Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3176/06 (R. H.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3176/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3176/06, rješavajući apelaciju Redže Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redže Hadžića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Gž-497/05 od 2. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-522/02-I od 19. augusta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Redžo Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maoče, Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt Brčko), kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Distrikta Brčko, podnio je 27. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-497/05 od 2. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-522/02-I od 19. augusta 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-522/02-I od 19. augusta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-497/05 od 2. oktobra 2006. godine, utvrđeno je da je tuženi apelant zauzeo i da drži u posjedu dio k.č. broj 1231/1 u površini od 467 m², šuma «Pavićka», čija je ukupna površina 5.600 m², upisana u zk. ul. 686 k.o. Skakava Donja, na ime tužioca R.M. (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Nadalje, istom presudom je naloženo apelantu da ukloni privremeno postavljeni objekat i preda tužiocu dio zauzetog zemljišta u posjed i slobodno raspolaganje i da naknadi troškove postupka u iznosu od 2.726,00 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Sudovi su u konkretnom slučaju utvrdili da se u ovom sporu radi o tužbi koju je podnio tužilac, kao vlasnik nekretnine, protiv posjednika nekretnine i kojom traži da se apelant, kao tuženi, obaveže da tužiocu preda u posjed dio zauzetog zemljišta. Naime, odredbom člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» broj 11/01) propisano je da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari ako na stvari čiji povrat traži ima vlasništvo, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te je mora opisati po njezinim osobinama koje se razlikuju od istovrsnih stvari. Sud je utvrdio da je tužilac vlasnik spornih nekretnina koje je stekao povrativši zemljište koje je država još 1953. godine oduzela od njegove majke. Apelant je od B.P. kupio parcelu označenu kao k.č. broj 3499 k.o. Skakava Donja, koja graniči sa spornim nekretninama, zauzevši pri tom oko 600 m² tih nekretnina prilikom postavljanja pomoćnih objekata za svoju pilanu. Kada je nakon povrata oduzetih nekretnina otišao na sporno zemljište, tužilac je vidio da je apelant izgradio pilanu na spornom dijelu zemljišta i opomenuo ga, te izveo geometre radi utvrđivanja granica između parcela, pa je, pošto se sa apelantom nije mogao dogovoriti, podnio tužbu sudu. Sud je utvrdio da apelant sporne nekretnine drži u posjedu i da je na njemu podigao pilanu, te je apelanta obavezao da ukloni privremeno postavljeni objekat - pilanu i preda tužiocu dio zauzetog zemljišta u posjed.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efektivan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. On ističe da su osporene presude Osnovnog i Apelacionog suda rezultat proizvoljnog tumačenja i proizvoljne primjene prava. Apelant navodi da se iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke vidi da je granica između katastarskih parcela, odnosno tužiočevog zemljišta i apelantovog zemljišta identična na licu mjesta i u katastarskom operatu, te da se i po katastarskim planovima novog premjera, prema apelantovom mišljenju, vidi da apelant nije zauzeo tužiočevu parcelu. Apelant u apelaciji osporava činjenicu da je tužilac ikada bio vlasnik spornog zemljišta, jer su svi sporovi te vrste razriješeni aviosnimanjem u periodu od 1964. godine do stupanja na snagu novog katastarskog operata 1968. godine, a, s druge strane, tužilac nikad nije u sudskom postupku dokazao da je vodio spor čiji bi ishod bio nesumnjiv dokaz da je on u posjedu spornih nekretnina. U ovom slučaju se radi o tome da su u zemljišnoknjižnoj evidenciji i katastarskom elaboratu na spornom zemljištu upisani različiti nosioci što upućuje na primjenu odgovarajućih odredbi Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištu («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» broj 11/01). Ovaj zakon, kao lex specialis, treba primjenjivati, kako apelant navodi, u svim slučajevima kada zemljišnoknjižna evidencija ne prati promjene faktičkog stanja. Konkretno, apelant smatra da se u ovom predmetu radi o povredi njegovih ustavnih prava proisteklih iz nepreciznih starih planova zemljišta koji nisu na snazi od 1968. godine, a nikako o tužiočevom pravu vlasništva na dijelu spornih nekretnina. Stoga su zaključci sudova paušalni i neosnovani, jer je, kako smatra apelant, «kroz provedeni dokazni postupak nesumnjivo utvrđeno da je stvarno i faktičko stanje katastarsko stanje». Činjenica da sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili dokaze i činjenice provedene u sudskom postupku rezultirala je osporenim presudama u kojima je proizvoljno primijenjeno pravo čime je apelantu uskraćeno pravo na posjed koji se, kako se navodi u apelaciji, zasniva na valjanom pravnom osnovu. Apelant, također, navodi da mu je uskraćeno i pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek, posebno zbog činjenice da je žalbeni postupak pred Apelacionim sudom trajao više od godinu dana. Zbog svih iznesenih razloga, apelant predlaže da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak ili odluči u meritumu slučaja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03; i Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučaju kršenja ustavnih prava. Ustavni sud, osim toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

8. Na osnovu utvrđenih činjenica i provedenih dokaza, redovni sudovi su zaključili da je vrsta tužbe koju je podnio apelant vlasnička tužba koja u smislu odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko pretpostavlja da vlasnik od tuženog može zahtijevati predaju nekretnine u posjed i slobodno raspolaganje (rei vindicatio), jer je tužilac dokazao da je vlasnik sporne nekretnine. Prema ocjeni Ustavnog suda, očigledno je da je od te utvrđene okolnosti zavisio i ishod cijelog sudskog postupka. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali iscrpne, valjane i uvjerljive razloge koji predstavljaju logičnu cjelinu svih dokaza na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalne propise. Nasuprot izloženom, apelant ponavlja navode iz prvostepenog i drugostepenog postupka i ne nudi dokaze i činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da su osporenim presudama povrede prava na koje se poziva vjerovatne i moguće. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Iznesenim navodima, koji su zasnovani na nezadovoljstvu donesenim presudama, apelant, prema ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način nije učinio vjerovatnom tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Apelant se, osim navedenog, žali i na dužinu trajanja postupka pred nadležnim Apelacionim sudom povodom žalbe koju je izjavio protiv prvostepene presude smatrajući da rješavanje konkretne pravne stvari traje nerazumno dugo. U odnosu na apelantove navode o neopravdano dugom trajanju žalbenog postupka pred Apelacionim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je Apelacioni sud donio drugostepenu odluku nakon godinu dana od podnošenja žalbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, period od godinu dana, koliko je trajao žalbeni postupak, nije nerazumno dug period za odlučivanje u predmetima ovakve vrste složenosti predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da donošenje konačne odluke u vremenskom periodu od godinu dana nije prešlo granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja žalbenog postupka pred Apelacionim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

10. Što se tiče apelantovih navoda da mu je na ovaj način povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva «[...] pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima [...]». U tom smislu, a imajući u vidu već navedeno u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude, u skladu sa garancijama pravičnosti postupka, te zaključuje da u konkretnom slučaju apelant nema nikakvog osnova da se poziva na povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog čega i ovaj apelantov navod cijeni očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3176/06 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio