Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/06 (N. i D. K.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3062/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3062/06, rješavajući apelaciju Nedima i Dijane Kalamujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedima i Dijane Kalamujić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-743/05 od 1. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedim i Dijana Kalamujić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Ferida Hadžimuratović, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 14. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-743/05 od 1. augusta 2006. godine.

2. Apelanti su 4. decembra 2002. godine Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbu protiv Edisa i Nermine Bilić (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog duga, v.s. 20.000 KM, te radi utvrđivanja ništavosti ugovora. Iz tužbenih navoda apelanata proizlazi da su 1. jula 2001. godine sa tuženima zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine, koji je ovjeren kod Općine Novo Sarajevo, pod brojem Ov-1689 (greška u broju - treba da stoji Ov-16809) 4. jula 2001. godine. Ovim ugovorom, tuženi su od apelanata kupili stan u Sarajevu, ulica Džemala Bijedića broj 27, IV sprat, površine 54 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan). Na temelju odredbi ovog ugovora (član 3), odmah po njegovom zaključenju, tuženi su se uselili u sporni stan i isplatili apelantima iznos od 55.000,00 KM, dok su iznos od 20.000,00 KM trebali platiti u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora, koju obavezu tuženi nisu ispunili. Predmetnom tužbom apelanti su tražili da sud donese presudu, kojom će obavezati tužene da im solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM sa 12% kamata počevši od 2. jula 2002. godine pa do isplate, kao i da im se naknade troškove spora u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi su 23. marta 2003. godine podnijeli protutužbu i predložili da sud nakon provedenih dokaza donese presudu kojom će utvrditi da je kupoprodajni ugovor zaključen 1. jula 2001. godine u Sarajevu, ovjeren pod brojem Ov-16809 u Općini Novo Sarajevo ništav, te da se apelanti obavežu da im isplate iznos od 48.700 KM, sa zakonskim kamatama počevši od dana podnošenja ovog zahtjeva do isplate, kao i da im naknade troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud je 12. jula 2004. godine donio Presudu broj P-2671/02, kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan, a protutužbeni zahtjev tuženih-protutužitelja je usvojen. Istom presudom ovaj sud je utvrdio da je kupoprodajni ugovor zaključen 1. jula 2001. godine u Sarajevu i ovjeren pod brojem Ov-16809 u Općini Novo Sarajevo ništav, a apelante je obavezao da tuženim–protutužiteljima isplate iznos od 46.900,00 KM, sa zakonskim kamatama počevši od 24. marta 2003. godine pa do isplate, kao i da im se naknade troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.564,00 KM. U obrazloženju presude se navodi da je sud, cijeneći odredbu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je određeno da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo na nepokretnost mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi u ugovoru ovjereni u redovnom sudu, kao i da ugovor koji je zaključen protivno odredbi ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo, zaključio da je navedeni ugovor ništav pravni posao, jer nije sačinjen u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno potpisi u ugovoru nisu ovjereni u redovnom sudu. U odnosu na protutužbeni zahtjev za poništenje ugovora, sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji obaveza restitucije u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i da tuženim pripada pravo da protutužbom zahtijevaju vraćanje datog.

4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv Presude Općinskog suda broj P-2671/02, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 24. marta 2005. godine donio Presudu broj Gž-2447/04 kojom je žalba apelanata uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena, tako da se tuženi-protutužitelji obavezuju da solidarno apelantima isplate iznos od 20.000,00 KM sa 12% kamata počevši od 2. jula 2002. godine pa do isplate, i da im nadoknade troškove parničnog postupka, u iznosu od 8.371,00 KM. Stavom 2. iste presude je utvrđeno da se odbija kao neosnovana protutužba tuženih-protutužitelja, kojom su tražili da sud utvrdi da je kupoprodajni ugovor, koji je zaključen 1. jula 2001. godine i ovjeren pod brojem Ov-16809 u Općini Novo Sarajevo ništav, i da se apelanti obavežu da im isplate iznos od 48.700,00 KM sa zakonskim kamatama, koje teku od dana podnošenja zahtjeva do isplate kao i naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud se poziva na odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je propisano da izuzeto od odredbe prethodnog stava, ugovor koji je zaključen u pismenoj formi, na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Po ocjeni ovog suda, kako je ugovor ispunjen u pretežnom dijelu, i s obzirom da je jedino još ostalo da se isplati iznos od 20.000,00 KM, treba da dođe do konačne realizacije ugovora.

5. Odlučujući o reviziji tuženih izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2447/04 od 24. marta 2005. godine, Vrhovni sud je 1. augusta 2006. godine donio Presudu broj Rev-743/05, kojom je revizija uvažena i dugostepena presuda preinačena, tako da je žalba apelanata odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude se navodi da je na utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, na što revizija osnovano ukazuje, jer je svoju odluku utemeljio da odredbama stava 4. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, pri tome ne vodeći računa da je član 9. Zakona o prometu nepokretnosti izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti iz 1994. godine, kojim je stav 4. tog člana stavljen van snage 15. jula 1994. godine. Vrhovni sud je zaključio da, kako je članom 9. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, a koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja ugovora između parničnih stranaka (1. juli 2001. godine), regulisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti, mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, a budući da sporni ugovor nije ovjeren pred nadležnim sudom, on i ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo u odnosu na tužene strane i ništav je u skladu sa odredbama ZOO.

6. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelanti navode da se u konkretnom slučaju radi, sa jedne strane o vrlo grubom propustu u tumačenju i primjeni pozitivnih zakonskih propisa, a sa druge strane o nedopustivoj površnosti pri odlučivanju o ovoj pravnoj stvari. Dakle, prema navodima iz apelacije, apelanti se u suštini žale da je Vrhovni sud u njihovom predmetu pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelanti navode da sporni ugovor „nije ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine“ i da je on samo dokaz dogovora ugovornih strana, odnosno dokaz sadržaja tog dogovora

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža, a imajući u vidu navode iz apelacije, da se suština navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava Vrhovnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima. Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud u navodima apelanata o navodnoj proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njihovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je članom 9. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, a koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora (1. juli 2001. godine), utvrđeno da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Kako sporni ugovor nije ovjeren pred nadležnim sudom u skladu sa navedenom odredbom zakona, on ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo u odnosu na tužene, i ništav je u skladu sa članom 103. ZOO. Također, ništav pravni posao ne proizvodi učinke koje su ugovorne strane željele postići, stoga se uzima kao da nikada nije nastao. Isto tako, a u skladu sa članom 104. stav 1. ZOO, proizlazi da postoji obaveza restitucije, i tuženim pripada pravo da protutužbom zahtijevaju vraćanje datog, tj. nominalnog iznosa isplaćene kupoprodajne cijene sa zateznom kamatom u skladu sa čl. 214. i 277. ZOO. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

11. Imajući u vidu naprijed izneseno, a budući da ništa ne ukazuje da se u slučaju apelanata radi o kršenju prava na pravično suđenje, proizlazi da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/06 (N. i D. K.) | Sudska praksa | Aktio