Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3008/06 (G. K.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3008/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3008/06, rješavajući apelaciju Gordane Krešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Krešić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Rev-1389/05 od 22. augusta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž 749/04 od 6. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Krešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnijela je 7. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1389/05 od 22. augusta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž 749/04 od 6. oktobra 2005. godine.

2. Apelantica je 1. septembra 1999. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općinskog suda za prekršaje Čapljina-Neum u Čapljini (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je zatražila da sud donese presudu kojom će naložiti tuženom da je vrati na posao i isplati joj zaostale plaće. U zahtjevu apelantica navodi da je kod tuženog bila zaposlena na neodređeno vrijeme od 1981. godine do 11. aprila 1992. godine na poslovima daktilografkinje, kada joj je rečeno da ne dolazi na posao, a pri čemu joj nije bio uručen nikakav pismeni akt u vezi sa njenim radno-pravnim statusom. Također ističe da se bezuspješno u više navrata usmenim putem obraćala tuženom sa zahtjevom da riješi njen radno-pravni status, nakon čega je 18. jula 1999. godine podnijela i pismeni zahtjev za zaštitu svojih prava, na koji tuženi nije odgovorio.

3. Općinski sud je Presudom broj P.372/00 od 28. novembra 2001. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i naložio tuženom da apelanticu vrati na posao i rasporedi je na radno mjesto daktilografkinje ili drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Istom presudom tuženom je naloženo da apelantici isplati naknadu ličnog dohotka u iznosu od 8.700,00 KM, i po 412,00 KM za svaki mjesec počevši od 1. juna 2001. godine do vraćanja na posao, sve sa zakonskom kamatom. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud, cijeneći iskaze svjedoka, mišljenje vještaka finansijske struke, kao i činjenicu da tuženi nije postupio po zahtjevu apelantice, zaključio da je njen zahtjev osnovan.

4. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž.138/02 od 22. novembra 2002. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude ovaj sud navodi da je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 338. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je odlučio u predmetu gdje je isključivo zasnovana nadležnost drugog organa. Kantonalni sud je isto tako ovim rješenjem naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku postupi prema odredbi člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, tj. da prekine predmetni postupak, i u skladu sa članom 143. Zakona o radu predmet ustupi Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu.

5. Općinski sud je u ponovnom postupku 25. februara 2003. godine donio Rješenje broj P.282/02, kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo radi dostavljanja kompletnog spisa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, radi rješavanja radno pravnog statusa apelantice.

6. Kantonalni sud je 4. marta 2004. godine donio Rješenje broj Gž 244/03, kojim je ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud u postupku odlučivanja o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 25. februara 2003. godine utvrdio da je u predmetnom postupku kao tužena strana učestvovao Općinski sud, koji nije pravno lice nego organ Općine, te stoga nema stranačku sposobnost što je procesna pretpostavka na koju je sud dužan da pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka, te je stoga utvrdio da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 10. ZPP-a, budući da je navedena povreda razlog za ukidanje pobijanog rješenja prema članu 227. stav 3. ZPP-a i vraćanje predmeta na ponovni postupak prema članu 362. stav 3. ZPP. Kantonalni sud je također naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove apelanticu radi ispravke tužbe tj. otklanjanja nedostatka tužbe, u smislu pravilnog označavanja tuženog.

7. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je 21. juna 2004. godine održao pripremno ročište na kojem je apelantica izmijenila i dopunila tužbu u smislu da je kao tuženu označila Općinu Čapljina-Općinski sud za prekršaje Čapljina-Neum (u daljnjem tekstu: tužena), te preinačila tužbeni zahtjev u pogledu naknade plaće, tražeći naknadu plaće za period od 1. septembra 1996. godine do 1. jula 2004. godine, iznos od 36.000,00 KM sa zakonskom kamatom. Zakonski zastupnik tužene je također podnio prigovor, navodeći da Općina Čapljina kao tužena na može biti pasivno legistimisana u ovoj pravnoj stvari zbog toga što prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima („Službene novine HNK“ broj 1/03 u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima HNK), koji je stupio na snagu 20. maja 2003. godine, tužena nije više organ općine i ne finansira se iz njenog budžeta.

8. Općinski sud je Presudom broj P:53/04 od 23. jula 2004. godine utvrdio da je tužena dužna da apelanticu vrati na posao i rasporedi je na radno mjesto daktilografkinje ili na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, i da joj isplati naknadu na ime neisplaćenih plaća u mjesečnim iznosima utvrđenim kao u izreci presude, a što ukupno iznosi 35.988,29 KM, kao i naknadu na ime plaće od dana presuđenja do vraćanja na posao, u mjesečnim iznosima od po 420 KM. Općinski sud u obrazloženju presude navodi da je utvrdio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, zbog toga što Zakon o prekršajima HNK, koji je stupio na snagu 20. maja 2003. godine, nije implementiran. Sud je dalje naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelantici nije niti prestao radni odnos kod tuženog jer nikad nije dobila odluku o prestanku radnog odnosa.

9. Kantonalni sud je 6. oktobra 2005. godine donio Presudu broj GŽ 749/04 kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da Općinski sud za prekršaje od donošenja Zakona o prekršajima HNK nije konstituisan po odredbama ovog zakona, ali su isto tako postojeći sudovi nastavili sa radom do konstituisanja sudova za prekršaje u skladu sa odredbama ovog zakona i finansiraju se iz budžeta Kantona. Dalje, kako tužena Općina Čapljina prema odredbama navedenog zakona nije pasivno legitimisana u ovoj parnici, nego je to Hercegovačko-neretvanski Kanton, ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor pasivne legitimacije tužene.

10. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1389/05 od 22. augusta 2006. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ 749/04 od 6. oktobra 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je ovaj sud utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je isto tako zaključio da bi, sve kad bi tužena i bila pasivno legitimisana u ovom sporu, apelanticin tužbeni zahtjev bio odbijen kao neosnovan zbog toga što su prema odredbama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03 i 32/00) tačno utvrđeni rokovi u kojima zaposlenik može tražiti zaštitu svojih prava. Budući da je ovaj rok prekluzivan, to njegovim istekom nastupa gubitak prava na sudsku zaštitu. S obzirom da je apelantica za povredu prava iz radnog odnosa saznala 11. aprila 1992. godine, a da je tužbu podnijela 1. septembra 1999. godine, sud je zaključio da je apelantica istekom prekluzivnog roka iz naprijed navedenih odredaba zakona izgubila pravo na sudsku zaštitu.

11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku. U vezi sa povredom prava na nediskriminaciju apelantica navodi da je diskriminisana zbog svoje nacionalne pripadnosti. Povredu prava na imovinu apelantica vidi u tome što je osporenim presudama uskraćeno pravo na naknadu plaća.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

13. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba da utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavnog suda, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu svog ustavnog prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

15. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv drugostepene presude, a koje je razmotrio i Vrhovni sud prilikom donošenja pobijane Presude broj Rev-1389/05 od 22. augusta 2006. godine, pri čemu je dao detaljno obrazloženje zašto apelanticini revizioni navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da Kantonalni i Vrhovni sud nisu arbitrarno postupili kada su zaključili da tužena Općina Čapljina nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, nego je to Hercegovačko-neretvanski kanton, jer je prema odredbi člana 273.a. Zakona o prekršajima HNK utvrđeno da su sudovi za prekršaje u Kantonu Kantonalni sud za prekršaje i Općinski sud za prekršaje. Članom 278. tog zakona je također utvrđeno da se sredstva za rad navedenih sudova osiguravaju u budžetu Kantona. Prema tome, budući da je navedeni zakon stupio na snagu 20. maja 2003. godine, a da je apelantica naknadu plaće tražila za period od 1996. godine pa do presuđenja i dalje, sve do vraćanja na posao, to jasno proizlazi da bi apelanticine neisplaćene plaće u skladu sa članom 278. spomenutog zakona bio dužan da namiri Kanton a ne Općina. Ustavni sud isto tako smatra da Vrhovni sud nije arbitrarno zaključio da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan zbog toga što je utvrdio da je apelantica prema odredbama Zakona o radu izgubila pravo da zaštitu svojih prava traži preko nadležnog suda. Ustavni sud podsjeća da, prema odredbi člana 103. stav 3. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 33/00, 29/03 i 32/03), zaposlenik ima pravo da podnese tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Kako je apelantica za povredu svojih prava iz radnog odnosa saznala, a kako je i sama navela, 11. aprila 1992. godine, a s obzirom da je tužbu podnijela 1. septembra 1999. godine, to je njeno pravo da traži „vraćanje na rad te raspored na ranije radno mjesto“ u postupku pred redovnim sudovima zastarjelo.

16. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantica također povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

18. Apelantica, također, smatra da je osporenim odlukama sudova diskriminisana u odnosu na druga lica zbog nacionalne pripadnosti. U vezi s tim, a prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A broj 291-B, stav 22).

19. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. jula 1968, serija A, br. 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi paušalni, neargumentovani i da nema elemenata niti dokaza koji bi pokazali da je bila tretirana na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji.

20. Stoga Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa ostvarivanjem prava iz radnog odnosa, očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3008/06 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio