Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2178/07 (J. i R. S.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2178/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2178/07, rješavajući apelaciju Jasmine i Rešada Sokolovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine i Rešada Sokolovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-807/04 od 8. februara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmina i Rešad Sokolović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 25. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-807/04 od 8. februara 2007. godine. Zastupnik apelanata je 1. februara 2008. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/I-23-8/04 od 24. maja 2004. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici Logavina 47 u Sarajevu od 4. maja 2004. godine, kao neblagovremen.

3. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1979/04 od 25. augusta 2004. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Uprave.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj U-807/04 od 8. februara 2007. godine, odbijena je tužba apelanata protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03) i to stavom 1. propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed morao podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno, do 4. jula 1999. godine, a stavom 2. člana 5. istog Zakona je predviđeno da izuzetno rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog Zakona, kao i člana 83a, stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» broj 19/99) je 4.oktobar 1999. godine, a odredbom člana 18e. istog Zakona određeno je da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može izuzetno od člana 5. ovog Zakona podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno, do 30. juna 2002. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da imajući u vidu podatke upravnog spisa i to posebno činjenicu da je apelantica zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed prvostepenom organu podnijela 4. maja 2004. godine, kao i odredbe člana 5. stav 1. i 2. i 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, proizilazi da je zahtjev apelantice podnesen neblagovremeno, odnosno, nakon proteka rokova predviđenih u gore označenim odredbama Zakona,·a koji su prekluzivne prirode, odnosno strogi rokovi i isti se ne mogu produžavati bez obzira na razlog propuštanja istih.

5. Rješenjem Uprave, broj 23-04/I-23-18/05 od 25. februara 2005. godine, oglašeno je ništavim rješenje Gradskog sekreterijata za stambene poslove grada Sarajevo, broj R-14/8-372-00335/96 od 29. septembra 1996. godine, i utvrđeno da se ne smatra napuštenim predmetni stan, međutim, drugostepeni organ je poništio navedeno rješenje. Rješenjem Uprave, broj 23-04/I-23-18/05 od 20. augusta 2007. godine, oglašeno je ništavim rješenje Gradskog sekreterijata za stambene poslove grada Sarajevo, broj R-14/8-372-00335/96 od 29. septembra 1996. godine, i utvrđeno da se ne smatra napuštenim predmetni stan. U obrazloženju rješenja je navedeno da oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.

6. Apelanti se žale da su im osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, član II/2 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, te Zakon o stambenim odnosima i Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantica je Upravi podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom od 24. maja 2004. godine, odbacila zahtjev apelantice kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantičinu žalbu kao neosnovanu. Apelanti su pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 25. augusta 2004. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj U-807/04 od 8. februara 2007. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Kantonalnog suda na koju se apelanti žale, nije presuda o meritumu njihovog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantičin zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen.

10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelantice za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2178/07 (J. i R. S.) | Sudska praksa | Aktio