Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3084/06 (B. Ć., R. M., V. P., M. V., G. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3084/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3084/06, rješavajući apelaciju Blagoja Ćalasana i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Blagoja Ćalasana, Rajka Matovića, Vuke Pavlovića, Milana Vasiljevića, Gojka Dostića, Jegde Likić, Petra Čančara, Milivoja Milića, Branislava Popovića, Dušana Škipine, Bore Vukovića, Miladina Petrovića, Đorđija Krunića, Rose Radović, Žarka Radovića, Danice Vladičić, Milana Veljovića, Ane Jovičić, Radeta Fuštara, Ljiljane Fuštar, Milosava Obrenovića, Rajka Mandića, Aleksandra Anđića, Bosiljke Anđić, Milana Novovića, Branka Blagojevića, Slavojke Blagojević, Jeroslava Nišića, Radovana Pljevaljčića, Živojina Gagovića, Mire Gagović, Mile Stanković, Mileve Kulić, Zorice Vujičić, Mirka Đerića, Anđelke Đerić, Vese Stankovića, Jovanke Ristanović, Mare Ristanović, Voje Ristanovića, Vukosave Avram, Lazara Mališa, Jovanke Danilović, Borke Danilović, Janje Vujičić, Dušana Mastilovića, Milosave Crnogorac, Vele Milanović, Vele Simović, Anđelke Simović, Jovana Sušića, Dušana Kovača, Jovanke Vladičić, Joke Miletić, Slavojke Filipović, Milosave Milanović, Saje Tomović, Milana Vukovića, Ljeposave Lučić, Miladina Uljara, Ilinke Petrović, Bude Miletića, Milene Kočović, Dragice Kovač, Darinke Filipović, Pavla Marića, Rade Kebara, Biljane Ikonić, Milanke Burilo, Slavka Karovića, Borke Mojović, Radosava Živanovića, Tome Marića, Miladina Mastila, Stojana Kovača, Gojka Jokanovića, Danila Kulića, Save Arsenića, Nemanje Vukića, Zdravka Grabovčića, Lazara Mitrića, Koviljke Masal, Boriše Mastilovića, Ivanke Mastilović, Slavka Krunića, Fime Papović, Milenka Elčića, Vasilija Elčića, Petra Čajevića, Sime Blagojevića, Danice Vuković, Jovanke Čančar, Čede Milanovića, Milosava Maksimovića, Bože Drakula, Voje Višnjića, Sime Ćosovića, Savke Drobac, Radovana Vladičića, Save Vladičića, Riste Gojanovića, Vinke Gojanović, Save Kostovića, Mlađena Obrenovića, Mileve Dostić, Anđelka Babića, Mirka Popovića, Strahinje Vujičića i Milutina Vujičića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 285 od 21.

septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P- 207/05 od 1. juna 2006. godine zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Blagoje Ćalasan, Rajko Matović, Vuko Pavlović, Milan Vasiljević, Gojko Dostić, Jegda Likić, Petar Čančar, Milivoje Milić, Branislav Popović, Dušan Škipina, Boro Vuković, Miladin Petrović, Đorđije Krunić, Rosa Radović, Žarko Radović, Danica Vladičić, Milan Veljović, Ana Jovičić, Rade Fuštar, Ljiljana Fuštar, Milosav Obrenović, Rajko Mandić, Aleksandar Anđić, Bosiljka Anđić, Milan Novović, Branko Blagojević, Slavojka Blagojević, Jeroslav Nišić, Radovan Pljevaljčić, Živojin Gagović, Mira Gagović, Mila Stanković, Mileva Kulić, Zorica Vujičić, Mirko Đerić, Anđelka Đerić, Veso Stanković, Jovanka Ristanović, Mara Ristanović, Vojo Ristanović, Vukosava Avram, Lazar Mališ, Jovanka Danilović, Borka Danilović, Janja Vujičić, Dušan Mastilović, Milosava Crnogorac, Vela Milanović, Vela Simović, Anđelka Simović, Jovan Sušić, Dušan Kovač, Jovanka Vladičić, Joka Miletić, Slavojka Filipović, Milosava Milanović, Saja Tomović, Milan Vuković, Ljeposava Lučić, Miladin Uljar, Ilinka Petrović, Bude Miletić, Milena Kočović, Dragica Kovač, Darinka Filipović, Pavle Marić, Rada Kebara, Biljana Ikonić, Milanka Burilo, Slavko Karović, Borka Mojović, Radosav Živanović, Tomo Marić, Miladin Mastilo, Stojan Kovač, Gojko Jokanović, Danilo Kulić, Savo Arsenić, Nemanja Vukić, Zdravka Grabovčić, Lazar Mitrić, Koviljka Masal, Boriša Mastilović, Ivanka Mastilović, Slavko Krunić, Fima Papović, Milenko Elčić, Vasilije Elčić, Petar Čajević, Simo Blagojević, Danica Vuković, Jovanka Čančar, Čedo Milanović, Milosav Maksimović, Božo Drakul, Vojo Višnjić, Simo Ćosović, Savka Drobac, Radovan Vladičić, Sava Vladičić, Risto Gojanović, Vinka Gojanović, Savo Kostović, Mlađen Obrenović, Mileva Dostić, Anđelko Babić, Mirko Popović, Strahinja Vujičić i Milutin Vujičić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnijeli su 15. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 285 od 21. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-207/05 od 1. juna 2006. godine.

2. Apelanti su 25. novembra 2005. godine pokrenuli parnični postupak protiv Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS-Poslovnica Foča (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete-isplate razlike penzija za period od 1. oktobra 2002. godine do 30. novembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), u iznosima pojedinačno određenim rješenjima tuženog - Filijala Istočno Sarajevo. Tim rješenjima apelantima je utvrđena penzija u tačno određenim novčanim mjesečnim iznosima prema kojima je isplata počela da teće od 1. oktobra 2002. godine. Navedenim rješenjima zamijenjena su dotadašnja rješenja, a stavom 2 izreke je utvrđeno da se visina penzije usklađuje mjesečno shodno stanju sredstava u fondu namijenjenom za isplatu penzija. Apelanti su tužbeni zahtjev zasnovali na odredbi člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) koja se odnosi na naknadu štete prema osnovu krivice. Konačno opredijeljenim zahtjevom apelanti su tražili isplatu razlika penzija za sporni period.

3. Odlučujući o tužbi apelanata i njihovom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-207/05 od 1. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, kojom je odbijen kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili da sud obaveže tuženog da im na ime manje isplaćenih penzija za sporni period isplati iznose pojedinačno određene izrekom presude sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dospijeća svakog pojedinačnog neisplaćenog dijela penzije, pa do konačne isplate.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo nesporne činjenice da su apelanti penzioneri kojima tuženi isplaćuje penzije i kojima je prema službenoj dužnosti, u skladu sa ovlašćenjima iz Statuta Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 21/94, 33/97 i 19/98) donio rješenja i odredio mjesečni iznos penzija počevši od 1. oktobra 2002. godine pa ubuduće. Obrazlažući dalje Osnovni sud je naveo da se iz svih izdatih rješenja vidi da su donesena u skladu sa odredbom člana 130 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS («Službeni glasnik RS» br. 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02; u daljnjem tekstu: ZOPIO), te da je tuženi svakom apelantu utvrdio tačan mjesečni iznos penzije. U stavu 2 izreke svakog pojedinačnog rješenja navedeno je da će ovako određen iznos penzije da se usklađuje mjesečno shodno stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzije, te da će isplata na taj način da se vrši od 1. oktobra 2002. godine. Osnovni sud je utvrdio da je iz Izvještaja likvidature tuženog vidljivo da su apelantima u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 30. novembra 2005. godine isplaćivane umanjene penzije. Među strankama je sporno da li je tuženi imao osnova da vrši isplatu penzija u manjim iznosima od onih koji su utvrđeni u svakom pojedinačnom rješenju, odnosno da li je isplaćujući umanjene penzije tuženi apelantima prouzrokovao štetu.

5. Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je tuženi, isplaćujući apelantima umanjene penzije u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 30. novembra 2005. godine, postupao u skladu sa odredbom člana 130 ZOPIO, jer je penzije isplaćivao shodno raspoloživim sredstvima, a u skladu sa ovlašćenjima predviđenim u navedenoj zakonskoj odredbi. Iz navedenog proizilazi da, shodno mišljenju tog suda, apelantima penzije nisu umanjene krivicom tuženog. Tuženi je, kako dalje navodi sud, penzije isplaćivao shodno raspoloživim sredstvima, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima.

6. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 015-0-Gž-06-000 285 od 21. septembra 2006. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, uz primjenu relevantnog ZOPIO, konkretnije odredbe iz člana 130 ZOPIO. Tuženi, kako je dalje istakao taj sud, poštujući zakonske odredbe, isplatom penzija shodno raspoloživim sredstvima nije mogao da povrijedi prava apelanata, niti postoji njegova krivica što su u spornom periodu isplaćivane penzije u manjim iznosima od onih koji su utvrđeni pojedinačnim rješenjima. Sem navedenog, taj sud je istakao da je svako pojedinačno rješenje apelanata kojim je utvrđena visina penzije vezana za odredbu člana

130 ZOPIO.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu prava na imovinu vide u isplati manjeg iznosa penzije od onog koji im je utvrđen u svakom pojedinačnom rješenju. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek vide u postupanju tuženog koji im nije, prilikom isplate penzija kojim je iznos visine penzije mijenjan u odnosu na visinu utvrđenu pojedinačnim rješenjima, izdavao posebna rješenja na koja bi mogli da izjave žalbu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. Apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju, shodno kojoj «imovina» u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da bude ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će da ih realizuje. Riječ «imovina» uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist, kao što su određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali generalno shvaćeno tako da ne uključuje pravo sticanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, 1979., tom 31, stav 50).

10. Ustavni sud podsjeća da Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud smatraju: (1) da su penzijska prava imovina u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uvijek kad je pravo na penziju zasnovano, u potpunosti ili djelimično, na plaćanju doprinosa socijalnom osiguranju ili drugim socijalnim beneficijama, ali (2) da je zahtjev za zakonsko pravo na penziju ili druge socijalne beneficije na osnovu zakona i pravnih odluka imovina u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, bilo da postoji ili ne, doprinos fondu iz kog se vrši isplata (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Gaygusuz protiv Austrije, Izvještaj od 11. januara 1995. godine, aplikacija broj 17371/90, koju podržava Evropski sud za ljudska prava u presudi od 16. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, st. 37-41, zatim odluku o dopustivosti Evropskog suda za ljudska prava, predmet Wessels-Bergevoet protiv Holandije, aplikacija broj 34462/97, odluka od 3. oktobra 2000. godine i presuda u meritumu u istom predmetu od 4. juna 2002. godine, st. 40-43).

11. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, mora da ispita da li zahtjev apelanata koji se odnosi na visinu penzije predstavlja samostalan imovinski interes zaštićen članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U konkretnom slučaju, nesporna je činjenica da su apelanti penzioneri kojima tuženi isplaćuje penzije. Međutim, suština njihovog žalbenog navoda nije pravo na penziju kao takvo, već njihovo eventualno pravo na veći iznos penzije od onog koji im je isplaćen za određeni period. U tom smislu, Evropski sud smatra da odredba člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može da se tumači kao priznavanje pojedincu prava na određeni iznos penzije. Naime, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne utiče na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Sem toga, ZOPIO i to odredba člana 130 navedenog zakona, detaljno propisuje cjelokupan postupak mjesečnog usklađivanja penzija i ni u kom slučaju ne predstavlja pravo na tačno utvrđeni, fiksni iznos penzije. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenom zakonu, koji ni u jednom dijelu ne dovodi do zaključka da su apelanti imali pravo ili «legitimno očekivanje» da na ime penzije prime iznose koji su tvrdili da imaju. Dakle, imovina koju su apelanti očekivali da će da dobiju na ime penzije u predmetnom postupku, a iznad iznosa koji im je isplaćen, ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, te Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Budući da garancije iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenljive na predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu da je prethodno utvrđeno da je pozivanje apelanata na pravo na imovinu, ratione materiae, inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti zaključak mora da se izvede i u pogledu pozivanja apelanata na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, s obzirom na to da u konkretnom slučaju ne postoji pravo zaštićeno konvencijom, što je i uslov za primjenu navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 267/06 od 14. marta 2006. godine, dostupna na web -stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba).

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3084/06 (B. Ć., R. M., V. P., M. V., G. D.) | Sudska praksa | Aktio