Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1389/06 (N. S.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1389/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 1389/06, rješavajući apelaciju Nade Stojanac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nade Stojanac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-
50/04 od 8. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Stojanac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je 11. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-50/04 od 8. marta 2006. godine
2. Rješenjem Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 1140136009 od 17. februara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijsko-invalidskog osiguranja u drugom stepenu, u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 1140136009 od 2. jula 2003. godine, apelantici je utvrđen srazmjeran dio starosne penzije, počevši od 16. novembra 2002. godine u iznosu od 312,21 KM mjesečno.
3. U toku postupka nadležni prvostepeni organ je utvrdio da apelanticin penzijski staž iznosi 40 godina i dva mjeseca i da je na području Bosne i Hercegovine do 30. aprila 1992. godine ostvaren u trajanju od 29 godina i osam mjeseci, u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od dvije godine i pet mjeseci ili 29 mjeseci i na području Republike Srpske u trajanju od osam godina i jedan mjesec ili 97 mjeseci. S obzirom na to da ukupan penzijski staž navršen poslije 1. maja 1992. godine na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske iznosi 126 mjeseci, nadležni organ je zaključio da apelanticin zahtjev treba riješiti shodno odredbama Sporazuma o sprovođenju penzijsko-invalidskog osiguranja zaključenog između fondova PIO na području Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum), kao i Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Republike Srpske. Članom 7. navedenog sporazuma propisano je da u slučaju kad je osiguranik poslije aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju prema propisima koje primjenjuje, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret. U navedenom rješenju je utvrđeno da će o dijelu penzije za penzijski staž navršen u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od 29 mjeseci odlučiti nadležna filijala PIO na području Federaciji Bosne i Hercegovine.
4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-166/03 od 27. oktobra 2003. godine apelanticina tužba zbog poništenja drugostepenog rješenja je uvažena i poništen je osporeni akt. U konkretnoj situaciji je utvrđeno da apelantica, zbog činjenice da joj nije utvrđena penzija za dio staža osiguranja ostvarenog u Federaciji Bosne i Hercegovine, trpi štetne posljedice, te navodno jednostrani prestanak primjene Sporazuma ne znači da je on prestao da važi, zbog čega je Fond PIORS, prema mišljenju Okružnog suda, trebalo da reguliše odnose sa nadležnim fondom u Federaciji Bosne i Hercegovine ili da sporni period staža osiguranja uzme u obzir prilikom obračuna apelanticine penzije.
5. Izvršavajući Presudu Okružnog suda broj U-166/03 od 27. oktobra 2003. godine, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 1140136009 od 13. novembra 2003. godine. Tim rješenjem je izmijenjeno Rješenje prvostepenog organa broj 1140136009 od 17. februara 2003. godine i apelantici je priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 383,75, počevši od 16. novembra 2002. godine. Drugostepeni organ je navedeno rješenje donio pozivajući se na član 197. Zakona o PIO kojim je utvrđeno da će državljanima Republike Srpske penzijski staž navršen u Federaciji Bosne i Hercegovine uzeti samo pri utvrđivanju uslova za sticanje prava. Navedenim rješenjem je apelantici visina penzije utvrđena ponovo samo u odnosu na staž osiguranja kojeg je ostvarila u SRBiH i Republici Srpskoj, te da je za donošenje odluke o preostalom dijelu penzije za penzijski staž navršen u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od 29 mjeseci nadležna da odluči Filijala Fonda PIO u Zenici.
6. Presudom Okružnog suda broj U-323/03 od 13. maja 2004. godine apelanticina tužba zbog poništenja drugostepenog rješenja je ponovo uvažena i osporeni akt broj 1140136009 od 13. novembra 2003. godine je poništen. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da ne postoji reciprocitet u primjeni Sporazuma koji je jednostrano raskinuo Fond PIORS. U toj situaciji apelantica trpi štetne posljedice, a jednostrani prestanak primjene Sporazuma ne znači da je on prestao da važi, zbog čega je Fond PIORS trebalo da reguliše odnose sa nadležnim fondom u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa tek onda da odluči o apelanticinom pravu.
7. Presudom Vrhovnog suda broj Uvl-50/04 od 8. marta 2006. godine zahtjev tuženog drugostepenog organa za vanredno preispitivanje je uvažen, a Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-323/03 od 13. maja 2004. godine je preinačena i to tako da je tužba odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Okružni sud trebao da primijeni član 62. Zakona o upravnim sporovima i to tako što je nakon poništenja osporenog akta trebao da sam riješi ovu upravnu stvar presudom o meritumu, u kom slučaju presuda u svemu zamjenjuje akt nadležnih organa uprave. S obzirom na to da je tuženi Fond PIORS upravni organ, navodi se dalje u obrazloženju osporene presude, valjalo je da na utvrđeno činjenično stanje sud primijeni samo one pravne norme koje su važile i bile u primjeni u vrijeme rješavanja ove upravne stvari. Vrhovni sud je naveo da nije ispravan stav da nižestepeni upravni organi trebaju najprije normativno regulisati sporna pitanja sa Fondom PIO Federacije Bosne i Hercegovine i tek nakon toga da odluči o uslovima apelanticinog penzionisanja, priznanju staža osiguranja, utvrđivanju visine penzije i dr. Ovo stoga što apelanticino penzionisanje u Republici Srpskoj, kako navodi Vrhovni sud, naročito «ako ispunjava uslove za to, ne može biti uslovljeno regulisanim, odnosno neregulisanim međudržavnim, odnosno međuentitetskim odnosima zbog prostog razloga što se postavlja pitanje kako stvar riješiti ako se sporazum ne postigne, bez obzira na to koja je strana protiv sporazumijevanja». U tim okolnostima osnova za rješavanje spornog odnosa je utvrđena u stavu 2. člana 197. Zakona o PIORS, kojim je propisano da se u pogledu priznanja staža osiguranja, navršenog u bivšim republikama SFRJ i Federaciji Bosne i Hercegovine, u pogledu ostvarivanja penzijskih prava, primjenjuje princip reciprociteta. Nepostojanje sporazuma ili njegovo jednostrano raskidanje između nosilaca osiguranja, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije osnova da se navedene odredbe ne primijene u konkretnom predmetu.
8. Apelantica smatra da joj je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kao rezultat činjenice da se sporazum koji je potpisan ne primjenjuje, apelantica navodi da joj je zbog toga umanjena penzija. Ona traži da Ustavni sud donese odluku kojom bi joj se omogućilo primanje penzije u punom iznosu, a ne da joj se, zbog činjenice da se ne računa staž osiguranja ostvaren u Federaciji Bosne i Hercegovine, pri određivanju visine penzije ona neosnovano umanjuje. Apelantica predlaže da se nadležnom organu naloži isplata svih zaostataka sa pripadajućim kamatama.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravičan postupak.
11. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U upravnom postupku koji je prethodio osporenoj presudi utvrđena je visina apelanticine penzije i to za staž osiguranja navršen u SR Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj, ali ne i za staž navršen u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je apelantica ostvarila od 1. maja 1992. godine do 30. septembra 1994. godine. Osnovu za takvo rješavanje stvari tuženi organ je našao u primjeni člana 197. Zakona o PIORS. U stavu 2. tog člana je propisano da se u pogledu priznanja staža osiguranja, navršenog u bivšim republikama SFRJ i Federaciji Bosne i Hercegovine, u pogledu ostvarivanja penzijskih prava, primjenjuje princip reciprociteta. Vrhovni sud je u osporenoj presudi konstatovao da nije sporna činjenica da je postojao sporazum između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom regulisanju ostvarenja penzijskih prava, pa i obostranost priznanja staža osiguranja, ali da je on jednostrano raskinut i da se njegove odredbe ne sprovode. Osim toga, Vrhovni sud dalje navodi da se zbog odsustva reciprocitetne primjene, do međuentitetski drugačijeg regulisanja tih pitanja, apelantici ne može priznati sporni radni staž u staž osiguranja, što je u potpunosti i obrazloženo osporenim rješenjima Fonda PIORS.
13. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelanticino nezadovoljstvo osporenom presudom Kantonalnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Takođe, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno i detaljno obrazložio svoje zaključke i stavove, te u osporenoj odluci nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
15. Apelantica se, takođe, žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, zbog čega su njezini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
16. Apelantica, takođe, ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrdili da joj je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu apelanticine navode, kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava», te da apelanticini navodi ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelantica učestvovala u predmetnom upravnom postupku i da je ulagala žalbe protiv akata prvostepenog organa. S obzirom na izneseno, apelanticini navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe. Stoga se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su apelanticini navodi i u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić