Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3376/06 (Z. M.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3376/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3376/06, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-239/04 od 3. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 21. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-239/04 od 3. novembra 2006. godine.

2. Apelantica je bila nositeljica stanarskog prava na trosobnom stanu u Prijedoru, u ulici Kralja Aleksandra 41-c/1, ulaz II, stan broj 85, na osnovu življenja sa vanbračnim suprugom S. K., kojem je Rješenjem broj 01-345/77 od 8. februara 1977. godine Mašinska škola iz Prijedora dodijelila predmetni stan na korištenje.

3. Odlukom Mašinske škole broj 17/97 od 31. januara 1997. godine apelantici je data saglasnost za zamjenu stana sa M. Đ. (u daljnjem tekstu: tuženi), koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Prote Matije Nenadovića broj 17, u Prijedoru, a koji mu je dodijelila Osnovna škola «Branko Radičević» iz Prijedora. Oba davaoca stana na korištenje su dala saglasnost za zamjenu predmetnih stanova, što je potvrđeno njihovim potpisima i štambiljem davalaca stanova na korištenje. Stranke su realizirale predmetni ugovor o zamjeni stanova tako što apelantica stanuje u dvosobnom stanu na kojem je prije zaključenja ugovora nosilac stanarskog prava bio tuženi, a tuženi se uselio u trosoban stan u kojem je stanovala apelantica.

4. Smatrajući da je ugovor o zamjeni ništavan, u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kao i da ne ispunjava osnovne uvjete pravne valjanosti ugovora u smislu obligacionopravnih propisa, apelantica je pokrenula parnični postupak kojim je tražila da se utvrdi da je navedeni ugovor o zamjeni stanova ništavan i da se tuženi obaveže da apelantici preda stan u ulici Kralja Aleksandra broj 41/c u Prijedoru.

5. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 583/00 od 5. oktobra 2001. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je navedeni ugovor o zamjeni stanova ništavan i da se tuženi obaveže da apelantici preda stan u ulici Kralja Aleksandra broj 41/c u Prijedoru. Osnovni sud je utvrdio da su apelantica i tuženi, kao nosioci stanarskog prava, 31. januara 1997. godine zaključili pismeni ugovor o zamjeni stanova, a uz prethodnu saglasnost davaoca stanova na korištenje.

6. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-122/02 od 10. maja 2004. godine apelanticina žalba je uvažena, Presuda Osnovnog suda broj P: 583/00 od 5. oktobra 2001. godine je preinačena i utvrđeno je da je predmetni ugovor o zamjeni stanova ništavan, a tuženi obavezan da stan u ulici Kralja Aleksandra broj 41-c preda apelantici u posjed.

7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-239/04 od 5. maja 2006. godine revizija tuženog je uvažena, a drugostepena Presuda Okružnog suda broj Gž-122/02 od 10. maja 2004. godine je preinačena tako da je apelanticina žalba protiv drugostepene presude odbijena, a prvostepena Presuda Osnovnog suda broj P: 583/00 od 5. oktobra 2001. godine je potvrđena. U suštini, Vrhovni sud je prihvatio razloge i obrazloženje utvrđene prvostepenom presudom. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak Osnovnog suda da predmetni ugovor o zamjeni stana nije ništavan u smislu člana

14. Zakona o prestanku primjene. Utvrđeno je da je apelantica neprekidno živjela u spornom stanu, koji je napustila tek zaključenjem ugovora o zamjeni stanova 31. januara 1997. godine, i zbog toga se ne može smatrati da se radi o napuštenom stanu. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da je, u smislu odredbi člana 117. Zakona o obligacionim odnosima, prestalo apelanticino pravo da zahtijeva poništenje predmetnog ugovora o zamjeni zbog navodne prijetnje koju joj je uputio direktor Mašinske škole, kao davalac stana na korištenje, da će izgubiti stan ako ne zaključi predmetni ugovor o zamjeni stana. Prema odredbi člana 117. Zakona o obligacionim odnosima, pravo zahtijevanja poništenja pobojnog (rušljivog) ugovora zbog mana volje (prisila, zabluda, prijetnja) u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Vrhovni sud je zaključio da je, s obzirom na to da je ugovor o zamjeni stanova zaključen 31. januara 1997. godine, a apelantica je tužbu podnijela 20. decembra 2000. godine, dakle nakon proteka roka od tri godine, prestalo apelanticino pravo da zahtjevom traži poništenje predmetnog ugovora o zamjeni stanova.

8. Apelantica smatra da joj je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u postupanju Osnovnog suda i Vrhovnog suda, jer su, kako tvrdi, na konkretan slučaj pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, član 14. Zakona o prestanku primjene je pogrešno primijenjen jer je, kako navodi apelantica, svoj stan izgubila 31. januara 1997. godine, odnosno u zakonom predviđenom roku koji se računa od 30. aprila 1991. godine, pa do 19. decembra 1998. godine. Osim toga, Osnovni sud i Vrhovni sud su pogrešno primijenili i čl. 11., 21. i

22. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica je ukazala i na nepravilnu primjenu izraza «prethodna saglasnost davaoca stana na korištenje» koja je, također, data 31. januara 1997. godine, jer je za oba davaoca stanova saglasnost kucana na istoj pisaćoj mašini, zajedno sa ugovorom o zamjeni stana. S obzirom na to da je do zaključenja ugovora o zamjeni stanova došlo prevarom, kako apelantica smatra, trebalo je primijeniti član 103. Zakona o obligacionim odnosima. Ona navodi da je sve dokumente o prijenosu stanarskog prava na svoje ime, te ugovor o zamjeni stanova potpisala i vidjela tek u momentu kad je ove dokumente na kućna vrata donio tuženi M. Đ. i kada ih je ona potpisala, što su potvrdili i saslušani svjedoci D. M i S. M. Apelantica je zaključila da ju je prilikom sačinjavanja ugovora o zamjeni stanova od 31. januara 1997. godine prevarila organizirana grupa ljudi, te da je takav ugovor ništavan po sili zakona.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Pravo na pravičan postupak

11. Apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog toga što je ugovor o zamjeni stanova zaključen 31. januara 1997. godine, kada je faktički i izgubila svoj stan, odnosno u zakonom predviđenom roku od 30. aprila 1991. godine, pa do 19. decembra 1998. godine. U skladu s tim, trebalo je primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene imovine, s obzirom na to da se radi o napuštenim stanovima. Apelantica, također, smatra da je ugovor o zamjeni stanova sadržavao mane volje jer je prevarena prilikom zaključenja navedenog ugovora, pa je, prema tome, trebalo primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima i ugovor o zamjeni stanova poništiti.

12. Ustavni sud naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, zatim ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Osnovni sud i Vrhovni sud su svoje odluke zasnovali na odredbi člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer je utvrđeno da je apelantica neprekidno živjela u spornom stanu (dakle nije imala status izbjeglice niti raseljenog lica), koji je napustila tek zaključenjem ugovora o zamjeni stanova 31. januara 1997. godine. Nadalje, Vrhovni sud je primijenio i odredbu člana 117. Zakona o obligacionim odnosima prema kojem je prestalo apelanticino pravo da zahtijeva poništenje predmetnog ugovora o zamjeni zbog navodne prijetnje direktora Mašinske škole, kao davaoca stana na korištenje, da će izgubiti stan ako ne zaključi predmetni ugovor o zamjeni stana. Prema ovoj odredbi navedenog zakona, pravo zahtijevanja poništenja pobojnog (rušljivog) ugovora zbog mana volje (prisila, zabluda, prijetnja) u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Osnovni sud i Vrhovni sud su utvrdili da je ugovor o zamjeni stanova zaključen 31. januara 1997. godine, a apelantica je tužbu podnijela 20. decembra 2000. godine, dakle nakon proteka roka od tri godine, pa je prestalo apelanticino pravo da zahtjevom traži poništenje predmetnog ugovora o zamjeni stanova.

14. Ustavni sud u odluci Vrhovnog suda ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni zakoni (zakoni o napuštenoj imovini i obligacionopravnim odnosima) proizvoljno primijenjeni, a apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Pravo na imovinu

15. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali povredu ovog prava posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da joj je ovo pravo povrijeđeno zato što je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud je pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3376/06 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio