Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2934/06 (B. K.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2934/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2934/06, rješavajući apelaciju Bahre Kadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahre Kadić, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-143/05 od 30. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahra Kadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Armina Gičević, advokatica iz Zenice, podnijela je 30. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev 143/05 od 30. maja 2006. godine.
2. Indira Kadić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 6. septembra 1995. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelantice, radi predaje u posjed nekretnine. Tužiteljica navodi da je predmetnu nekretninu stekla na osnovu ugovora o poklonu od svog oca od 6. jula 1995. godine, za koji je doneseno i rješenje o dozvoli uknjižbe. Za apelanticu tužiteljica navodi da je u navedenoj kući (prizemlju kuće) živjela sa svojim roditeljima, te da je njen otac dozvolio apelanticinim roditeljima da žive tu dok su živi, dok je apelantica, prema navodima tužiteljice, tu živjela bez ikakvog pravnog osnova i nastavila živjeti i nakon smrti svojih roditelja. Na ročištu održanom 1. juna 2001. godine tužiteljica je precizirala svoj tužbeni zahtjev i predložila da se apelantica obaveže da odmah preda u posjed i slobodno raspolaganje tužiteljici prizemlje predmetne kuće, koje se sastoji od kuhinje, hodnika, tri sobe, ostave, kupatila, vjetrobrana i stepeništa (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), ukupne površine 84,49 m², te da joj naknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana.
3. Presudom Općinskog suda broj P.180/97 od 1. juna 2001. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je apelantica suvlasnica sa dijelom 1/3 na stambenoj – porodičnoj kući izgrađenoj na parceli kao u izreci presude, što čini sporna nekretnina, da je apelantica suvlasnica sa dijelom 1/3 zajedničkih dijelova kuće kao cjeline koja je definisana kao u izreci presude, da ima trajno pravo korištenja sa dijelom 1/3 na zemljištu ispod kuće, kao i zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu kuće, i na okućnici i zemljištu koje je neophodno potrebno za normalno korištenje kuće. Također je utvrđeno da ova presuda služi kao pravni osnov za upis prava suvlasništva odnosno korištenja u korist apelantice, na način opisan kao u izreci presude, u katastarskom operatu Općine Zavidovići i Zemljišnoknjižnom uredu ovoga suda, a što je tužiteljica dužna da trpi.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se nije upuštao u utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o poklonu i izvršene uknjižbe po tom osnovu, zbog toga što je utvrdio da je prigovor dosjelosti koji je istakla apelantica, kao jedan od načina sticanja vlasništva, osnovan. Općinski sud je, postupajući prema odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, utvrdio da u pravnoj situaciji kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno, u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Kako su u konkretnoj pravnoj situaciji i tužiteljica i apelantica vlasništvo stekle besteretno, to su njihovi pravni osnovi iste jačine, ali prvenstvo ima apelantica jer se nalazi u posjedu sporne nekretnine, odnosno nalazila se u posjedu sporne nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe.
5. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 13. maja 2002. godine Rješenjem broj Gž 1009/01 uvažio tužiteljicinu žalbu izjavljenu protiv Presude Općinskog suda broj P.180/97, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud utvrdio da se presuda Općinskog suda temelji na bitnim povredama odredaba parničnog postupka, da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, a time i nepodobna za upis vlasništva apelantice na spornoj nekretnini. Iz razloga osporene presude Kantonalni sud navodi da nije mogao utvrditi na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio apelanticin suvlasnički dio od 1/3 na predmetnoj kući, odnosno apelanticino suvlasništvo na spornoj nekretnini, kao i na okućnici i zemljištu koje neophodno potrebno za njeno normalno korištenje, zbog toga što okućnica i zemljište nemaju svoje geodetske i zemljišnoknjižne podatke. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio da procijeni nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, tako da je utvrdio suvlasnički dio na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, a da pri tome nije pouzdano utvrdio ko je upisan sa pravom vlasništva na tom zemljištu, jer iz posjedovnog lista proizlazi da je zemljište društveno vlasništvo, sa pravom korištenja prednika stranaka.
6. Presudom Općinskog suda broj P 271/02-Z, od 3. juna 2004. godine je utvrđeno da je tužiteljicina tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. Stavom 2. te presude je utvrđeno da je apelantica suvlasnica sa dijelom 1/3 na stambenoj – porodičnoj kući i na njenim zajedničkim dijelovima, što u naravi čini sporna nekretnina, da je suvlasnica sa dijelom 1/3 svih zajedničkih dijelova kuće kao cjeline, definisane kao u izreci presude. Tom presudom je također utvrđeno da apelantica ima trajno pravo korištenja sa dijelom 1/3 na zemljištu ispod kuće, kao i zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu kuće, kao u izreci presude. U obrazloženju presude je navedeno da je punomoćnik tužiteljice pismenim podneskom od 6. aprila 2004. godine obavijestio sud da povlači tužbu u ovoj pravnoj stvari. Budući da je apelantica ostala pri svom protutužbenom zahtjevu od 16. februara 1999. godine, za koji se konačno opredijelila 14. januara 2003. godine, sud je nastavio odlučivanje po njenom zahtjevu. Općinski sud je utvrdio da, budući da je apelantici priznato suvlasništvo sa dijelom 1/3 na spornoj nekretnini, priznato joj je i pravo da zajednički koristi zajedničke dijelove zgrade. Cijeneći da se sporna nekretnina nalazi na državnom zemljištu koje spada u kategoriju građevinskog zemljišta, kao i činjenicu da je cijela parcela jednaka površini zgrade koja se nalazi na njoj, Općinski sud je zaključio da se sporna nekretnina ne može koristiti bez korištenja parcele, i da cijela parcela služi kao zemljište za redovnu upotrebu zgrade na kojoj se nalazi.
7. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1082/04 od 18. oktobra 2004. godine tužiteljicinu žalbu, podnesenu protiv Presude Općinskog suda od 3. juna 2004. godine, u cijelosti odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud utvrdio da se presuda prvostepenog suda temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni odredaba materijalnog zakona. Naime, ovaj sud je utvrdio da su u cijelosti neosnovani tužiteljicini žalbeni navodi da je povlačenje njene tužbe trebalo automatski da ima za posljedicu prestanak postojanja protutužbe.
8. Vrhovni sud je 30. maja 2006. godine, u postupku po tužiteljicinoj reviziji, Rješenjem broj Rev-143/05 reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio i apelanticin protutužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je ovaj sud utvrdio da ne može prihvatiti stav nižestepenih sudova da je apelantica pravo suvlasništva na spornoj nekretnini stekla dosjelošću, sve da je bila u njenom suposjedu 20 godina, zbog toga što se osporenom odlukom nije utvrđivalo da je njen posjed kroz navedeno vrijeme bio savjestan. Po mišljenju ovog suda apelantica nije dokazala svoje pravo suvlasništva na spornoj nekretnini, jer se pravo vlasništva na nepokretnoj imovini ne stiče samo njenim dugogodišnjim korištenjem. Prema odredbi člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. Apelantici, kako je navedeno u obrazloženju presude, nedostaje upravo taj bitan element, a to je savjesnost. Prema stavu Vrhovnog suda nižestepeni sudovi nisu cijenili uvjete predviđene odredbom člana 32. citiranog zakona. Prema odredbi člana 77. stav 2. tog zakona, posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može da zna da stvar koju posjeduje nije njegova. Apelantica u ovom sporu, po mišljenju ovog suda, nije dokazala na osnovu čega uopće smatra da je 1/3 kuće njena. Saslušana kao parnična stranka apelantica je tvrdila da je to „porodična kuća“ i da je u nju uselila sa ocem, majkom, braćom i sestrama. Ako se i prihvate njene tvrdnje da su u izgradnji kuće učestvovali svi (a zemljište ispod kuće je otac 1964. godine poklonio tužiteljicinom ocu Zijadu), nejasno je po kojem osnovu smatra da njoj pripada 1/3 (svjedok Hasan Kadić, njen brat, na ročištu od 24. novembra 1998. godine, kaže da je porodica brojala 12 članova). Prema tome, Vrhovni sud je zaključio, da samo življenje u kući ne može proizvesti stvarno pravni učinak sticanja prava vlasništva, odnosno suvlasništva dosjelošću.
9. Apelantica je navela da joj je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica je u apelaciji navela hronologiju događaja vezanu za postupak koji je tužiteljica pokrenula tužbom protiv nje radi predaje u posjed sporne nekretnine. Apelantica je navela da je predmetnu kuću i spornu nekretninu gradila sa svojim roditeljima, braćom i sestrama. Smatra da Vrhovni sud svojim rješenjem, kojim je presudio u meritumu stvari, ne nudi valjane razloge niti pravno uporište za donošenje te odluke, osim što, kako navodi, „nabraja članove Zakona o vlasničkim odnosima i paušalno i površno ocjenjuje da nižestepeni sudovi nisu pravilno donijeli odluku“. Također, apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na dom i imovinu zbog toga što su, kako navodi, tužiteljica i njen suprug provalili u njen stan, izbacili sve njene stvari iz stana, nakon čega je vodila sudski postupak, smetanja posjeda pa i krivični postupak, te joj je nakon više godina trajanja ih postupaka vraćen ključ od sporne nekretnine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi proveli odgovarajući dokazni postupak i utvrdili relevantne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili važeće materijalno-pravne propise, konkretno odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, rješavajući tužiteljicin zahtjev za reviziju, reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio i apelanticin protutužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je zaključio da ne može prihvatiti stav nižestepenih sudova da je apelantica pravo suvlasništva na spornoj nekretnini stekla dosjelošću, sve da je i bila u njenom suposjedu 20 godina, zbog toga što se osporenom odlukom nije utvrđivalo da je njen posjed kroz navedeno vrijeme bio savjestan. Prema stavu Vrhovnog suda apelantici za sticanje prava suvlasništva dosjelošću nedostaje element savjesnost. Obrazloženo je da nižestepeni sudovi nisu cijenili uvjete predviđene članom 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno članom 77. stav 2. tog zakona koji propisuje da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Apelantica u postupku pred redovnim sudovima, po ocjeni Vrhovnog suda, nije dokazala na osnovu čega smatra da je 1/3 sporne nekretnine njena, posebno ako se prihvate njene tvrdnje, kao i izjave svjedoka, da su u izgradnji kuće učestvovali svi, a pri tome cijeneći činjenicu da je porodica brojala 12 članova. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, te da u postupanju Vrhovnog suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene prava na apelanticinu štetu, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
14. Stoga, apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije budući da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnje da postoji povreda ustavnog prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica je također navela da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporna nekretnina može smatrati njenim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
16. S obzirom na činjenicu da je apelantica sa roditeljima faktički koristila spornu nekretninu kroz duži vremenski period, ta nekretnina predstavlja njen dom u smislu tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluku broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05, stav 21). Međutim, osporena odluka ne predstavlja miješanje u njeno pravo na dom s obzirom da je odlukom odbijen njen tužbeni zahtjev da se utvrdi njeno pravo vlasništva, ali joj nije osporeno pravo da živi u spornoj nekretnini imajući u vidu da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev kojim je tražila predaju u posjed sporne nekretnine, odnosno dijela koji apelantica koristi. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi njenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić