Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-541/07 (M. N.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 2
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 2
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 151
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 366
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-541/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 541/07, rješavajući apelaciju Muhameda Noge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Noge podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1295/05 od 9. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Nogo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Vogošće, podnio je 8. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1295/05 od 9. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1110/02 od 22. aprila 2004. godine Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezana da apelantu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, kao i na ime naknade za godišnji odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog, u pogledu naknade za godišnji odmor, a u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za odvojeni život od porodice za vremenski period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, tužba je odbačena kao neblagovremena.
3. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelant, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Gž-2006/04 od 17. juna 2005. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o naknadi za korištenje godišnjeg odmora za 1998, 1999. i 2002. godinu, kao i u dijelu odluke o naknadi troškova odvojenog života od porodice, tako što je obavezao tuženog da na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora isplati apelantu iznose pobliže navedene u dispozitivu presude i na ime naknade za odvojeni život za period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine isplati iznos od 7.703,13 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U neosporavanom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
4. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1295/05 od 9. novembra 2006. godine reviziju djelimično uvažio, osporenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o isplati naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 1998. i 1999. godinu (ukupan iznos od 701,15 KM) kao i u dijelu koji se odnosi na naknadu za odvojeni život u iznosu od 7.703,13 KM, tako što se u ovim dijelovima tužbeni zahtjev odbija. U preostalom dijelu (isplata regresa za 2002. godinu) revizija je odbijena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud prihvatio pogrešan stav kada je usvojio tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja naknade za korištenje godišnjeg odmora za 1998. i 1999. godinu obzirom na to da je tužba podnesena 17. decembra 2002. godine. Taj sud je pojasnio da uvjerenje tuženog od 2. septembra 2003. godine ne predstavlja pismeno priznanje zastarjele obaveze predviđene odredbom člana 366. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), već samo konstataciju, dobivenu na apelantov zahtjev, koliko je primio od plaće, a koliko nije dobio od onoga što je trebao dobiti. Da bi se priznalo zastarjelo potraživanje, istakao je sud, potrebno je, suprotno stavu drugostepenog suda, priznanje zastarjele obaveze, a navedeno uvjerenje to svakako nije. Pošto se radi o zastarjelom potraživanju, Vrhovni sud zaključuje da je osnovan istaknuti prigovor zastare tuženog. Vrhovni sud je na kraju naveo da su i navodi revizije u pogledu dosuđene naknade za odvojeni život osnovani obzirom na to da se troškovi odvojenog života prema odredbi člana 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 13/98), kao i člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodioca izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave («Službene novine Federacije BiH» br. 44/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba), dosuđuju zbog troškova smještaja i ishrane, a među strankama je nesporno da je tužilac imao osiguran smještaj i tri obroka hrane dnevno.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant prije svega smatra da je Vrhovni sud trebao odbaciti reviziju tuženog jer vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Povredu materijalnog prava apelant vidi u pogrešnom stavu Vrhovnog suda koji je preinačio drugostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 1998. i 1999. godinu, zbog zastare potraživanja, pozivajući se na odredbu člana 366. ZOO-a i nepriznavanje uvjerenja od 2. septembra 2003. godine. Apelant je istakao da je sud propustio da navedenu odredbu zakona tumači skupa sa članom 387. ZOO-a prema kojem se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom vjerovnika nego i na posredan način. Povredu materijalnog prava apelant vidi i u proizvoljnom i paušalnom odbijanju dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova za odvojeni život. Apelant smatra da zaključak suda nije tačan jer činjenično stanje ne proizlazi iz spisa predmeta, već samo iz paušalne i neistinite rečenice iz revizije tuženog. Apelant, također, smatra da je diskriminiran u odnosu na tuženu Federaciju BiH i žali se da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant je istakao da je očigledno da su sve radnje koje je Vrhovni sud preuzeo bile usmjerene na rješavanje koje je povoljnije za drugu stranu, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporenu odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno promijenio procesni zakon i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud trebao odbaciti reviziju kao nedopuštenu, jer vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud primijenio odredbu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) prema kojoj Vrhovni sud može izuzetno dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji moglo biti značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.
11. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, između ostalog, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu za naknadu za korištenje godišnjeg odmora za 1998. i 1999. godinu, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine).
12. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine; i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
13. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze i djelimično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, te obavezao tuženog da mu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, kao i na ime naknade za godišnji odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, a u odnosu na naknadu troškova odvojenog života od porodice, tužbu je odbacio kao neblagovremenu. Međutim, odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o naknadi za korištenje godišnjeg odmora za 1998, 1999. i 2002. godinu i u dijelu odluke o naknadi troškova odvojenog života od porodice, te je obavezao tuženog da apelantu nadoknadi iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, a Vrhovni sud je reviziju tuženog djelimično uvažio, osporenu drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o isplati naknade za korištenje godišnjeg odmora za 1998. i 1999. godinu i u dijelu koji se odnosi na naknadu za odvojen život, te je tužbeni zahtjev odbio.
14. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud u osporenoj presudi primijenio važeće materijalnopravne propise, te odbio apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da je apelant propustio zakonom propisan rok za podnošenje tužbe u pogledu potraživanja naknade za korištenje godišnjeg odmora za 1998. i 1999. godinu, budući da je tužbu podnio 17. decembra 2002. godine, dakle nakon proteka vremena od tri godine, u odnosu na vrijeme kada je započeo korištenje godišnjeg odmora, te je nastupila apsolutna zastara potraživanja. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj revizionoj odluci sud jasno obrazložio da je uvjerenje tuženog od 2. septembra 2003. godine samo konstatacija koliko je primio od plaće i ne predstavlja pismeno priznanje zastarjele obaveze predviđene članom 366. tačka
1. ZOO-a kojim je propisano da: »Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastare». U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud paušalno i proizvoljno odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova za odvojeni život, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na relevantni zakon i Uredbu, pojasnivši da se troškovi odvojenog života dosuđuju radi troškova smještaja i ishrane, a da je među strankama nesporno da je apelant imao osiguran smještaj i hranu.
15. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali na činjenicu da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Sud je dao detaljno obrazloženje svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu apelantovih navedenih prigovora. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da je redovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U pogledu ovog apelantovog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant se žali da je osporenom odlukom diskriminisan u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je Vrhovni sud u postupku preduzimao radnje koje su povoljnije za drugu stranu. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
19. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu, niti dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić