Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2903/06 (Udruženje građana fudbalski klub «Lokomotiva 48»)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2903/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2903/06, rješavajući apelaciju Udruženja građana fudbalski klub «Lokomotiva 48» Brčko Distrikt, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja građana fudbalski klub «Lokomotiva 48» Brčko Distrikt, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-06-000346 od 28. septembra 2006. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-519/04-I od 16. maja 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje građana fudbalski klub «Lokomotiva 48» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu; Brčko Distrikt), kojeg zastupa zakonski zastupnik Šukrija Dupčanin, podnio je, 25. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Gž-06-000346 od 28. septembra 2006. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-519/04-I od 16. maja 2006. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji vratio apelantu u posjed poslovni prostor, zgradu zvana «Činkvina». Apelant je dopunio apelaciju 6. augusta 2007. godine i 10. decembra 2008. godine.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-2903/06 od 9. novembra 2006. godine odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-519/04-I od 16. maja 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo mirnog savjesnog posjeda na izgrađenom privrednom objektu veličine 235 m2, podignut na k.č. 2443/1, upisana u Pl.2496 k.o. Brčko I, u ulici Jusufa Čampare broj 2 zvani «Lokomotiva-Čikmina» i fudbalsko igralište sa pratećim sportskim objektima izgrađeno na k.č. 2621 upisano u Pl. broj 1902 k. o. Brčko I zv. «Lokomotiva», te da se tuženi Brčko Distrikt (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu preda u posjed oslobođen od stvari i ljudi, poslovni prostor u Ulici Jusufa Čampare br. 2 i jedno igralište sa pratećim sportskim objektima zvano «Lokomotiva» u Brčko Distriktu i to u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude je navedeno da među strankama nije sporno da apelant nije upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi niti posjednik budući da je vlasnik spornih nekretnina tuženi a posjednici Zavod za izgradnju Brčko Distrikta i ŽTP Sarajevo. Također nije bila sporna ni činjenica da je korisnik predmetnih nekretnina do rata 1992. godine bio FK „Lokomotiva“ Brčko. Sud je utvrdio da je među strankama sporno da li je apelant pravni sljednik FK „Lokomotiva“. Dalje je navedeno da se u odnosu na pitanje da li apelantu pripada pravo na posjed i predaju u posjed spornih nekretnina kao prethodno pitanje pojavljuje pitanje vlasništva budući da je članom 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 11/01 i 8/03) propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari (stav 1.), da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2.), te da pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva (stav 4.). Istaknuto je da apelant nije ničim dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, a pravo na posjed je jedno od vlasničko pravnih ovlaštenja i samo vlasnik ima pravo da traži predaju nekretnina u posjed reivindikacionom tužbom dok je zaštita prava posjeda svakog lica koje neposredno vrši faktičku vlast regulirana odredbama čl. 113. i 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tim odredbama je propisano da posjednik može tražiti sudsku zaštitu od protivpravnog oduzimanja posjeda u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja. Sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant rješenjem tog suda broj D-805/03 od 21. augusta 2003. godine upisan u sudski registar kao novi subjekt, a ne pravni sljedbenik prijeratnog fudbalskog tima „Lokomotiva“. Osim toga sud je zaključio da apelant nije pružio dokaze da je u skladu sa odredbama ranije važećeg Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, niti je dokazao da je nosilac prava svojine ili prava korištenja zemljišta u društvenoj svojini (u smislu čl.11.i 12. navedenog zakona) odnosno prava građenja u smislu čl.80-83. ZOSPO odnosno člana 205. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Dalje je navedeno da su neosnovani navodi apelanta da, u smislu člana 118. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (kojim je propisano da se posjed ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari neovisno od svoje volje), nije izgubio pravo posjeda budući da apelant nije pružio dokaze da je pravni sljednik FK „Lokomotiva“ Brčko (koji je postojao prije rata 1992. godine i koji prema utvrđenju suda nije uskladio svoje akte sa važećim propisima), niti da je posjedovao sporne nekretnine niti da se služio pravom na zaštitu posjeda u skladu sa stavom 3. navedenog člana. Naime apelant nije tužbu podnio u rokovima propisanim odredbom člana 121. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima niti je pružio dokaze da je ranije podnosio tužbu zbog smetanja posjeda. Konačno sud je zaključio da predmetni tužbeni zahtjev apelanta predstavlja reivindikacionu tužbu te je imajući u vidu naprijed navedene razloge, a obzirom da apelant nije dokazao ni da je zakoniti posjednik tj. da posjed zasniva na punovažnom pravnom osnovu potrebnom za sticanje prava svojine (član 72. ZOSPO) odnosno članu 115. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, apelanta odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

5. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000346 od 28. septembra 2006. godine, apelantova žalba je odbijena i osporena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se nisu ispunili uslovi propisani članom 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom nije dokazao da je pravni sljednik prije rata osnovanog FK «Lokomotiva» Brčko, niti to proizilazi iz dokumentacije koja je priložena uz žalbu, koja glasi na ime FK „Lokomotiva“ a ne na apelanta, čijim sredstvima je izgrađen predmetni građevinski objekt, a ne sredstvima apelanta. Stoga je apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom kao neosnovanim pri čemu je u obrazloženju prvostepene presude za svoju odluku dao razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud.

6. Apelant smatra da su pobijanim odlukama Osnovnog i Apelacionog suda povrijeđeni njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se povreda po apelantu ogleda u tome što sudovi «nisu razmatrali ni cijenili dokumentaciju o građevinskoj dozvoli, upotrebnoj dozvoli i ostalu dokumentaciju, koju prilažu i uz apelaciju». Iz navoda apelacije dalje proizilazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U dopuni apelacije od 10. decembra 2008. godine apelant je naveo da smatra da je osporenim odlukama osim prava na imovinu povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. Budući da je apelant u dopuni apelacije od 10. decembra 2008. godine naveo da smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine naveo da se ovaj rok od 60 dana nužno odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te zaključio da se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Obzirom da u konkretnom slučaju navedena dopuna apelacije ne zadovoljava te kriterije, Ustavni sud će razmotriti apelaciju isključivo sa aspekta navoda o povredi prava na imovinu i diskriminaciju na koje je apelant ukazao u prvobitno podnesenoj apelaciji.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što je njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da mu pripada pravo mirnog i savjesnog posjeda na spornim nekretninama, te da se tuženi obaveže da mu preda sporne nekretnine slobodne od lica i stvari, odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava na imovinu temelji na tvrdnji da je pravni sljednik FK «Lokomotiva» čijim sredstvima je izgrađen sporni objekat .

10. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

11. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu kojom je tražio utvrđenje da ima pravo mirnog i nesmetanog korištenja spornih nekretnina uz obavezu tuženog da mu iste preda slobodne od lica i stvari, premda je prema utvrđenju redovnih sudova upravo tuženi vlasnik, a druga pravna lica posjednici spornih nekretnina. Iz navedenog proizilazi da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanta, niti se on u postupku pojavljuje kao vlasnik te imovine, a čak ni kao posjednik iste.

12. Dalje, Ustavni sud zaključuje da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev-ptraživanje mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», budući da je apelant rješenjem Osnovnog suda broj D-805/03 od 21. augusta 2003. godine upisan u sudski registar kao novi subjekt, a ne pravni sljedbenik prijeratnog FK „Lokomotiva“ na kojim tvrdnjama je apelant temeljio svoj zahtjev. Naime, u situaciji kad je tuženi upisan kao vlasnik, a druga pravna lica kao posjednici spornih nekretnina, te kad apelant nije pravni sljednik lica koje je prijeratni korisnik čijim su sredstvima izgrađene sporne nekretnine, apelantovo uvjerenje da će, neovisno od relevantnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, uspjeti sa postavljenim tužbenim zahtjevom ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74), zbog čega njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelant žale na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

15. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2903/06 (Udruženje građana fudbalski klub… | Sudska praksa | Aktio