Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3272/06 (N. M.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3272/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3272/06, rješavajući apelaciju Novaka Moconje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novaka Moconje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-167/05 od 12. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Novak Moconja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnio je 6. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-167/05 od 12. oktobra 2006. godine.

2. Apelant je 3. decembra 2003. godine u Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv «Čajavec-Štampane veze a.d. Banja Luka» (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate plaća. Osnovni sud je, odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj RS-3104/03 od 30. decembra 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu, na ime štete zbog neisplaćenih plaća za period od augusta 2000. do juna 2003. godine, isplati ukupan iznos od 7.666,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na topli obrok, regres i zakonske zatezne kamate za isti period je odbijen, a dio koji se odnosio na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje je odbačen. Apelant je svoj zahtjev zasnovao na odredbama čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer mu u navedenom periodu nisu isplaćene plaće, zbog čega mu je nanesena šteta. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je apelantov zahtjev u odnosu na plaće osnovan, jer je obaveza tuženog prema Zakonu o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) bila da radnike, koji su se nalazili na čekanju posla, pozove na posao. U navedenom zakonu, kako je dalje naveo prvostepeni sud, nije predviđena mogućnost da radnik ima status zaposlenog, a da istovremeno ne radi, pa je ocijenjeno da je apelant u tom periodu pretrpio štetu (član 154. stav 1. ZOO-a). S obzirom na to da je isplata toplog obroka isključivo vezana za poboljšanje uvjeta rada, a da apelant u tom periodu nije radio, njegov zahtjev za isplatu ove naknade, prema mišljenju Osnovnog suda, nije osnovan. U pogledu zahtjeva za uplatu doprinosa, Osnovni sud je donio odluku kojom je odbacio tužbu zbog nenadležnosti, cijeneći da se odlučivanje povodom takvog zahtjeva ne ubraja u sudsku nadležnost. Doprinos je, kako je istakao Osnovni sud, javni prihod čiju naplatu vrše organi uprave, a ne sud.

3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-167/05 od 12. oktobra 2006. godine. Okružni sud je tom presudom žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu, u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati neisplaćene plaće do 1. decembra 2002. godine, ukinuo i tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Povodom apelantove žalbe i prema službenoj dužnosti, Okružni sud je Presudu Osnovnog suda broj Rs-3104/03 od 30. decembra 2004. godine ukinuo i tužbu odbacio kao neblagovremenu u dijelu odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu toplog obroka za period od 1. augusta 2000. godine do 1. decembra 2002. godine i isplatu regresa za 2000. godinu. Istom presudom prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu toplog obroka za decembar 2002. godine, tako što je tuženi obavezan da mu isplati iznos od 80,00 KM sa kamatom, počevši od 5. decembra 2002. godine. Prvostepena presuda je preinačena i u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu regresa za 2002. i 2003. godinu, te je apelantu dosuđen iznos od po 240,00 KM za svaku godinu. Također je prvostepena presuda preinačena i u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate i tuženi obavezan da apelantu na dosuđeni iznos plaća u ukupnom iznosu od 741,00 KM plati zakonsku zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do 3. decembra 2003. godine. U dijelu apelantovog zahtjeva kojim je tužba odbačena zbog nenadležnosti, u pogledu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i troškova postupka, prvostepena presuda je ukinuta i vraćena na ponovni postupak.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je za rješenje konkretnog spora primjenjiv Zakon o radu, te da se, prema odredbi člana 105. navedenog zakona, tužba zbog povrede prava iz radnog odnosa može podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava (subjektivni rok), a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede (objektivni rok). Rok za sudsku zaštitu, kako je dalje naveo taj sud, je prekluzivan, a to znači da se propuštanjem roka gubi pravo na sudsku zaštitu. Na ispunjenje navedene procesne pretpostavke sud pazi prema službenoj dužnosti i u odluci kojom meritorno odlučuje mora navesti razloge blagovremenosti tužbe. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa (plaća i topli obrok), koja imaju karakter obročnih mjesečnih davanja, a regres karakter godišnjeg davanja (dospijeva prije korištenja godišnjeg odmora, a najkasnije istekom godine za koju se odmor koristi), Okružni sud je mišljenja da je apelant svakog mjeseca imao saznanje da mu plaća nije isplaćena, odnosno istekom godine za koju je potraživao regres. Apelant je, kako je dalje naveo taj sud, tužbu podnio 3. decembra 2003. godine, pa je tužba blagovremeno podnesena samo za period od godinu dana unazad od dana podnošenja tužbe, odnosno, blagovremena je samo za period od 1. decembra 2002. godine. To konkretno znači da je tužba blagovremena u odnosu na isplatu plaća za period od 1. decembra 2002. do 30. novembra 2003. godine, toplog obroka za decembar 2002. godine i naknade za regres za 2002. i 2003. godinu. U vezi sa apelantovim zahtjevom za uplatu doprinosa, Okružni sud je mišljenja da se radi o pravu iz radnog odnosa slijedom čega je apelant imao pravo pred redovnim sudom zahtijevati da se tuženom nametne obaveza uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

5. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o radu, ističući da se na novčano potraživanje iz radnog odnosa ne mogu primijeniti Zakon o radu i odredbe o prekluzivnim rokovima, već se trebaju primijeniti odredbe ZOO-a o zastarjelosti potraživanja, s obzirom na to da potraživanja koja su bila predmet tužbenog zahtjeva imaju karakter povremenog potraživanja i dospijevaju u zakonom određenom periodu, a taj period je kraći od jedne godine i zastarijeva za tri godine. Novčano potraživanje, prema apelantovom mišljenju, predstavlja njegovu imovinu koja ima ekonomsku vrijednost, osnovano očekivanu, pa uživa zaštitu člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant nije posebno obrazlagao, ali iz navoda apelacije proizlazi da je do povrede i ovog prava došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Zakon o radu i odgovarajuće odredbe ZPP, umjesto ZOO-a, konkretno, odredbe koje reguliraju rokove zastarjelosti kod povremenih potraživanja. Apelant je nezadovoljan osporenom presudom i sugerira zaključke suprotne onim za koje se Okružni sud opredijelio. Međutim, Ustavni sud naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

9. Budući da je apelant postavio tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. augusta 2000. godine do 30. juna 2003. godine, zatim toplog obroka za period od 1. augusta 2001. do 31. decembra 2001. godine i regresa za korištenje godišnjeg odmora za period od 2000. do 2003. godine, te da je Okružni sud, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, utvrdio da je u pitanju potraživanje nastalo iz osnova rada, proizlazi zaključak da se u konkretnom slučaju mogao jedino primijeniti Zakon o radu. Zbog navedenog, rok za podnošenje tužbe mogao se cijeniti isključivo prema odredbama tog zakona, a ne prema odredbama ZOO-a. Okružni sud je pažljivo ispitao ovo pitanje, jasno i detaljno obrazložio u čemu se sastoji bitna povreda učinjena pred Osnovnim sudom, a do koje je došlo upravo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i zaključio da je apelant, za dio navedenih potraživanja koja su dospjela do 1. decembra 2002. godine, propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe, na što sud pazi prema službenoj dužnosti jer ima obavezujući karakter. U preostalom dijelu, za potraživanja koja su nastala nakon 1. decembra 2002. godine, Okružni sud je meritorno odlučio smatrajući da je apelantov zahtjev osnovan.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi nepravično ili proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu, a apelantovo nezadovoljstvo osporenom presudom ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant, također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojima je Ustavni sud iznio stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi povredu tog prava, te da u toku redovnog postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju, nije dostavio niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju tog prava. Naime, apelant je podnošenjem tužbe ostvario pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice konkretnog predmeta i djelomično odbacivanje tužbe kao neblagovremene ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek zaštićen članom 13. Evropske konvencije.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3272/06 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio