Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3992/08 («Krajina osiguranje» AD Banjaluka)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Apelacija preuranjena
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3992/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3992/08, rješavajući apelaciju «Krajina osiguranje» AD Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Krajina osiguranje» AD Banjaluka, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-08-001 904 od 27.novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj 071-0-P-08-002 558 od 16. septembra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Krajina osiguranje» AD Banjaluka, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. «Krajina osiguranje» AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-08-001 904 od 27.novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 071-0-P-08-002 558 od 16. septembra 2008. godine, kao i presude Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda, broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine. Također, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje rješenja Osnovnog suda, broj 071-0-I-08-016 720 od 5. augusta 2008. godine i rješenja, broj 071-0-I-08-016 719 od 15. septembra 2008. godine, do okončanja postupka o apelaciji ili revizije pred Vrhovnim sudom Republike Srpske(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu R.K., V.K., J.K., M.K., J.P., L.K., I.K., M.K., T.K., S.K., B.K., K.K., Lj.K. i M.K. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta i M.M., radi naknade štete, Osnovni sud je donio presudu, broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine, kojom je obavezao apelanta i M.M. da tužiteljima solidarno naknade štetu u iznosima bliže opisanim u izreci presude.

3. Okružni sud je presudom, broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine, djelimično uvažio žalbu apelanta, ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete tužitelja J.P. i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je prvostepena presuda preinačena samo u pogledu početka dospjeća zateznih kamata, tako da se ista računa počev od 7. decembra 2007. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do isplate. Apelant je, protiv presude Okružnog suda 3. Jula 2008. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj, prema stanju spisa, nije odlučeno.

4. Tužitelji su, 20. i 23. jula 2008. godine, Osnovnom sudu podnijeli prijedloge za izvršenje protiv apelanta, radi isplate dosuđene naknade, kamata i srazmjernih troškova spora. Postupajući po prijedlozima, Osnovni sud je donio rješenje, broj 071-0-I-08-016 720 od 5. augusta 2008. godine i rješenje, broj 071-0-I-08-016 719 od 15. septembra 2008. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

5. Rješenjem Osnovnog suda, broj 071-0-P-08-002 558 od 16. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-001 904 od 27.novembra 2008. godine, odbijen je prijedlog apelanta kojim je tražio da sud odredi privremenu mjeru obezbjeđenja i sudsku mjeru obezbjeđenja kojom bi zabranio protivnicima predlagača-tužiteljima prinudnu naplatu dosuđene naknade-kamata i troškova spora po presudi Osnovnog suda, broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine i presudi Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine do okončanja postupka po reviziji apelanta od 3. jula 2008. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi, da je prvostepeni sud postupajući po prijedlogu apelanta za određivanje privremene mjere obezbjeđenja utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. i 278. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03 do 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) i odbio prijedlog apelanta. Okružni sud je dalje naveo, da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao svojstvo tuženog i da u tom postupku nije postavio protivtužbeni zahtjev, iz čega proizilazi da apelant u konkretnoj situaciji nije mogao postaviti prijedlog za određivanje privremene mjere i mjere obezbjeđenja, te je prvostepeni sud trebao odbaciti prijedlog apelanta kao nedozvoljen. Sud je istakao, da propust prvostepenog suda da prijedlog apelanta odbaci kao nedozvoljen nije uticao na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja jer u konkretnom slučaju nastupaju iste pravne posljedice. Okružni sud je citirao član 276. stav 1. ZPP i zaključio da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja pa je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant je naveo da je pobijanim odlukama došlo do povrede člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i čl. 2., 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

14. apelacija je preuranjena;»

Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-001 904 od 27.novembra 2008. godine i Rješenje Osnovnog suda, broj 071-0-P-08-002 558 od 16. septembra 2008. godine

8. U ovom dijelu apelacije, apelant osprava rješenja Osnovnog i Okružnog suda kojima je odlučivano o osnovanosti, odnosno dopustivosti apelantovog prijedloga za određivanja privremene mjere obezbjeđenja i sudske mjere obezbjeđenja.

9. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak vezan za određivanje mjera osiguranja tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u kom slučaju bi apelant uživao zaštitu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Prema praksi Ustavnog suda, postupak određivanja privremene mjere ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, privremena mjera ne prejudicira odluku o glavnoj pravnoj stvari i prestaje da važi pravosnažnim okončanjem parničnog postupka. Ta mjera određuje privremenu apelantovu pravnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 19 i dalje, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

11. Dakle, u predmetnom, postupku odlučivano je da li su ispunjeni zakonski uslovi za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, kojom bi se tužiteljima-protivpredlagačima zabranila prinudna naplata dosuđenih potraživanja od apelanta, a nije odlučivano o osnovanosti potraživanja tužitelja prema apelantu. Ustavni sud zapaža da je konkretnom slučaju parnični postupak u kojem se odlučuje o ovom pitanju, odnosno o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. u toku pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj reviziji apelanta.

12. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu vlastitu praksu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u kojem apelant osporava rješenja suda kojima je odlučivano o osnovanosti, odnosno dopustivosti njegovog prijedloga za određivanja privremene mjere osiguranja, nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, (Odluka o dopustivosti broj AP-1918/05 od 13. oktobra 2005. godine, stav 13; Odluka o dopustivosti broj AP-2087/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.)

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi da je nedonošenjem rješenja o određivanju privremene mjere povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, moraju odbiti kao inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

14. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelanata, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelant pobija odluke donesene u postupku određivanja mjere osiguranja, gdje je Ustavni sud već zaključio da se postupak određivanja mjere osiguranja nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, pa se stoga navodi u vezi sa povredom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju, takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Također, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na postupak određivanja privremene mjere obezbjeđenja, a ne na bilo koji aspekt nekog od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenog prava. Stoga, činjenice koje apelant u apelaciji navodi ne ulaze «u opseg» zaštite tih ustavnih prava, tako da se ne može primijeniti član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, također, moraju odbaciti pošto nisu kompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost apelacije u odnosu na Presudu Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000258 d 16. maja 2008. godine i Presudu Osnovnog suda, broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine,

17. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na presudu Osnovnog suda, broj 071-0-P-07-

000610 od 7. decembra 2007. godine i presudu Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine, Ustavni sud napominje da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

18. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom, koji još nije donio odluku o reviziji.

19. Član 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) glasi: «Član 237. 1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

3) Izuzetno, Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.»

20. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanata je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. S obzirom na izuzetak predviđen u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3992/08 («Krajina osiguranje» AD Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio