Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1497/07 (H. i I. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1497/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-1497/07, rješavajući apelaciju Halila i Ibrahima Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halila i Ibrahima Dedića , podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1437/04 od 8. septembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil i Ibrahim Dedić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su, 25. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1437/04 od 8. septembra 2005. godine. Apelant Ibrahim Dedić je 5. jula 2007. godine i 16. januara 2008. godine dostavio Ustavnom sudu dopune apelacije.

2. Prema stanju spisa, pred Općinskim sudom u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je pokrenut parnični postupak u pravnoj stvari apelanata i A.D. kao tužitelja-protivtuženih protiv tuženog-protivtužitelja M.D. radi utvrđivanja valjanosti ugovora o poklonu, utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina. Odlučujući u predmetnom postupku, Općinski sud je Presudom, broj P-20/03 od 23. jula 2004. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-

1437/04 od 8. septembra 2005. godine, odbio u cjelosti kao neosnovan precizirani tužbeni zahtjev apelanta od 2. marta 2002. godine, pobliže određen u izreci predmetne presude, te usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja M.D., takođe pobliže određen u izreci navedene presude. Istom presudom je djelimično usvojen preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja A.D. od 15. februara 2004. godine, dok je višak tužbenog zahtjeva tužitelja A.D. odbijen kao neosnovan.

3. Apelanti i A.D. su izjavili reviziju protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-1437/04 od 8. septembra 2005. godine, koja je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000012 od 17. aprila 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Nadalje, navedeno je da se u predmetnom sporu u kome se potraživanja tužitelja i tuženog ne mogu izraziti u novcu, kao vrijednost predmeta spora u smislu odredbi člana 316. ZPP-a, uzima označena vrijednost predmeta spora od strane tužitelja i tuženog. Vrhovni sud je konstatovao da su apelanti vrijednost spora u svojoj tužbi označili u iznosu od 5.000,00 KM, tužitelj A.D. u svojoj tužbi u iznosu od 5.000,00 KM, a tuženi u protivtužbi u takođe u iznosu od 5.000,00 KM. U vezi sa tim, sud je istakao da se u konkretnom slučaju dopustivost revizije cijeni po vrijednosti svakog od tih zahtjeva pojedinačno, a ne u odnosu na njihov zbir, kako to pogrešno u reviziji smatra punomoćnik apelanata. Zaključivši da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP-a, te da se nisu stekli uslovi iz stava 3. istog člana, jer odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je je primjenom člana 247. ZPP-a odbacio revizije kao nedopuštene.

4. Apelanti smatraju da su osporenom odlukom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Apelanti su protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-1437/04 od 8. septembra 2005. godine, izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000012 od 17. aprila 2007. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1437/04 od 8. septembra 2005. godine.

8. S obzirom na to da je apelantima 21. septembra 2005. godine uručena Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1437/04 od 8. septembra 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 25. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti podnesu apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1497/07 (H. i I. D.) | Sudska praksa | Aktio