Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3273/06 (S. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3273/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3273/06, rješavajući apelaciju Stevana Dmitrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stevana Dmitrića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-

1002/04 od 13. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevan Dmitrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Kostić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1002/06 od 13. septembra 2006. godine.

2. Apelant je u Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv Republike Srpske - Ministarstva trgovine i turizma, Republičke tržišne inspekcije (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate. U tužbi je naveo da mu je tužena 18. decembra 1993. godine oduzela robu (96 litara vinjaka «Rubin» i 84 litra konjaka «Stari Brendi»), koja mu nikada nije vraćena i koja je bez pravnog osnova prenesena u robne rezerve. Predložio je da sud, nakon provedenog postupka, usvoji zahtjev prema kojem će mu tužena na ime oduzete robe isplatiti iznos od 2.820,00 KM uz kamatu i troškove postupka. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-1592/00 od 3. marta 2004. godine kojom je apelantov zahtjev usvojen u cijelosti.

3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-

1002/04 od 13. septembra 2006. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov zahtjev odbio u cijelosti. Obrazlažući presudu, taj sud je, s obzirom na žalbene navode kojima se ukazuje da je prvostepena presuda donesena suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku, odlučio otvoriti raspravu pred drugostepenim sudom. Na raspravi je proveo dokaz saslušanjem svjedoka i tom prilikom, kako je navedeno, nije utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u prvostepenom postupku. Okružni sud je na osnovu istih materijalnih dokaza iz prvostepenog postupka utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U konkretnom slučaju, kako je naveo taj sud, sporan je pravni osnov zbog toga što su cijenjeni dokazi koji se nalaze u spisu a na osnovu kojih se sa sigurnošću nije moglo utvrditi da je apelant vlasnik robe za koju je tražio naknadu. Radi se, kako je obrazloženo, o fotokopijama računa od 23. i 27. jula 1993. godine, koji glase na STR «Ceca», apelantovo vlasništvo, pomoću kojih se nije moglo utvrditi da se radi upravo o robi obuhvaćenoj apelantovim tužbenim zahtjevom, pogotovo što je roba oduzeta pet mjeseci nakon izdavanja računa. Prema stanovištu Okružnog suda, apelant nije, u smislu odredbe iz člana 123. stav

1. Zakona o parničnom postupku, dokazao da je vlasnik oduzete robe, zbog čega smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo izvodeći zaključak da se radi o neosnovanom obogaćenju tužene.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na pravično suđenje, apelant smatra da je drugostepeni sud nezakonito otvorio raspravu, jer se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u kojem se prvostepena presuda ne može osporavati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Istakao je i da je žalba izjavljena izvan zakonskog roka. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazlagao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, da li je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje i iz tog razloga preinačio prvostepenu presudu, te da li je žalba, u skladu s kojom se postupilo, podnesena izvan roka. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

8. Ustavni sud je utvrdio da je cio postupak, od podnošenja tužbe pa do donošenja osporene presude, vođen po pravilima redovnog parničnog postupka sa oznakom «P», a ne «Mal». Promjena oznake predmeta nije vršena niti u jednoj fazi postupka. Tek su se stupanjem na snagu novog Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05) 1. augusta 2003. godine, kao i od momenta apelantovog konačnog opredjeljivanja tužbenog zahtjeva (3. februar 2004. godine), stvorili uvjeti da se postupak okonča prema pravilima o sporovima male vrijednosti. Međutim, činjenica što je postupak započet i okončan prema pravilima redovnog postupka sama po sebi ne predstavlja povredu postupka ako se ima u vidu jedan od osnovnih ciljeva parničnog postupka, a to je utvrđivanje «principa istine» (član 7. ZPP). Osim navedenog, drugostepeni sud u žalbenom postupku, osim toga što je održao raspravu i proveo dokaz saslušanjem svjedoka, nije utvrdio drugačije činjenično stanje od onog u prvostepenom postupku, već je utvrdio da je u prvostepenom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U konkretnom slučaju, Okružni sud je pažljivo ispitao žalbene razloge i zaključio da apelant nije vlasnik oduzete robe i to na osnovu istih materijalnih dokaza koji su se nalazili u prvostepenom spisu. Taj sud je, također, naveo jasne razloge zbog kojih u konkretnoj situaciji apelantu nije moglo pripasti pravo na naknadu zbog neosnovanog obogaćenja, a također iz pouke o pravnom lijeku, navedene u prvostepenoj presudi, proizlazi da žalba nije podnesena izvan zakonskog roka.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne, potpune i logične razloge za svoje stanovište, a apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje. Također, ne postoje elementi koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Iz navedenih razloga, a u vezi sa apelantovim navodima u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nego su njegovi navodi, u suštini, isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. Ustavni sud je ove navode ispitao u prethodnim stavovima i zaključio je da su očigledno (prima facie) neosnovani iz čega proizlazi da su i navodi apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3273/06 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio