Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3042/06 (B. N. i M. P.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3042/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3042/06, rješavajući apelaciju Blaženke Nikić i Mire Puce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Puce podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1184/05 od 15. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-175/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-141/98 od 17. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaženke Nikić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1184/05 od 15. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-175/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-141/98 od 17. decembra 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Puce podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1184/05 od 15. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-175/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-141/98 od 17. decembra 2004. godine, u odnosu na član 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Blaženka Nikić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Mira Puce (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), obje iz Mostara, koje zastupa odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnijele su 10. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1184/05 od 15. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-175/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-141/98 od 17. decembra 2004. godine.

2. Prvoapelantica i drugoapelantica su pred Općinskim sudom podnijele tužbu protiv Radio-televizije Herceg Bosne d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog utvrđenja i isplate. Tužbenim zahtjevom su zatražile da sud obaveže tuženog da prvoapelantici na ime neisplaćenih ličnih dohodaka isplati iznos od 6.879,07 KM za period od 1. decembra 1997. godine pa do 1. januara 1999. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Drugoapelantica je zatražila da sud naloži tuženom da je rasporedi na poslove i zadatke prema Rješenju broj 161-12/95 od 10. jula 1995. godine, te da joj slijedom toga isplati iznos od 9.850,26 KM i to za period od 1. marta 1997. godine pa do dana presuđenja. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-141/98 od 17. decembra 2004. godine kojom je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbio kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da su apelantice zasnovale radni odnos u JP «Hrvatska radio-televizija Herceg Bosne» (u daljnjem tekstu: JP HRT HB) na određeno vrijeme, dok traje ratna opasnost. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U pogledu razloga zbog kojih je ocijenio navedeni prigovor osnovanim, taj sud je istakao da je tuženi društvo jednog lica Mostar, da je formiran tek 1999. godine i upisan u registarski uložak Višeg suda Mostar broj 1-9936 čiji je osnivač Hrvatska zajednica Herceg-

Bosna. Nasuprot tome, JP HRT HB, gdje su apelantice nesporno bile zaposlene, formiran je u aprilu 1995. godine na određeno vrijeme, dok traje ratno stanje, nakon čega je imovina 2. februara 1997. godine Odlukom Vlade HR HB prešla u «Erotel». Tada je, kako je dalje navedeno, svim zaposlenicima u JP HRT HB prestao radni odnos. S obzirom da iz službene evidencije i provedenih dokaza proizlazi da tuženi nije pravni slijednik JP HRT HB u kojem su apelantice bile zaposlene, kako je dalje naveo taj sud, proizlazi zaključak na osnovu kojeg je utvrđeno da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije u cijelosti osnovan, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

4. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-

175/05 od 25. augusta 2005. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu, a prvostepenu presudu potvrdio. Taj sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, prvenstveno registarskog uloška Višeg suda u Mostaru br. 1-9936 i 1-7870, pravilno utvrdio da tuženi nije pravni slijednik JP HRT HB čije su zaposlenice bile apelantice, zbog čega je prigovor nedostatka pasivne legitimacije u cijelosti osnovan.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji protiv drugostepene odluke, Presudom broj Rev-1184/05 od 15. augusta 2006. godine, reviziju prvoapelantice odbacio a reviziju drugoapelantice odbio. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da su prvoapelantica i drugoapelantica u smislu člana 362. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP) obični formalni suparničari, pa se dopuštenost revizije cijeni pojedinačno. S obzirom, kako je dalje naveo taj sud, da pobijani dio pravomoćne presude u odnosu na prvoapelanticu ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, to je u odnosu na nju revizija odbačena. U odnosu na drugoapelanticu revizija je, po mišljenju Vrhovnog suda, u pogledu imovinskog cenzusa propisanog u članu 237. stav 2. ZPP-a dozvoljena, ali nije osnovana. Razlozi za takvu odluku tiču se, kako je dalje naveo Vrhovni sud, činjeničnog utvrđenja zbog kojeg se revizija ne može izjaviti. S obzirom da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije prigovor materijalnopravne prirode, a da materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, revizija je u odnosu na drugoapelanticu odbijena kao neosnovana.

Dopustivost apelacije prvoapelantice

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanticu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije.»

7. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Rješenje broj U- 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

9. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je prvoapelantica protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj Gž-175/05 od 25. augusta 2005. godine izjavila reviziju. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1184/05 od 15. augusta 2006. godine, njena revizija je odbačena kao nedozvoljena, jer pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Cenzus za dopuštenost revizije propisan je u članu 237. stav 2. ZPP-a. Ustavni sud zaključuje da je revizija u ovom slučaju nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj Gž-175/05 od 25. augusta 2005. godine, donesena povodom žalbe prvoapelantice protiv prvostepene presude.

10. S obzirom na to da je prvoapelantica Presudu Kantonalnog suda broj Gž-175/05 od 25. augusta 2005. godine primila 6. septembra 2005. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnijela 10. novembra 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija prvoapelantice podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je prvoapelantica primila osporenu presudu.

Dopustivost apelacije drugoapelantice

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelanticu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]9). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»

Pravo na pravično suđenje

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..

13. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da drugoapelantica u apelaciji nabraja neke od elemenata prava na pravično suđenje za koje smatra da su joj prekršeni u sudskom postupku, ali te navode argumentuje tvrdnjama o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, niti je Ustavni sud nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

14. Ustavni sud primjećuje da drugoapelantica u apelaciji tvrdi da su sudovi potpuno nelogično prihvatili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer se iz rješenja kojim je ona vraćena na posao može zaključiti da postoji pravno sljedništvo između tuženog i JP HRT HB. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi drugoapelantice o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su sudovi na sve tri instance jasno i argumentovano obrazložili da zahtjev drugoapelantice nije osnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. Naime, u osporenim presudama jasno je obrazloženo, imajući u vidu načelo povjerenja i upisa u registarske knjige koje se vode kod Višeg suda u Mostaru, da tuženi, onako kako je označen u tužbi, nije pravni slijednik ranijeg JP HRT HB. Drugoapelantica tokom postupka nije dokazala kakav je status tog pravnog subjekta, dok su sudovi na osnovu službene evidencije utvrdili da je pravni slijednik JP HRT HB «Erotel». Zbog navedenog, tužbeni zahtjev drugoapelantice je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije.

15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo drugoapelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud nije u osporenim odlukama pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu drugoapelantice, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima drugoapelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi drugoapelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na rad

17. U vezi s navodima o kršenju prava na rad, Ustavni sud zapaža da pravo na rad iz člana 9. Međunarodnog pakta nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i međunarodni pakt na koji se apelantica poziva. Međutim, Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama već zaključio da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem apelantica navodi da joj je prekršeno pravo iz navedenog dodatnog sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravom nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana jer ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3042/06 (B. N. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio