Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/06 (J. Š.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3285/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3285/06, rješavajući apelaciju Josipa Šege, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Šege podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-747/05 od 27. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P-25/03 od 24. marta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Šego (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šain iz Čitluka, podnio je 8. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-747/05 od 27. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-25/03 od 24. marta 2005. godine.

2. Općinski sud u Mostaru je, postupajući povodom tužbe Nikole Šege (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, zbog ometanja prava vlasništva, donio Presudu broj P-25/03 od 24. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Mostar broj Gž-747/05 od 27. septembra 2006. godine. Izrekom prvostepene presude apelantu je naloženo da ukloni pijesak koji je istresao na parcelu označenu kao k.č. broj 5276 k.o. Međugorje, koja se nalazi u pretpostavljenom tužiteljevom vlasništvu, te da prestane na bilo koji drugi način uznemiravati tužitelja u korištenju ove parcele.

3. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je na parceli označenoj kao k.č. broj 5276 k.o. Međugorje apelant istresao šljunak što ukazuje da je izvršio čin smetanja, čime je uznemirio tužitelja kao posjednika sporne parcele. Svoju odluku taj sud je utemeljio na odredbi člana 49. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98; u daljnjem tekstu: ZOVPO), u kojoj je propisano da, ako treća osoba neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Taj sud je u obrazloženju presude istakao da je izrekom prvostepene presude apelantu naloženo da ukloni gomilu pijeska sa tužiteljeve parcele jer je tužiteljevo temeljno pravo na mirno uživanje cijele njegove nekretnine, pri čemu nije bitno da li je stvarni ili pretpostavljeni vlasnik. Apelant, kako dalje navodi taj sud, nije osporio ni da je tužitelj posjednik sporne parcele, a niti tvrdi da je posjed stekao na nezakonit način, silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

5. Apelant smatra da mu je presudama Općinskog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da su oba suda na arbitraran način, ne objektivizirajući svoje uvjerenje, zaključili da je tužitelj vlasnik sporne nekretnine, a da, u suštini, tužitelj tu činjenicu nije ni dokazao. Nadalje, u postupku je, kako tvrdi, izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku, zbog čega obrazloženje presuda ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).

9. Ustavni sud napominje da se pravo vlasništva štiti vlasničkim tužbama u parničnom postupku i to tužbom za predaju u posjed vlasnikove stvari, tužbom za predaju stvari prema osnovu jačeg prava na posjed i tužbom kojom se zahtijeva zaštita zbog uznemiravanja prava vlasništva. U konkretnom slučaju, tužitelj je podnio tužbu kojom je zahtijevao zaštitu zbog uznemiravanja prava vlasništva koje je učinio apelant i u tom postupku je imao obavezu dokazati da je vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik i da je apelant učinio neosnovano uznemiravanje kojim se ograničava ili ometa njegovo pravo vlasništva. Apelant nije osporio da je na parceli označenoj kao k.č. broj 5276 k.o. Međugorje istovario određenu količinu pijeska i učinio uznemiravanje, ali je osporio tužiteljevo pravo vlasništva. Prvostepeni sud je, s obzirom na to da je pravni osnov za podnošenje tužbe bio sporan, proveo dokazni postupak radi utvrđivanja spornih činjenica. U postupku je, uz ostale dokaze, proveden i uviđaj na licu mjesta uz učešće vještakinje Kate Biloš koja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da se dio sporne parcele označene kao k.č. broj 5276 k.o. Međugorje, na kojoj se nalazi apelantov pijesak, u katastarskom operatu vodi na tužiteljevo ime. Vještak Mladen Nižić je, nakon uvida u fotoskicu sporne parcele, potvrdio da je stanje parcele u vrijeme aviosnimanja identično stanju upisanom u kopiji katastarskog plana i situaciji na terenu. Općinski sud je, imajući u vidu da su nalazi oba vještaka objektivizirani pismenom dokumentacijom i izvatkom iz posjedovnog lista, utvrdio da tužitelj, kao pretpostavljeni vlasnik (član 49. stav 1. ZOVPO-a), ima pravni osnov da zahtijeva sudsku zaštitu zbog uznemiravanja svog prava vlasništva. Radnja uznemiravanja koju je učinio apelant, kako proizlazi iz osporenih presuda, nije bila sporna niti u toku postupka, a to ne proizlazi ni iz navoda apelacije.

10. U vezi sa apelantovim prigovorom da je tokom postupka pred redovnim sudovima izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, te da zbog toga obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

11. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na glavnoj i javnoj raspravi kada je apelant imao mogućnost ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i uz pomoć svoga punomoćnika. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao veliki broj svjedoka, izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka i saslušao ih na glavnoj raspravi, izvršio uvid u zapisnike sa uviđaja, te kopije katastarskih planova, nakon čega je izvršio pojedinačnu analizu i ocjenu i doveo ih u vezu sa drugim dokazima. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku FBiH). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku FBiH, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužiteljev zahtjev osnovan. Pri tome, redovni sud je omogućio, kako tužitelju, tako i apelantu, da predlože i izvedu sve dokaze, a zatim ih je ocijenio prema principu slobodne ocjene, u čijem postupanju i ocjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti.

13. Ustavni sud naglašava da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/06 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio