Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-473/07 (JU Dom zdravlja Cazin)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-473/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 473/07, rješavajući apelaciju JU Dom zdravlja Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Dom zdravlja Cazin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-06-

000 120 od 20. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj PS-848/04 od 10. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Dom zdravlja Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 30. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000 120 od 20. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-848/04 od 10. februara 2006. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv JU Centra za socijalni rad Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga u iznosu od 47.251,57 KM, a koji se odnosi na refundaciju isplaćenih bolovanja apelantovim uposlenicima.

3. Presudom Općinskog suda broj PS-848/04 od 10. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 120 od 20. decembra 2006. godine, tuženi je obavezan da apelantu na ime duga isplati iznos od 22.720,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu duga u iznosu od 9.604,80 KM je odbijen. Tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu duga u iznosu od 14.926,71 KM je povučen.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u, konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, zatražio isplatu naknade prema osnovu refundacije isplaćenih bolovanja uposlenicima i to isplatu iznosa od 22.720,00 KM prema osnovu isplaćene naknade za period od augusta 2001. godine do decembra 2002. godine i za period od augusta do decembra 2000. godine, u iznosu od 9.604,80 KM. Obzirom na to da među strankama nije bilo sporno činjenično stanje, taj sud nije provodio dokazni postupak već je obavezao tuženog na isplatu duga u iznosu od 22.720,00 KM. Taj dug se odnosi na refundaciju isplaćene naknade za period od augusta 2001. godine do decembra 2002. godine, a sve u smislu člana 108.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom («Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona» broj 7/01; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti), a ta odredba propisuje da Centar za socijalni rad vrši refundaciju sredstava ukoliko je poslodavac sredstva isplatio svojim uposlenicima. Općinski sud je istakao da je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu za porodiljsko odsustvo za period august-decembar 2000. godine uslijed nedostatka pasivne legitimacije. Taj sud je pojasnio da je članom 136. stav 1. tačka 8. Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom («Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona» broj 5/00; u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti), koji je u navedenom periodu bio na snazi, propisano da se iz kantonalnog budžeta finansiraju određeni oblici socijalne zaštite, a, između ostalog, i naknade plaća ženama koje su odsutne sa posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na refundaciju isplaćenih naknada porodiljama za 2000. godinu. Taj sud je naveo da je članom 108.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti (izmjene su stupile na snagu 11. augusta 2001. godine) utvrđena obaveza tuženog da poslodavcu refundira novčana sredstva ukoliko je poslodavac vršio isplatu naknade porodilji. Dakle, Kantonalni sud je zaključio, upravo u smislu navedene odredbe, da je tuženi imao obavezu refundirati sredstva ukoliko je poslodavac izvršio isplatu tih sredstava majkama porodiljama i to tek od 11. augusta 2001. godine kada je obaveza zakonom ustanovljena, a za 2000. godinu tu obavezu tuženi nije imao.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o socijalnoj zaštiti i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, jer je u potpunosti izvršio isplatu na teret svojih sredstava naknade, dužnih poreza i doprinosa na te naknade i smatra da mu se ta sredstva trebaju refundirati. Apelant je istakao da je na navedenu povredu zakona ukazivao u žalbi Kantonalnom sudu, međutim, taj sud je žalbu odbio i tako počinio povredu materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, parnični postupak je vođen prema apelantovoj tužbi i redovni sudovi su djelomično udovoljili tužbenom zahtjevu, te obavezali tuženog da apelantu isplati dug na ime isplaćenih naknada prema osnovu refundacije bolovanja majkama-porodiljama za period od augusta 2001. godine do decembra 2002. godine, u iznosu od 22.720,00 KM. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na refundaciju naknade za isplaćeno bolovanje za period od augusta do decembra 2000. godine u iznosu od 9.604,80 KM je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Naime, u osporenim presudama jasno je obrazloženo da je članom 136. stav 1. tačka 8. Zakona o socijalnoj zaštiti (koji je bio na snazi u relevantnom periodu 2000. godine) propisano da se «iz kantonalnog budžeta finansiraju oblici socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom prema osnovu naknade plaće, ženi majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta», što podrazumijeva da na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija. Također, Ustavni sud primjećuje da je članom 108.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, koji je stupio na snagu 11. augusta 2001. godine, obaveza refundacije novčanih sredstava, ukoliko poslodavac izvrši isplatu naknade porodilji, prešla na tuženog, a kao što su i redovni sudovi u konkretnom slučaju utvrdili i dosudili apelantu iznos od 22.720,00 KM za isplaćene naknade u periodu od augusta 2001. do decembra 2002. godine. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Naime, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu navedenih apelantovih prigovora. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelantovih navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-473/07 (JU Dom zdravlja Cazin) | Sudska praksa | Aktio