Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2294/07 (DOO „Tempoturist“ Teslić)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2294/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-2294/07, rješavajući apelaciju DOO „Tempoturist“ Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO “Tempoturist” Teslić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-
U-06-000 175 od 31. maja 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „Tempoturist“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Gavro Antešević, advokat iz Teslića, podnio je, 6. avgusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 175 od 31. maja 2007. godine.
2. U postupku kontrole obračunavanja i plaćanja dospjelih poreskih obaveza, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Doboj (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) je donijela Rješenje broj 06/2.04/0702-490-156/05 od 2. juna 2005. godine, kojim je naložila apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnosi na neplaćanje obračunatih poreskih obaveza, izvrši uplatu poreza na odgovarajuće račune javnih prihoda, i to određene iznose na ime poreza na promet usluga, na ime poreza za finansiranje željeznice i kamate na te iznose, kao i određene novčane iznose za druge poreske obaveze i kamate na te poreske obaveze, u roku bliže određenim u dispozitivu predmetnog rješenja sa upozorenjem da će se pristupiti postupku prinudne naplate ukoliko naložene obaveze ne budu plaćene u roku.
3. Apelant je protiv Rješenja Poreske uprave broj 06/2.04/0702-490-156/05 od 2. juna 2005. godine podnio žalbu osporavajući obračun poreza na promet usluga i poreza za finansiranje željeznice sa pripadajućim kamatama i u tom smislu je istakao da je navedeni dug utvrđen na osnovu stanja poreske kartice kod Poreske uprave na kojoj nije uknjižena multilateralna kompenzacija od 29. avgusta 2002. godine sa OŠ „Ivo Andrić“ Teslić, a koja je provedena na kartici apelanta po izvodu žiroračuna broj 18 od 29. avgusta 2002. godine. Odlučujući po žalbi, Ministarstva finansija Republike Srpske – Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo Rješenje broj 06/1.01/0104/II-450-814/05 od 1. novembra 2006. godine, kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
4. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 06/1.01/0104/II-450-814/05 od 1. novembra 2006. godine, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 013-0-U-06-000 175 od 31. maja 2007. godine.
5. Okružni sud je zaključio da je Ministarstvo u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenilo materijalno pravo. Naime, Okružni sud je konstatovao da iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku proizilazi da je apelant suprotno odredbi člana 15. Odluke o načinu i rokovima sprovođenja posebne obavezne multilateralne kompenzacije (“Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 8/02) izmirio poreske obaveze koje su predmet kompenzacije prije nego što je predmetna kompenzacija odobrena od strane Vlade Republike Srpske i kako je izvršenu kompenzaciju knjižio kao uplatu za buduće poreske obaveze nastale u 2002. godini, a ne za poreske obaveze iz 2001. godine, koje su predmet kompenzacije, te je zaključio je da su neosnovani navodi tužbe i kao takvi ne mogu dovesti u pitanje zakonitost osporenog akta.
6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo, čime je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da su osporene odluke, kojim je apelant obavezan da izvrši uplatu poreza na promet usluga, poreza za finansiranje željeznice i pripadajućih kamata, zasnovane na odredbama Zakona o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik Republike Srpske, br. 25/98, 18/01, 25/02, 60/03, 99/04), Zakona o obezbijeđivanju sredstava za redovno i bezbijedno odvijanje željezničkog saobraćaja („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 15/96) Zakona o Poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 51/01) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 74/04).
9. Obzirom da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, kao što je bilo u ovom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, broj AP-928/06 od 9. maja 2007. godine) te je zaključio da je pozivanje apelanata na povredu ovog ustavnog prava ratione materiae inkopatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Shodno tome, a imajući u vidu da je u prethodnoj tački ove odluke konstatirano da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na propisima koji reguliraju predmetnu oblast, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazivalo da bi trebao odstupiti od svoje prakse te zaključuje da su apelantovi navodi, prema kojim mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić