Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/07 (N. A.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-43/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 43/07, rješavajući apelaciju Nurije Aličkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije Aličkovićapodnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-495/05 od 20. oktobra 2006. godine, Presude Okružnog suda Doboj broj Gž-352/04 od 17. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda Teslić broj Rs-21/02 od 11. februara 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nurija Aličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Ruževića, Opština Teslić, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-495/05 od 20. oktobra 2006. godine, Presude Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-352/04 od 17. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda Teslić (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-21/02 od 11. februara 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-21/02 od 11. februara 2004. godine utvrđeno je da apelantu nije prestao radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske-

Policijska stanica Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), pa je tužena obavezana da apelanta vrati na posao uz uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.040,60 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Presudom Okružnog suda broj Gž-352/04 od 17. januara 2005. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena a tužba odbačena kao neblagovremena.

4. Apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji ju je Rješenjem broj Rev-495/05 od 20. oktobra 2006. godine odbio kao neosnovanu s obzirom na to da je apelant, u smislu člana 80 stav 1 i stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji se tada primjenjivao („Službeni list SFRJ“ br. 60/98 i 42/90), imao pravo i obavezu da uloži prigovor drugostepenom organu u roku od 15 dana od dana uručenja odluke, odnosno od dana kada je saznao za povredu svojih prava, bez obzira na to što tužena nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je, prema stanju spisa, Osnovni sud meritorno odlučivao o prestanku apelantovog radnog odnosa, te njegovom povratku na radno mjesto uz uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa, kao i naknadi troškova usvojivši njegov tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj Gž-352/04 od 17. januara 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio kao neblagovremenu s obzirom na to da je apelantova tužba podnesena van roka propisanog članom 67 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03).

9. Ustavni sud, takođe, napominje da je, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, „na svakoj državi potpisnici sporazuma da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak obezbjeđivanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. „Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda. Dakle, Okružni sud je tužbu odbacio zbog formalnih razloga s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili opravda nemogućnost da blagovremeno podnese tužbu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/07 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio