Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/06 (D. V.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3000/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3000/06, rješavajući apelaciju D. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. V., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PŽP-06-000 101 od 21. septembra 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje u Milićima broj P-358/05 od 24. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 6. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PŽP-06-000 101 od 21. septembra 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje u Milićima (u daljem tekstu: Sud za prekršaje) broj P-

358/05 od 24. februara 2006. godine.

2. Rješenjem Suda za prekršaje broj P-358/05 od 24. februara 2006. godine apelant je proglašen krivim da je počinio prekršaje iz čl. 6. i 9. Zakona o javnom redu i miru, te mu je primjenom odredbe člana 32. stav 1. Zakona o prekršajima izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 60 dana. U obrazloženju rješenja Sud za prekršaje je naveo da je PS Milići, aktom broj 11-5-01-58/05 od 22. marta 2005. godine, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja opisanih u izreci rješenja. Također, u obrazloženju rješenja je navedeno da je pred sudom proveden dokazni postupak saslušanjem svjedoka i uvidom u materijalnu dokumentaciju, te da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant posjedovao pretplatničku karticu mobilnog telefona sa brojem 065 283 852 sa kojeg je u vremenskom periodu, kako je navedeno u izreci rješenja, upućivao pozive na kućni telefonski broj 056 740 185 porodice Gordane Simić, kojom prilikom je Gordani Simić i članovima njene porodice upućivao prijetnje, a samu Gordani Simić vrijeđao raznim pogrdnim riječima i psovkama, te joj upućivao prijetnje da će napasti na njen život kao i život njene porodice, izazivajući na taj način osjećanje fizičke ugroženosti i uznemirenosti, te direktno ugrožavajući bezbjednost Gordane Simić i članova njene porodice. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da su u apelantovim radnjama ostvarena bitna obilježja bića prekršaja iz čl. 6. i 9. Zakona o javnom redu i miru RS, te je apelanta proglasio krivim i kaznio kaznom zatvora uz primjenu čl. 28. i

30. Zakona o prekršajima. Apelantovu odbranu sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu, budući da ju je zasnivao na tvrdnji kako on nije upućivao pozive sa svog mobilnog telefona navodeći da ga je izgubio, pa s obzirom da je u toku postupka dokazano da navedena tvrdnja nije tačna, sud je ocijenio da je apelantova odbrana smišljena kako bi izbjegao prekršajnu odgovornost.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud ju je Rješenjem broj 014-0-PŽP-06-000 101 od 21. septembra 2006. godine djelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje u dijelu odluke o kazni, tako da je apelant za prekršaj iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.500 KM, a za prekršaj iz člana 9. Zakona o javnom redu i miru kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM, te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 2.400 KM. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da su u apelantovim radnjama ostvarena bitna obilježja bića prekršaja iz čl. 6. i 9. Zakona o javnom redu i miru. Obrazlažući dalje, sud je naveo da je preinačio osporeno rješenje u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, primjenjujući odredbu člana 9. Zakona o prekršajima koji je stupio na snagu 1. septembra 2006. godine, a koji je blaži za apelanta, jer navedenom zakonskom odredbom kazna zatvora nije predviđena kao sankcija koja se može izreći licima odgovornim za počinjene prekršaje. Imajući u vidu sve okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud, Okružni sud je apelantu utvrdio jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 2.400 KM, smatrajući da će se izrečenom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja iz člana 3. Zakona o prekršajima.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer mu nije data mogućnost da iznese svoju odbranu, da unakrsno ispita svjedoke, niti da izvrši uvid u dokumentaciju spisa. Stoga, apelant smatra da pobijane presude nisu utemeljene na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju budući da, po apelantovom mišljenju, Okružni sud nije uvažio ove žalbene navode, niti je Okružni sud dao odgovor na apelantove tvrdnje da prvostepena presuda nije zasnovana na dokazima. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su se sudovi u odnosu na njega odnosili „diskriminatorski i nehumano“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Budući da apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopće primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.

8. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

9. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o javnom redu i miru. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sve osobe koje narušavaju javni red i mir, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspitava, da vaspitno utiče na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utiče na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, prema Zakonu o javnom redu i miru, uspostavljanje i jačanje discipline u javnom redu i miru i poštivanje zakonom uspostavljenih propisa koji su doneseni u javnom interesu. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji te je, dakle, član 6. Evropske konvencije na konkretni slučaj primjenjiv.

10. Imajući u vidu navode apelacije koji se odnose na to da li su prekršajni sudovi pravilno ocijenili izvedene dokaze i pravilno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da ,prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ustavni sud posebno naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu nije data mogućnost da iznese svoju odbranu, da unakrsno ispita svjedoke, te da izvrši uvid u dokumentaciju spisa.

12. U kontekstu navedenog, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud je utvrdio da iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je u prvostepenom postupku proveden postupak tako da je sud saslušao apelanta u svojstvu okrivljenog, oštećenu Gordanu Simić u svojstvu svjedoka kao i druge svjedoke, te da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Naime, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu i da je apelantu data mogućnost da prisustvuje izvođenju dokaza. Također iz dokumentacije proizlazi, da je apelantu data mogućnost da izvrši uvid i u dokumentaciju spisa, tako što mu je predočen listing telefonskih poziva izdat od Telekoma RS PJ Zvornik, gdje su za 15. oktobar 2005. godine registrovani svi telefonski brojevi koji su pozivani sa telefonskog broja 056 740 541 i drugih telefonskih brojeva. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da mu u toku prekršajnog postupka nije data mogućnost da iznese svoju odbranu, da unakrsno ispita svjedoke, te da izvrši uvid u dokumentaciju spisa, s obzirom da iz obrazloženja prvostepenog rješenja ne proizlazi da su apelantovi navodi tačni. Ustavni sud utvrđuje da je prvostepeni sud za svoj zaključak da su apelantovim radnjama ostvarena bitna obilježja bića prekršaja iz čl. 6. i 9. Zakona o javnom redu i miru RS, na način kako je to opisano u izreci osporenog rješenja, dao detaljno i jasno obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

13. Ovakve zaključke Suda za prekršaje u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i da je pobijano rješenje zasnovano na „kontradiktornom svjedočenju Gordane Simić“. Naime, cijeneći utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom, Okružni sud je utvrdio da je policijskim pretresom, a po naredbi Osnovnog suda u Vlasenici, u apelantovom autu pronađen certifikat pretplatničkog broja 065 283 852, a da je na osnovu potvrde MOBIS Telekomunikacije RS od 17. oktobra 2005. godine utvrđeno da je broj telefona 065 283 852 isporučen za prodaju 20. septembra 2005. godine, po ovlaštenoj prodavnici STR „Sim-2“ Zvornik, te da upravo od tog datuma datira i prvi telefonski poziv. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant posjedovao pretplatničku karticu mobilnog telefona sa brojem 065 283 852, sa kojeg su upućivani pozivi na kućni telefonski broj 056 740 541, porodice Simić, kao i na druge brojeve koji se navode u izreci pobijanog rješenja. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ukazao na pravilnost zaključka Suda za prekršaje o neprihvatanju navoda odbrane apelanta da je predmetni mobitel izgubio godinu dana prije nego što su uslijedili pozivi, s obzirom da je na osnovu potvrde MOBIS Telekomunikacije RS od 17. oktobra 2005. godine dokazano da je navedeni pretplatnički broj 065 283 852, pušten u prodaju 20. septembra 2005. godine, te da upravo od tog datuma datira i prvi telefonski poziv sa tog broja.

14. Okružni sud je, također, ocijenio da su neosnovani navodi žalbe koji se odnose apelantovu tvrdnju da je svjedočenje Gordane Simić opovrgao svjedok Ljuboja Stanković, s obzirom da po mišljenju ovog suda iskaz navedenog svjedoka nije dat u prilog navedenoj tvrdnji. U odnosu na zaključak Suda za prekršaje, u osuđujućem dijelu rješenja Okružni sud je utvrdio pogrešnu primjenu materijalnog prava, primjenjujući na konkretnu prekršajnu stvar odredbu člana 9. Zakona o prekršajima, koji je na pravnu snagu stupio 1. septembra 2006. godine, cijeneći da je navedeni Zakon blaži za apelanta, te da će se izrečenom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja iz člana 3. ZOP-a RS. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, dajući pri tome razloge o odlučnim činjenicama i na osnovu tih činjenica izveo pravilan zaključak da je apelant počinio prekršaje iz čl. 6. i 9. Zakona o javnom redu i miru RS.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu i saslušanje svjedoka, te da izvrši uvid u materijalnu dokumentaciju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku proveden dokazni postupak saslušanjem sedam svjedoka i uvidom u čitav niz materijalnih dokaza, na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant počinio prekršaje koji su mu stavljeni na teret. Stoga, budući da su sudovi u dvije sudske instance jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, te budući da apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da postoji kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju ili procesnu nepravičnost na štetu apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije

16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su prekršajni sudovi izvršili svoju obavezu da u bitnom dijelu navedu relevantne razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, kao i da osporena rješenja sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

19. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji, te da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/06 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio