Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/06 (M. D.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 2
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 11
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o radu
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2243/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2243/06, rješavajući apelaciju Momčila Divčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Divčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
000154 od 24. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2644/2002 od 10. oktobra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Divčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
000154 od 24. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2644/2002 od 10. oktobra 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Divčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Branislav Kočić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-000154 od 24. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2644/2002 od 10. oktobra 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv JPBiH Pošte (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Šemse Cerića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi utvrđenja i predaje u posjed. Apelant je u tužbi naveo da mu je na osnovu Rješenja prvotuženog broj 0103-35393/91 od 10. decembra 1991. godine dodijeljen na korištenje stan u ulici Tešanjska broj 11, sprat I, ukupne površine 87 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je naveo da je u stan trebao useliti 31. decembra 1991. godine, međutim, kako nije izvršen tehnički prijem zgrade u predmetni stan nije uselio, niti je zaključio ugovor o korištenju stana, a zbog izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini bio je prinuđen da napusti Sarajevo u maju 1992. godine. Apelant je, takođe, naveo da je Odlukom prvotuženog broj 01-
372-671/1-96 od 30. jula 1996. godine predmetni stan dodijeljen drugotuženom na trajno korištenje. Na osnovu te odluke drugotuženi je zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 03/1-OH-1-
1027/99 od 17. februara 1999. godine sa Stambenim fondom grada Sarajeva, a nakon toga i ugovor o otkupu predmetnog stana od 20. augusta 1999. godine, te izvršio uknjižbu u zk. uredu Općinskog suda.
3. Konačno, preciziranim tužbenim zahtjevom, apelant je predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi da su odluka prvotuženog od 30. jula 1996. godine o dodjeli predmetnog stana na trajno korištenje drugotuženom, ugovor o korištenju predmetnog stana od 17. februara 1999. godine, ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 20. augusta 1999. godine koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog, kao i upis prava vlasništva na predmetnom stanu u Općinskom sudu-
Odjeljenje KPU na podulošku broj 2788, ništavni pravni poslovi i da se stavljaju van snage. Nadalje, apelant je predložio da se utvrdi da je prema osnovu Rješenja prvotuženog broj 0103-35393/91 od 10. decembra 1991. godine stekao pravo na useljenje u predmetni stan i sva druga prava i obaveze kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine. Apelant je, takođe, predložio i da se prvotuženi obaveže da mu obezbijedi sva prava i obaveze nosioca stanarskog prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu do 6. decembra 2000. godine, kao i pravo otkupa u skladu sa Zakonom o otkupu stanova u društvenom vlasništvu, sve u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, apelant je tražio od Općinskog suda da obaveže drugotuženog da mu predmetni stan preda u posjed u roku od 30 dana od dana donošenja presude, te da je drugotuženi dužan trpjeti da se na osnovu donesene presude izvrši brisanje upisa prava vlasništva i pripadajućeg prava korištenja zajedničkih prostorija i uređaja, kao i zemljišta koje pripada stambenoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, a koje je upisano u Općinskom sudu u zk. uredu, Odjeljenje KPU, na podulošku broj 2788 Općine Centar Sarajevo. Apelant je na kraju predložio da Odjeljenje KPU Općinskog suda izvrši brisanje upisa prava vlasništva i pripadajućeg prava korištenja zajedničkih prostorija i uređaja, kao i zemljišta koje pripada stambenoj zgradi, koje je ranije upisano u korist drugotuženog na podulošku broj 2788, Općina Centar Sarajevo.
4. Općinski sud je Presudom broj P-2644/2002 od 10. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-000154 od 24. aprila 2006. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da na ime troškova postupka prvotuženom isplati iznos od 1.386,00 KM, a drugotuženom iznos od 1.254,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u rješenje prvotuženog od 10. decembra 1991. godine utvrdio da je apelantu predmetni stan dodijeljen na korištenje, a uvidom u Odluku prvotuženog broj R-74/92 od 20. augusta 1992. godine je utvrdio da je odluka o dodjeli stana apelantu stavljene van snage. Takođe je taj sud naveo da je uvidom u akt KJSP «Sarajevostan» od 6. juna 2003. godine utvrđeno da je stambena zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan izgrađena 1999. godine, a da je upotrebnu dozvolu izdala Općina Centar Sarajevo 12. februara 1999. godine. Taj sud je istakao da je među strankama nesporno da apelant nije nikada uselio u predmetni stan, te kako apelant nije stekao status nosioca stanarskog prava, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZOSO). Na osnovu ovih činjenica sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon iscrpno provedenog postupka, te savjesne i brižljive ocjene dokaza, utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, pa ga je odbio. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je neosnovan apelantov navod da je prvostepeni sud počinio povredu postupka jer nije cijenio sve provedene dokaze, s obzirom na to da je upravo nakon ocjene provedenih dokaza uslijedila odluka koju i taj sud smatra ispravnom. U konkretnom slučaju, istakao je taj sud, radi se o stambenom sporu pa je prvostepeni sud pravilno primijenio ZOSO, a ne Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), čime nije počinjena ni povreda materijalnog zakona. Takođe, taj sud je naveo da je tačno da je apelant postavio u tužbi više tužbenih zahtjeva, ali da svi proizilaze jedan iz drugog. S tim u vezi, kako navodi Kantonalni sud, da bi apelant ostvario pravo na predmetni stan, odnosno sudsku zaštitu, kako je to tražio tužbom, trebao je prvobitno, u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima prvotuženog, ostvarivati i crpiti svoja prava i crpiti pravna sredstva unutar prvotuženog, kao vlasnika i davaoca predmetnog stana na korištenje, za što sudu nije pružio, niti ponudio dokaze, te, pošto je za činjenicu raspolaganja predmetnim stanom prvotuženog saznao znatno ranije, prije podnošenja tužbe, to mu, prema odredbi člana 103. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00) i ne pripada pravo na sudsku zaštitu. Osim toga, kako je zaključio taj sud, da bi apelant mogao ostvariti pravo, ukoliko se prihvati tvrdnja da je pravo na stan stekao iz radnog odnosa, on je morao nastaviti sa radom, a nesporno je da mu je radni odnos prestao, kao i da nije tražio vraćanje na posao, te mu je i zbog te činjenice prestalo pravo na stan za koji apelant tvrdi da ga je stekao na osnovu radnog odnosa.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da je u predmetnom sporu postavio sedam tužbenih zahtjeva, ali su se redovni sudovi u svojim odlukama pozvali samo na član 11. ZOSO-a koji se može odnositi samo na jedan od postavljenih zahtjeva. Takođe je naveo da kao tuženi nije obuhvaćen Stambeni fond grada Sarajeva, kao jedna od ugovornih strana, a kako se radi o materijalnim suparničarima povrijeđena je stranačka sposobnost jednog od obaveznih učesnika spornog odnosa. Apelant je naveo da je, odbijanjem primjene odredaba čl. 103. i 109. ZOO-a na dekleratorne tužbene zahtjeve za utvrđenje ništavim nezakonitih odluka i ugovora, onemogućen da od prvotuženog traži ispunjenje preuzetih obaveza na osnovu pravosnažnih akata ili naknadu štete zbog neispunjenja obaveza.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: [...]
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. Apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom. Pravo na pravično suđenje
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva za koji je apelant tokom postupka konačno opredijelio, usvojio stav da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, zbog čega je zahtjev i odbio. Ovakvo stanovište usvojio je i redovni sud na sljedećoj instanci, dajući u osporenoj presudi odgovore na sve apelantove žalbene navode, ističući naročito da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primijenio ZOSO jer se u konkretnom slučaju radi o stambenom sporu.
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili i ukazali na činjenicu da apelant nije stekao status nosioca stanarskog prava na stanu, u skladu sa članom 11. ZOSO-a i da se u konkretnom slučaju treba primijeniti ZOSO jer se utvrđivanje postojanja prava na stan rješava isključivo prema odredbama tog zakona kao lex specialis a ne ZOO. Naime, u osporenim presudama jasno je obrazloženo da su odluke o dodjeli predmetnog stana proizašle iz radnog odnosa. Zbog toga je apelant bio dužan da se obrati prvotuženom, da u okviru ostvarivanja prava u vezi sa radom eventualno osporava odluke o raspolaganju stanom kojim nije bio zadovoljan, što on nesporno nije učinio. Takođe, sudovi su jasno obrazložili da svi tužbeni zahtjevi proizilaze jedan iz drugog, pa uz činjenicu da apelantu i prema odredbi člana 103. Zakona o radu uopće i ne pripada pravo na sudsku zaštitu, kao i uz činjenicu da on nije, niti je mogao, steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, to su i svi tužbeni zahtjevi neosnovani.
13. U vezi sa apelantovim navodima da kao tuženi nije obuhvaćen Stambeni fond grada Sarajeva, kao materijalni suparničar i da je povrijeđena stranačka sposobnost jednog od obaveznih učesnika spornog odnosa, Ustavni sud zapaža da, prema članu 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06), sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a članom 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da: «Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka». Budući da apelant u konkretnom predmetu nije kao tuženog označio Stambeni fond grada Sarajeva, redovni sudovi su uz relevantnu primjenu naprijed navedenih zakonskih odredaba donijeli osporene odluke i odbili apelantov tužbeni zahtjev.
14. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Kantonalni sud, u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Osim toga, nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, da ulaže žalbe, pa, stoga, nema ni jednog razloga da se opravdaju njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
15. Dakle, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
16. Dalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Nadalje, prema stavu Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja, sui generis, vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, u konkretnom slučaju je nesporno da apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, to se predmetni stan ne može smatrati apelantovom imovinom koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je apelacija u ovom dijelu, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić