Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4001/08 (E. K.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4001/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-4001/08, rješavajući apelaciju Envera Kose, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Kose podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Uvp-07-

000168, od 29. oktobra 2008. godine i presude Okružnog suda Banja Luka, broj 011-0-U-07-000095, od 13. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Enver Koso (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvp-07-000168, od 29. oktobra 2008. godine i presude Okružnog suda Banja Luka (u daljem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-07-000095, od 13. jula 2008. godine.

2. Rješavajući po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed stana u ulici Dalmatinska broj 50 u Banja Luci od 3. septembra 2002. godine, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) donio je zaključak, broj 05-050-02-02-162/02 od 13. oktobra 2003. godine, kojim je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Banja Luci odbačen kao neblagovremen.

3. Apelant je protiv zaključka Odsjeka podnio žalbu, koju je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješenjem broj 18.05/2-P54/07 od 23. januara 2007. godine, odbilo kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-U-07-000095 od 13. jula 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva, broj 18.05/2-P54/07 od 23. januara 2007. godine. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta utvrđeno da je apelant prvostepenom organu podnio zahtjev za povrat stana 3. septembra 2002. godine, dok je prema odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS», br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03,u daljem tekstu: Zakon) krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana na kojim postoji stanarsko pravo bio 19. april 2000. godine.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvp-07-000168 od 29. oktobra 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj 011-0-U-07-000095 od 13. jula 2006. godine.

6. Apelant se žali su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f i člana II/3.k) Ustava iz Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za povrat stana je zaključkom Odsjeka, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, odbačen kao neblagovremen. Okružni sud je odlučujući o zakonitosti procesnih odluka upravnih organa, kojima je apelantov zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu za poništenje rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka te da je stav upravnih organa koji su odlučivali o apelantovom zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proističe da presuda Okružnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu apelantovog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite procesne odluke upravnih organa kojima je apelantov zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen.Vrhovni sud je, odlučujući po zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda donio presudu kojom se zahtjev odbija kao neosnovan.

10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnog razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4001/08 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio