Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-611/07 (S. M.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-611/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 611/07, rješavajući apelaciju Seada Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Musića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-U-06-

000 118 od 18. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 18.02/4-P 438/06 od 10. juna 2006. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Vlasenica, broj 05-050-10-1-1455-1/02-M od 24. februara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Musić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-U-06-000 118 od 18. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 18.02/4-P 438/06 od 10. juna 2006. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Vlasenica (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-10-1-

1455-1/02-M od 24. februara 2006. godine. Apelant je 19. juna 2007. godine dopunio apelaciju.

2. Zaključkom Odsjeka, broj 05-050-10-1-1455-1/02-M od 24. februara 2006. godine, odbačen je zahtjev apelanta za povrat u posjed stana koji se nalazi u Vlasenici, u ulici bivša Put JNA 5 sada Ilije Birčanina, kao neblagovremen.

3. Obzirom da Ministarstvo nije u roku odlučilo po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv zaključka Odsjeka, broj 05-050-10-1-1455-1/02-M od 24. februara 2006. godine, apelant je tužbom kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor zbog ćutanja administracije.

4. Rješenjem Ministarstva, broj 18.02/4-P 438/06 od 10. juna 2006. godine, odbijena je kao nesnovana žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Odsjeka, broj 05-050-10-1-1455-1/02-M od 24. februara 2006. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo, da je zahtjev apelanta podnesen nakon proteka roka za povrat stanova iz člana 16. Zakona o prestanku prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, a koji rok je bio 19. april 2000. godine.

5. Rješavajući po tužbi apelanta u upravnom sporu pokrenutom protiv Ministarstva zbog ćutanja administracije odnosno protiv rješenja, broj 18.02/4-P 438/06 od 10. juna 2006. godine, Okružni sud je donio presudu, broj 014-0-U-06-000 118 od 18. januara 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je tužba neosnovana, jer su po ocjeni suda osporeno rješenje kao i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način budući da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 2. jula 2002. godine, dok je u smislu člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine zahtjev mogao podnijeti najkasnije do 28. februara 2001. godine.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen tako da je konačni rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Radi se o prekluzivnom roku čije nepoštivanje za posljedicu ima gubitak stanarskog prava na stanu. Propustom da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku apelantu je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Apelant, dakle, nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom u smislu stava Ustavnog suda prethodno izloženog u ovoj odluci, iako je apelant u konačnici došao do sudske odluke kojom je njegova tužba odbijena. Naime, apelantov propust da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku za posljedicu je imao to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-611/07 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio