Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2851/06 («Šipad» d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Sudska nagodba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2851/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2851/06, rješavajući apelaciju «Šipada» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Šipada» d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-661/05 od 25. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj PŽ: 77/05 od 31. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-476/03 od 7. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Šipad» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojan Ćorović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-661/05 od 25. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj PŽ: 77/05 od 31. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-
476/03 od 7. decembra 2004. godine. Apelant je 21. jula i 17. septembra 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-476/03 od 7. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PŽ: 77/05 od 31. marta 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi sudska nagodba zaključena u Sarajevu u Općinskom sudu I Sarajevo, u predmetu broj Ps-553/98 od 10. aprila 2002. godine.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda navedeno je da je nakon izvedenih dokaza Općinski sud utvrdio da su parnične stranke 18. marta 2002. godine zaključile vansudsku nagodbu o rješavanju spornih pitanja u predmetima br. Ps-553/98, Ps-18/99 i Ps-94/01. Nadalje je utvrđeno da je nakon toga apelant 19. marta 2002. godine izdao punomoć advokatu da ga zastupa u postupku realizacije navedene vansudske nagodbe. Apelant je 9. aprila 2002. godine dopisom obavijestio advokata da povlači izdatu punomoć, da bi 10. aprila 2002. godine dopisom obavijestio Općinski sud da povlači akt od 9. aprila 2002. godine kojim je bio povukao punomoć datu advokatu, uz napomenu da je advokat ponovo ovlašten da zastupa apelanta u postupku realizacije predmetne vansudske nagodbe. Općinski sud je, također, utvrdio da je apelantov advokat 10. aprila 2002. godine sa tuženim «Šipad EXPORT-IMPORT» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključio sudsku nagodbu koja je zapravo realizacija ranije zaključene vansudske nagodbe. Nakon toga, apelant i tuženi su 12. augusta 2002. godine potpisali sporazum kojim su potvrdili zaključenu sudsku nagodbu. Općinski sud je smatrao da je u ovom predmetu spora, prilikom zaključenja predmetne sudske nagodbe, ispoštovan obim datog posla i volja apelanta kao vlastodavca data punomoćniku. Iz svega izloženog sud je u smislu čl. 88, 90, 91. i 95. Zakona o obligacionim odnosima donio odluku kao u izreci.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, bez povrede odredaba parničnog postupka. Nadalje je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da su apelant i tuženi 12. augusta 2002. godine lično potpisali sporazum nakon zaključenja sporne sudske nagodbe, te da u članu 2. navedenog sporazuma stoji da ugovorene strane izjavljuju da su ovim sporazumom otklonjene sve nejasnoće u sudskoj nagodbi, kao i da «Šipad» d.d. Sarajevo, odnosno apelant, izjavljuje da povlači sve primjedbe izjavljene na sudsku nagodbu.
5. Protiv Presude Kantonalnog suda broj PŽ: 77/05 od 31. marta 2005. godine apelant i umješač na apelantovoj strani su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj Rev-661/05 od 25. jula 2006. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje na koje su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov i umješačev zahtjev za poništenje sudske nagodbe od 10. aprila 2002. godine, jer je, i prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantov advokat postupao u okviru ovlaštenja koja su mu data u punomoći od 19. marta 2002. godine.
6. Apelant je naveo da su mu povrijeđena ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Posebno je istakao da su sudovi tokom parničnog postupka pogrešno tumačili punomoć od 19. marta 2002. godine koju je apelant dao punomoćniku. Apelant je, također, istakao i da je obim punomoći ograničio izričitim ovlaštenjem da punomoćnik preduzme pravne radnje na obustavljanju sporova u Općinskom sudu I i Kantonalnom sudu, u kojima je apelant bio stranka, ali ne i radnje vezane za zaključenje nove sudske nagodbe. Apelant je naglasio da on najbolje zna šta je bila njegova volja pri davanju punomoći, što je i ukazao sudu. Međutim, suprotno toj volji, sudovi su proizvoljnim postupanjem iskonstruisali da je apelant dao ovlaštenje punomoćniku da zaključi sudsku nagodbu. Spornom sudskom nagodbom apelantu je, kako je naveo, također povrijeđeno i pravo na imovinu, jer mu je uskraćeno pravo na poslovni prostor koji mu je pripadao u većem obimu, a tuženom je pomenuti poslovni prostor dat u daleko većem obimu od onoga na koji, prema apelantovom mišljenju, ima pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedene povrede trebaju djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacije je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorna, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje sudske nagodbe zaključene 10. aprila 2002. godine. Također su utvrdili da su neosnovani apelantovi navodi da je punomoćnik bio ovlašten samo da preduzme pravne poslove vezane za okončanje konkretnih sporova, ali ne i ovlaštenje da zaključi spornu sudsku nagodbu. Redovni sudovi su utvrdili da je spornu sudsku nagodbu zaključio apelantov punomoćnik u okviru ovlaštenja iz punomoći, kao i činjenicu da je naknadnim sporazumom između apelanta i tuženog potvrđena sporna sudska nagodba. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te, stoga, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i detaljna obrazloženja za svoje odluke.
11. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić