Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3164/06 (Biro zelene karte u BiH)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3164/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3164/06, rješavajući apelaciju Biroa zelene karte u BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biroa zelene karte u BiHpodnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-

Gž-06-000 343 od 23. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P 384/05 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biro zelene karte u BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000 343 od 23. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 384/05 od 19. maja 2006. godine.

2. Predmet konkretnog parničnog postupka je naknada štete na putničkom vozilu tužitelja A.P. hrvatskih registarskih oznaka, koju su prouzrokovali autobus hrvatskih registarskih oznaka i nepoznato teretno vozilo u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 23. oktobra 2004. godine na cesti Ljubuški-Grude (općina Ljubuški).

3. Presudom Općinskog suda broj P 384/05 od 19. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 343 od 23. oktobra 2006. godine, utvrđeno je da je apelant dužan tužitelju A.P., na ime naknade štete na vozilu, isplatiti iznos od 1.902,90 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. oktobra 2004. godine kao dana nastupanja štete pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. Općinski sud je obrazložio da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrdio da su u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 23. oktobra 2004. godine učestvovali vozač tužiteljevog vozila i autobus inozemnih - hrvatskih registarskih oznaka, te nepoznato teretno vozilo. Sud je naveo da je među parničnim strankama sporna pasivna legitimacija apelanta, koji je osporio činjenicu da je predmetnu saobraćajnu nezgodu prouzrokovao autobus hrvatskih registarskih oznaka koji ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju, a osporio je i nadležnost suda u Federaciji BiH da rješava naknadu štete jer je i tužiteljevo vozilo osigurano u Republici Hrvatskoj, kao i autobus. Općinski sud je utvrdio da je na osnovu police osiguranja za autobus vidljivo da je on u vrijeme saobraćajne nezgode imao uredno zaključeno osiguranje od automobilske odgovornosti kod Jadranskog osiguranja d.d. Split-Podružnica Zagreb, pa je logično zaključiti da je taj autobus imao i zeleni karton kao međunarodnu ispravu o osiguranju. Stoga je neosnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakao apelant, budući da je u skladu sa odredbama člana 88. Zakona o osiguranju imovine i lica, apelant obavezan naknaditi oštećenima štetu koja je prouzrokovana vozilima inozemne registracije koja imaju valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju. Općinski sud je zaključio da, kako je nesporno utvrđeno da su predmetnu saobraćajnu nezgodu i štetu na tužiteljevom vozilu prouzrokovali nepoznato teretno vozilo i autobus inozemnih registarskih oznaka, te da vozač tužiteljevog vozila nije kriv niti je doprinio nastanku saobraćajne nezgode, proizlazi da je tuženi u obavezi naknaditi tuženom štetu u skladu sa odredbama člana 88. Zakona o osiguranju imovine i lica, te člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju analize i ocjene dokaza prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, i za svoju odluku dao je valjane razloge, koje je prihvatio i ovaj sud. Pored toga, Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimisan, te je, pozivajući se na Ugovor zaključen između Biroa Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1996. godine, dodao da je tužitelj imao mogućnost da bira kome će se obratiti za naknadu štetu, tj. Birou zelene karte u BiH ili osiguravajućem društvu štetnika.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da su sudovi kroz rješavanje njegovog prigovora nedostatka pasivne legitimacije povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka tako što su, bez valjanih dokaza, razmatrali činjenicu da li postoji valjana međunarodna isprava o osiguranju od automobilske odgovornosti u korist tužitelja, i to prvostepeni sud putem «logičke pretpostavke», a dugostepeni sud kroz izvođenje dokaza po službenoj dužnosti. Apelant povredu prava na imovinu nalazi u njegovoj obavezi da umanji svoju imovinu kako bi tužitelju nadoknadio štetu za koju smatra da po zakonu nije obavezan, te u nezakonitom određivanju toka zatezne kamate od dana saobraćajne nezgode.

7. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da, time što je izvršio uvid u ugovor zaključen između «Hrvatskog ureda za osiguranje» i «Biroa osiguranja BiH» od 17. januara 1996. godine ovaj sud nije provodio nikakav dokaz, kako to pogrešno tvrdi apelant, već se na ugovor pozvao kroz pravilnu primjenu materijalnog prava, na šta je dužan paziti po službenoj dužnosti. Predložili su da se apelacija odbaci kao neutemeljena.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, Općinski i Kantonalni sud su u obrazloženju osporenih presuda istakli da u spisu predmeta postoje dokazi iz kojih proizlazi da je apelant pasivno legitimisan da naknadi štetu na tužiteljevom vozilu do koje je došlo u saobraćajnoj nezgodi, a u kojoj su učestvovala vozila inozemnih registarskih oznaka, te da je autobus koji je skrivio štetu imao zeleni karton kao međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti. Sudovi su se pozvali na međunarodni ugovor prema kojem, kada su štetnik i oštećeni vozači vozila s registarskom oznakom iz Republike Hrvatske, oštećeni ima pravo da bira kome će se obratiti za naknadu štete, Birou zelene karte iz BiH ili osiguravajućem društvu štetnika. U vezi sa apelantovom žalbom da je zatezna kamata pogrešno određena od dana nastanka štete, Ustavni sud nalazi da iz zakonskih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (čl. 186. i 277) proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu, Odluka broj CH/01/7090 od 27. juna 2007. godine, tačka 45 Odluke).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su relevantni pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prma facie) neosnovani.

14. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prma facie) neosnovani.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3164/06 (Biro zelene karte u BiH) | Sudska praksa | Aktio