Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3294/06 (T. O.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3294/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3294/06, rješavajući apelaciju Teufika Omeragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Teufika Omeragića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Teufik Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000 142 od 24. oktobra 2006. godine.
2. Apelant je zajedno sa drugim zaposlenicima ENERGOINVEST-COMET d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenuo parnični postupak u Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi naknade štete iz radnog odnosa. Tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da je tuženi, po strukturi svoga vlasništva, postao privredno društvo u privatnom vlasništvu bez državnog kapitala, pa ga zbog toga ne obavezuje Kolektivni ugovor od novembra 2002. godine. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, taj sud je donio Presudu broj PR-
531/02 od 16. marta 2005. godine. Tom presudom sud je obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 1. juna 2000. do 30. septembra 2004. godine isplati ukupan iznos od 31.528,25 KM, zatim na ime naknade za topli obrok za period od 1. oktobra 2001. godine do 30. aprila 2003. godine iznos od 1.580,66 KM i na ime regresa za godišnji odmor za period od 2000. do 2003. godine iznos od 1.305,83 KM, što sveukupno iznosi 34.414,74 KM. Osim navedenog, izrekom presude zabranjeno je tuženom da otuđi, optereti ili raspolaže nekretninama, poslovnom zgradom i poslovnim objektima, pobliže označenim u izreci presude, a koje su evidentirane u poslovnim knjigama sa stanjem od 31. decembra 2003. godine. Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda je izdat nalog da izvrši zabilježbu zabrane raspolaganja navedenim nekretninama.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelantu pripada pravo na isplatu plaće u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, Zakonom o radu, Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH i Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u FBiH, Pravilnikom o radu tuženog i ugovorom o radu. Sud je konstatirao da sporazum o vansudskoj nagodbi, koji je zaključen između tuženog, s jedne strane, i apelanta zajedno sa nekolicinom tužitelja, s druge strane, ne predstavlja povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari zbog toga što tužitelji, koji su zaključili sporazum o vansudskoj nagodbi, nisu obavijestili taj sud o povlačenju tužbe, kako je to propisano članom 59. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Odlučujući o žalbama tuženog i apelanta, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Gž-1457/05 od 23. septembra 2005. godine kojom je žalbu tuženog djelomično usvojio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je tuženom zabranjeno da otuđi, optereti ili raspolaže nekretninama (poslovna zgrada i poslovni objekti), te je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Žalbu apelanta i ostalih tužitelja Kantonalni sud je u osporenom dijelu odbio, a u neosporenom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U relevantnom dijelu obrazloženja presude Kantonalnog suda navedeno je da je žalbeni prigovor, kojim tuženi tvrdi da je u odnosu na devet tužitelja, među kojima je i apelant, odlučeno vansudskom nagodbom prema kojoj su se oni odrekli svog tužbenog zahtjeva, neosnovan. Pojašnjavajući razloge takve odluke, Kantonalni sud je istakao da, prema članu 67. ZPP, sud nakon prethodnog ispitivanja tužbe donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da tuženi to ne tvrdi, a to i ne proizlazi iz stanja u spisu da su se tužitelji, među njima i apelant, pred sudom odrekli tužbenog zahtjeva, prema ocjeni tog suda nema ni povrede odredbe člana 59. u vezi sa članom 67. ZPP. Vansudsko poravnanje, kako dalje obrazlaže taj sud, ako je i zaključeno ne predstavlja izvršni naslov, a odricanje od tužbenog zahtjeva dato u poravnanju ne predstavlja povredu odredbe iz člana 57. ZPP.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-
Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine kojom je u odnosu na apelanta reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude, taj sud je istakao da se revizijom osnovano ukazuje da je jedan broj tužitelja, među kojima i apelant, tokom trajanja postupka pred sudom u novembru 2004. godine, sa tuženim kao poslodavcem, zaključio sporazum o vansudskoj nagodbi, kojom su regulirali potraživanja prema osnovu prava iz ugovora o radu, uz naznaku u sporazumu da zaposlenik potpisivanjem sporazuma povlači tužbu koja se vodila pred sudom (poslovni broj PR-531/02) i da se odriče tužbenog zahtjeva. Zaključeni sporazum, prema mišljenju Vrhovnog suda, predstavlja otpuštanje duga shodno odredbi člana 344. stav 1. i člana 347. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je njime prestala svaka obaveza tuženog prema apelantu prema osnovu isplate iz radnog odnosa. Apelantov tužbeni zahtjev, kako je dalje naveo Vrhovni sud, nije osnovan, pa su uvažavanjem revizije obje nižestepene presude preinačene i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev (član 250. stav 1. ZPP).
6. Apelant, kako proizlazi iz navoda apelacije, smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da mu je u postupku pred Vrhovnim sudom uskraćeno pravo na pravično suđenje jer taj sud nije cijenio valjanost sporazuma o vansudskoj nagodbi kojeg je sa tuženim zaključio u novembru 2004. godine. Predmetna vansudska nagodba, koju je Vrhovni sud ocijenio kao otpuštanje duga, zaključena je protiv njegove volje i na prevaru. Također, apelant navodi da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj Ps-41/03 od 29. jula 2005. godine, raskinut ugovor o privatizaciji dijela državnog kapitala tuženog i uspostavljeno prijašnje stanje, ali da shodno toj presudi nikada nisu postupile ortačka grupa sa kojom je zaključio vansudsku nagodbu, niti Federalna agencija za privatizaciju. Istakao je da ortačka grupa i danas upravlja tuženim, a on, kao jedan od potpisnika vansudske nagodbe, nastoji da se vrati na spisak zaposlenika. U pogledu povrede prava na imovinu, istakao je da od juna 2000. godine nije primio plaću, niti mu tuženi uplaćuje doprinose za socijalno osiguranje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u pogledu sporazuma o vansudskoj nagodbi koji je apelant zaključio sa tuženim. Vrhovni sud je, naime, utvrdio da zaključeni sporazum o vansudskoj nagodbi predstavlja otpuštanje duga u smislu odredaba člana 344. stav 1. i člana 347. ZOO-a i da je njegovim zaključenjem prestala svaka obaveza tuženog prema tužiteljima, dakle i prema apelantu, prema osnovu isplate iz radnog odnosa. Ustavni sud se neće upuštati u ispitivanje apelantovih navoda o tome da navedeni sporazum nije pravno valjan jer je iznuđen i potpisan bez njegove stvarne volje, s obzirom na to da apelant ovaj navod nije isticao pred redovnim sudovima.
11. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 3389/06 od 15. januara 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, do objavljivanja u službenom glasniku dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već razmatrao isto pravno pitanje, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
12. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3389/06 od 15. januara 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić