud podsjeća da se pod pojmom «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Međutim, preduvjet za razmatranja apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelantica uopće imala «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). U konkretnom slučaju apelantica je zaključenjem ugovora o korištenju stana 6. oktobra 1995. godine postala nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, apelantica je na osnovu pravomoćnog Rješenja Osnovnog suda broj 095-0-V-06-000-195 od 4. januara 2007. godine stekla uvjete da se nakon uplate kupoprodajne cijene na osnovu tog rješenja u zemljišnim knjigama uknjiži, sa pravom svojine na predmetnom stanu, čime je postala njegova vlasnica.
23. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama u vezi sa pravom na pravično suđenje utvrdio da Vrhovni sud u konkretnom parničnom predmetu nije arbitrarno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava kada je uvažio reviziju prvotužitelja te udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tako da je usvojio otkaz ugovora o korištenju stana i apelanticu obavezao da prvotužitelju preda predmetni stan, miješanje u apelanticina imovinska prava, do kojih je nesumnjivo došlo osporenom odlukom, je bilo zakonito. Također, iz činjenica predmeta se može zaključiti da je uspostavljena proporcionalnost između apelanticinih imovinskih prava i legitimnog cilja zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužitelja, u vezi sa predmetnim stanom. Stoga, budući da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić