Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3184/06 (M. M.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3184/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3184/06, rješavajući apelaciju Mirka Marušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Marušića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Kž-06-
000 033 od 5. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj K.158/04 od 11. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa odvjetnički ured Sesar-Ćurić, podnio je 24. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kž-06-000 033 od 5. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K.158/04 od 11. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj K.158/04 od 11. maja 2006. godine apelant je proglašen krivim zato što je 29. jula 2004. godine, na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, nasiljem prema drugom ugrozio građanski mir pri čemu je jedna osoba lako tjelesno ozlijeđena. Time je apelant počinio krivično djelo Nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je navedeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine nakon pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Oštećeni Ivan Brekalo je sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a apelant je, na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), obavezan da na ime troškova krivičnog postupka uplati iznos od 1.155,00 KM, te na ime paušala za rad suda iznos od 100,00 KM.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 4. oktobra 2004. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela Nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2., u vezi sa stavom 1. KZFBiH, tvrdeći da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio predmetno krivično djelo. Dalje je navedeno da je sud proveo dokaze optužbe (saslušanje dva vještaka, oštećenog Ivana Brekala i tri svjedoka; čitanje pismenih dokaza: nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, psihologa i vještaka medicinske struke, zapisnika o uviđaju i prijave o povredi oštećenog; uvid u fotodokumentaciju, podatke iz krivične evidencije i troškovnik krivičnog spisa) i dokaze odbrane (apelantovu odbranu i saslušanje svjedoka Željka Topića). Sud je konstatirao da je apelant odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka V.K. Dalje je navedeno da je sud odbio dokaz odbrane - čitanje pismene izjave svjedoka Željka Topića, koju je pismeno sačinio nakon što je saslušan na glavnoj raspravi, zbog toga što je apelantu ovaj svjedok bio na raspolaganju, te je on ispitan. Sud je proveo dokaz apelantovog neuropsihijatrijskog i psihološkog vještačenja na Klinici za psihijatriju Sarajevo, a radi utvrđivanja je li apelant, obzirom na psihičko stanje, sposoban sudjelovati u postupku i shvatiti značaj svog postupka, što predstavlja procesnu pretpostavku za vođenje postupka.
4. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio nespornim da je apelant počinio krivično djelo Nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2., u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Sud je ovu tvrdnju zasnovao na iskazu oštećenog Ivana Brekala. Iskaz je potkrijepljen i drugim dokazima, u prvom redu iskazima svjedoka Frane Vukoja i Zdravke Soldo. Sud je njihove iskaze ocijenio objektivnim i jasnim i kao takvima im je vjerovao, iako svjedoci nisu neposredno vidjeli sam napad na oštećenog ali su apelanta vidjeli u blizini ureda oštećenog, a potom su čuli viku i galamu. Ovakav zaključak potvrđuje i iskaz vještaka medicinske struke Zlatka Matića, kojem je sud u cijelosti vjerovao, iz kojeg proizlazi da je oštećeni zadobio više tjelesnih ozljeda koje se, kako pojedinačno, tako i ukupno gledajući, kvalificiraju kao laka tjelesna ozljeda. Dalje je navedeno da iz iskaza vještaka neuropsihijatra Mire Klarića proizlazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Navedene iskaze svjedoka i oštećenog potvrdili su i pismeni dokazi u spisu. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka Vlade Kutle, budući da on nije išao u ured oštećenog, već je opisao susret sa apelantom prije incidenta. Sud nije prihvatio ni iskaz svjedoka odbrane Željka Topića, ocjenjujući ga neuvjerljivim i kontradiktornim. U obrazloženju je detaljno izložena apelantova odbrana, te ju je sud ocijenio dijelom kao priznanje počinjenog krivičnog djela, a dijelom kao iskonstruiranu i usmjerenu na izbjegavanje krivične odgovornosti. Naime, sud nije prihvatio navode odbrane prema kojima je oštećeni kriv za nastalu situaciju (u smislu da je oštećeni htio da se osveti apelantu, te da ga čak i likvidira), obzirom na to da apelant nije imao nikakvo opravdanje zašto je došao u ured oštećenog i napao ga bez ikakvog stvarnog razloga. Sud je ocijenio neosnovanom apelantovu tvrdnju da je oštećeni u vrijeme spornog događaja kod sebe imao pištolj kojim je prijetio apelantu, obzirom na to da tu tvrdnju ne potvrđuje niti jedan svjedok. Dalje je navedeno da je apelant prilikom iznošenja odbrane dijelom priznao izvršenje krivičnog djela, jer je rekao da je došao u ured oštećenog, da ga je udarao i da je potrgao natpis i roletne. Stoga je sud zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli svi bitni elementi predmetnog krivičnog djela, te je apelantu, cijeneći olakšavajuće okolnosti (starost i bitno smanjenu uračunljivost), i otežavajuće okolnosti (javno mjesto, apelantova ranija osuđivanost, upornost i drskost, te nekorektan odnos prema sudu u toku trajanja postupka), izrekao uvjetnu osudu smatrajući da će se njom postići svrha kažnjavanja.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Kž-06-000 033 od 5. septembra 2006. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelant došao u odvjetnički ured oštećenog s namjerom da sa oštećenim izravna račune u vezi sa dobijanjem rješenja koje se odnosi na obavljanje odvjetničke djelatnosti oštećenog, te je, nakon skidanja natpisa «odvjetnik Ivan Brekalo» i razbijanja mobitela, oštećenog udario po licu, te ga ogrebao po leđima oštrim predmetom uslijed čega je oštećeni zadobio lakše tjelesne ozljede. Budući da je apelant u žalbi naveo da je prvostepeni sud prilikom ocjene dokaza morao isključiti ljekarsko uvjerenje kao dokaz, sud je naveo da je sam apelant u svojoj odbrani naveo da je oštećenog udario šakom, te da ga je hemijskom olovkom nekoliko puta ogrebao po leđima i ramenima i da su te povrede i konstatirane u prijavi o povredi Doma zdravlja u Širokom Brijegu. Sud je, dalje, suprotno apelantovim navodima, zaključio da svjedokinja Zdravka Soldo nije imala razloga da iznosi neistinite činjenice koje bi išle na štetu optuženom, budući da ona potvrđuje da je apelant išao prema uredu oštećenog, odakle se čula galama i lupanje, te da je, nakon što je vidjela da se apelant vratio, otišla do ureda oštećenog i vidjela da su stvari razbacane, a na oštećenom je vidjela povrede. Ovaj iskaz je u bitnim činjenicama suglasan iskazu svjedoka Frane Vukoja, pa je sud zaključio da su neosnovani navodi žalbe da su pojedini iskazi kontradiktorni i suprotni sami sebi. Apelantove žalbene navode da je postupao u nužnoj odbrani sud je, također, ocijenio neosnovanim jer ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o istovremenom ili direktno predstojećem protivpravnom napadu, budući da je, suprotno apelantovim navodima, upravo apelant prvi napao oštećenog, kako i sam ističe u svojoj odbrani. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da apelantu nije dana mogućnost pristupa dokazima jer je paušalan i ničim dokazan. Stoga je sud zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo Nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2., u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pri čemu je dao valjane razloge za svoju odluku, a koje je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su osporene presude rezultat netačnog i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje se navodi da ljekarsko uvjerenje, kao i policijski zapisnik o uviđaju, ne sadrže osnovne elemente, potom da je, prema apelantovom mišljenju, ove dokaze trebalo kao manjkave isključiti, da su iskazi svjedoka na kojim je sud zasnovao osuđujuću presudu protiv apelanta u suprotnosti, te da sudovi nisu dali razlog zašto je neosnovana tvrdnja odbrane da se radilo o nužnoj odbrani.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvojbene razloge iz kojih je izveo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno. Dalje, Ustavni sud konstatira da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o apelantovoj žalbi, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna. Naime, Kantonalni sud je objasnio da se prvostepena presuda ne zasniva samo na iskazu oštećenog nego i drugim provedenim dokazima (nalazima i mišljenjima vještaka, iskazima svjedoka, zapisniku o uviđaju, prijavi o povredi oštećenog, te fotodokumentaciji). Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je prvostepeni sud temeljito cijenio sve izvedene dokaze, te pravilno izvršio analizu dokaza i u obrazloženju presude dao valjane razloge za odlučne činjenice. Utvrdio je da je iskaz oštećenog prihvatljiv i objektivan jer je potkrijepljen prijavom o povredi i nalazom vještaka, te iskazima svjedoka, a nijednim drugim dokazom nije doveden u sumnju. Dalje, sud je obrazložio zašto su neosnovani navodi žalbe vezani za iskaze svjedoka Zdravke Soldo i Frane Vukoja, nalazeći da su ovi iskazi u bitnim činjenicama suglasni. S druge strane, sudovi su cijenili i apelantovu odbranu, te, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali jasne razloge zbog čega nije prihvaćen iskaz svjedoka odbrane Željka Topića, kao i razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi da je postupao u nužnoj odbrani, smatrajući da se u konkretnom slučaju nije radilo o istovremenom ili direktno predstojećem protivpravnom napadu u smislu člana 26. KZFBIH. U ovakvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da je članom 16. ZKPFBiH propisano da pravo suda, nadležnog tužitelja i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi, dakle, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim presudama u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
11. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić