Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/07 (V. D.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-967/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 967/07, rješavajući apelaciju Vesne Dolenčuk, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Dolenčuk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Repbulike Srpske broj Rev-258/05 od 22. novembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-287/02 od 10. novembra 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Dolenčuk (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Repbulike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-258/05 od 22. novembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-287/02 od 10. novembra 2004. godine.
2. Rješavajući o apelantkinjinoj tužbi protiv MPDD «Blik» Banja Luka (sada: Banjalučka konfekcija «Blik» a.d. Banja Luka; u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o prestanku apelantkinjinog radnog odnosa, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio djelimičnu Presudu broj 153-2 od 8. aprila 1994. godine. Tom presudom je poništio Rješenje tuženog o prestanku apelantkinjinog radnog odnosa broj 153-
2 od 8. aprila 1994. godine, te tuženom naložio da apelantkinju odmah vrati na prijašnje radno mjesto ili na ono koje odgovara njenoj stručnoj spremi ili radnoj osposobljenosti, u roku od 8 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dalje, Osnovni sud je odlučio da će o preostalim apelantkinjinim tužbenim zahtjevima odlučiti naknadno.
3. Presudom Okružnog suda broj Ž-287/02 od 10. novembra 2004. godine prvostepena presuda je, povodom žalbe tuženog, a po službenoj dužnosti preinačena tako što je apelantkinjina tužba odbačena kao nedozvoljena. Okružni sud je zaključio da je apelantkinja postupila suprotno odredbama čl. 55 stav 1, 56 st. 1 i 2 i 57 st. 1 i 2 Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93 i 14/94). Naime, apelantkinja nije u primjerenom roku od 30 dana od 19. juna 1996. godine, kada je formalno ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u Republiici Srpskoj, tražila internu zaštitu prava iz radnog odnosa kod nadležnog organa tuženog, a ni kasnije, nego se direktno obratila prvostepenom sudu tužbom koju je podnijela 27. avgusta 1998. godine.
4. Protiv Presude Okružnog suda broj Ž-287/02 od 10. novembra 2004. godine apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-258/05 od 22. novembra 2006. godine odbio apelantkinjinu reviziju. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelantkinjina revizija neosnovana, te da je odluka drugostepenog suda pravilna.
5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da je, prema stanju spisa, Osnovni sud meritorno odlučivao o apelantkinjinom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa i usvojio njen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je presudom preinačio prvostepenu presudu i tužbu odbacio, jer apelantkinja prije podnošenja tužbe nije podnijela prigovor poslodavcu protiv osporene odluke, što je preduslov za sticanje prava na sudsku zaštitu, ali i zbog toga što je apelantkinjina tužba neblagovremena, jer je propustila prekluzivne (stroge zakonske) rokove iz odredbi čl. 55 do 57 Zakona o radnim odnosima.
9. Ustavni sud napominje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, „na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gizzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak obezbjeđivanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. „Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Shodno tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je, shodno relevantnim odredbama čl. 56 do 57 Zakona o radnim odnosima, apelantkinja propustila da se prethodno, radi ostvarenja prava na sudsku zaštitu, obrati poslodavcu za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno propustila je rok za podnošenje tužbe radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa. Shodno tome, Okružni sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nije došla do konačne meritorne odluke koja bi mogla biti predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja time što nije podnijela prigovor poslodavcu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno podnijela tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić