Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2928/06 (M. B.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2928/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2928/06, rješavajući apelaciju Milenka Brestovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Brestovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-06-
000 031 od 14. septembra 2006. godine, Rješenja Fonda Penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske-Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu broj 1124309398 od 22. decembra 2005. godine i Rješenja Fonda Penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske-Filijala Doboj broj 1124309398 od 6. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Brestovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 30. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 031 od 14. septembra 2006. godine, Rješenja Fonda Penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske-Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje Fonda PIO RS za rješavanje u drugom stepenu) broj 1124309398 od 22. decembra 2005. godine i Rješenja Fonda Penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske-Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS-
Filijala Doboj) broj 1124309398 od 6. septembra 2005. godine.
2. Privremenim Rješenjem Fonda PIO RS-Filijala Doboj od 28. aprila 2003. godine apelantu je, prema odredbama člana 46a. u vezi sa članom 197. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 32/00, 40/00 i 37/01) priznato pravo na starosnu penziju-srazmjerni dio penzije počevši od 1. januara 2004. godine u iznosu od 226,95 KM mjesečno, uz napomenu da se navedena penzija usklađuje prema stanju sredstava u Fondu PIO RS koji su namijenjeni za isplatu penzija. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da apelant ima ukupno 40 godina, devet mjeseci i 22 dana radnog staža stečenog na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BIH) i Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: RH). Budući da je od ukupnog radnog staža apelant u RH ostvario 19 godina, šest mjeseci i 29 dana, Fond PIO RS-Filijala Doboj je donio predmetno privremeno rješenje dok nosilac osiguranja iz RH ne potvrdi periode osiguranja koje je apelant ostvario u RH i ne prizna mu pravo na penziju.
3. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje-Područna služba u Osijeku je, rješavajući apelantov zahtjev da mu se prizna pravo na srazmjerni dio starosne penzije, donio Rješenje broj 161440 od 2. februara 2005. godine. Navedenim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev uz obrazloženje da je apelant u RH ostvario ukupan penzijski staž u trajanju od 19 godina, šest mjeseci i 29 dana, ali budući da ne ispunjava uvjete iz čl. 178. i 182. Zakona o mirovinskom osiguranju RH prema kojem se starosna penzija može steći sa navešenih 63 godine života, odnosno 58 godina života za prijevremenu starosnu penziju, a apelant je u vrijeme podnošenja zahtjeva imao 51 godinu života, predmetni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
4. Na osnovu navedenog rješenja, Fond PIO RS-Filijala Doboj je donio Rješenje broj 1124309398 od 6. septembra 2005. godine kojim se apelantu priznaje pravo na srazmjerni dio starosne penzije počevši od 1. januara 2004. godine u iznosu od 232,05 KM, uzimajući prilikom obračuna visine penzije u obzir penzijski staž ostvaren na teritoriji BiH koji pada na teret Fonda PIO RS, s tim što će se ovako određena penzija usklađivati mjesečno prema stanju sredstava u Fondu PIO RS koja su namijenjena za isplatu penzija.
5. Na Rješenje broj 1124309398 od 6. septembra 2005. godine apelant je podnio žalbu Odjeljenju Fonda PIO RS za rješavanje u drugom stepenu kojom je tražio da se poništi navedeno rješenje i donese novo prema kojem bi mu bilo priznato pravo i isplaćivana puna starosna penzija za ukupan radni staž ostvaren i na teritoriji BiH i na teritoriji RH, a sve dok ne stekne pravo na starosnu penziju prema zakonima RH kada bi dio isplate penzije padao na teret Mirovinskog fonda RH.
6. Odjeljenje Fonda PIO RS za rješavanje u drugom stepenu donijelo je Rješenje broj 1124309398 od 22. decembra 2004. godine kojim je odbio apelantovu žalbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prema članu 17. Ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i RH (u daljnjem tekstu:Ugovor) predviđeno da »ako je prema propisima jedne države ugovornice sticanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu uvjetovano navršavanjem određenog perioda osiguranja, nosilac osiguranja iz te države ugovornice uzima, kad je to potrebno, periode osiguranja koji su navršeni prema pravnim propisima druge države ugovornice kao da su navršeni prema pravnim propisima koje on primjenjuje, ali pod uvjetom da se ti periodi ne poklapaju». Članom 22. Ugovora predviđeno je da «ukoliko nisu istovremeno ispunjeni uvjeti za sticanje prava na davanje prema pravnim propisima obje države ugovornice, pravo na davanje određuje nadležni nosilac osiguranja svake države ugovornice posebno i to u vrijeme kada su ispunjeni uvjeti prema njenim pravnim propisima». Imajući u vidu navedene odredbe sporazuma, te da apelant nije prema propisima RH stekao pravo ni na prijevremenu ni punu starosnu penziju, to je Fond PIO RS-Filijala Doboj pravilno utvrdio postojanje prava i odredio visinu apelantove penzije za dio penzijskog staža koji je ostvaren na teritoriji BiH.
7. Nakon prijema navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 013-0-U-06-000 031 od 14. septembra 2006. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo da su akti organa uprave kojima je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije doneseni u skladu sa Zakonom o PIO RS i Ugovorom, te da Okružni sud nije našao da postoje razlozi zbog kojih bi po odredbama Zakona o upravnim sporovima trebalo voditi upravni spor i pobijati predmetne upravne akte.
8. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama upravnih organa i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i, prema tome, člana 5. Ustava Republike Srpske, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jednostranom prihvatanju obrazloženja iz rješenja Fonda PIO, pogrešnoj primjeni zakonskih odredaba i odredaba Ugovora. Apelant smatra da je sve navedeno dovelo do situacije da ne prima penziju u punom iznosu zbog čega je njegova porodica dovedena na rub egzistencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), već domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Međutim, oni istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ovo posebno stoga da bi se pokazalo da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02) i da bi se strankama u postupku omogućilo da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku. Ovakav stav omogućava i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem ).
12. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je Okružni sud povrijedio pravo na pravično suđenje pogrešnom primjenom odredaba Zakona o upravnom postupku, Zakona o PIO RS, Ugovora i jednostranim prihvatanjem obrazloženja upravnih organa koji su donijeli osporena rješenja o visini penzije.
13. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova, pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o PIO RS-a, Zakona o upravnom postupku i Ugovora. Tačnije rečeno, i upravni organi i Okružni sud su dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je obrazloženje predmetnih odluka jednostrano i da je kompletan postupak vođen na apelantovu štetu. Pored toga, apelant u apelaciji ne navodi nikakve druge argumente u prilog svojoj tvrdnji koji bi bili različiti od onih koje je istakao u žalbi i tužbi i koje su upravni organi i Okružni sud već ispitali i istakli svoj stav o njima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je konstatirao da osporene odluke sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija u vezi sa ovim navodima apelanta očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U vezi apelantovih navoda da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je Okružni sud propustio da sam utvrdi i razmotri bitne činjenice, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da ima opravdan zahtjev i kojima bi svoje tvrdnje učinio vjerovatnim, a nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključak upravnih organa i redovnog suda o dužini penzijskog staža koji je stekao tokom svog radnog vijeka. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama upravnih organa i Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je navedenim odlukama onemogućeno da primi punu starosnu penziju. Imajući u vidu da se navodi apelanta o kršenju prava na imovinu svode na iste razloge za koje smatra da su doveli do kršenja prava na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u prethodnim tačkama, Ustavni sud konstatuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) neosnovani, te je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić