Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3268/06 (S. T.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3268/06
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3268/06, rješavajući apelaciju Siniše Teodorovića i Željka Bulatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Siniše Teodorovića i Željka Bulatovića, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 191 od 7. novembra 2006.
godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-06-000- 005 od 29. maja 2006. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Siniša Teodorović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) kojeg zastupa Vitomir Gajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 191 od 7. novembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-06-000-005 od 29. maja 2006. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 3268/06.
2. Željko Bulatović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) kojeg zastupaju Vladimir Raosavljević i Nebojša Pantić, advokati iz Banje Luke, podnio je 20. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 191 od 7. novembra 2006. godine i Presude Okružnog suda broj 011-0-K-06-000-005 od 29. maja 2006. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 3359/06.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3268/06. Spojene su apelacije AP 3268/06 i AP 3359/06.
Predmet broj AP 3268/06
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Republičkog tužilaštva RS, zatraženo je 30. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. februara 2007. godine, a Republičko tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda je 30. decembra 2008. godine dostavljen prvoapelantu.
Predmet broj AP 3359/06
7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i učesnika u postupku, Republičkog tužilaštva RS, zatraženo je 27. decembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
8. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. januara 2007. godine, Okružni sud 15. januara 2007. godine, a Republičko tužilaštvo 12. januara 2007. godine.
9. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 18. septembra 2008. godine dostavljeni drugoapelantu.
III. Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
11. Okružni sud je Presudom broj 011-0-K-06-000-005 od 29. maja 2006. godine proglasio prvoapelanta i drugoapelanta krivim, kao saizvršiocima sa Zoranom Gajićem, zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske - opći dio (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osudio ih na kazne zatvora, i to prvoapelanta na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, a drugoapelanta na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.
12. Okružni sud je u obrazloženju dalje naveo da u konkretnom slučaju apelanti nisu izdavali naredbe za ubistva, mučenja, nečovječna postupanja prema civilnom stanovništvu, što bi bio primarni oblik načina izvršenja predmetnog krivičnog djela. Međutim, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o drugom obliku predmetnog krivičnog djela koji je ostvaren direktnim ubistvima, mučenjima i nečovječnim postupanjem učinilaca bez naredbe prema civilnom stanovništvu, a što je predmet optužbe u konkretnom slučaju. Po ocjeni Okružnog suda ostvareno je i bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, a to je postojanje «oružanog sukoba». Okružni sud je smatrao da je u kritično vrijeme postojao oružani sukob između formacija bosanskohercegovačkih Srba sa jedne strane i bosanskohercegovačkih Bošnjaka i Hrvata, to jeste njihovih oružanih formacija s druge strane. Sud nije prihvatio tezu odbrane apelanata da na užem području Manjače, gdje je bio logor, nije bilo stvarnih borbi i da zbog toga nije ispunjen uvjet postojanja oružanog sukoba. To je, po mišljenju suda, prevladano činjenicom da je u cijeloj BiH trajao oružani sukob. Sud je smatrao da su apelanti, kao vojni policajci, bili u sastavu oružanih snaga bosanskih Srba u vremenu obuhvaćenom optužnicom kada je trajao oružani sukob u BiH, zatim da su oštećeni bili civili u logoru na Manjači, da su dovedeni sa raznih strana neposrednog sukoba, da su imali status zarobljenih lica i da su bili pod zaštitom Međunarodnog humanitarnog prava koje propisuju Ženevske konvencije.
13. Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza optužbe došao do činjeničnog utvrđenja da su apelanti sa trećim saizvršiocem, kao pripadnici vojne policije, na dužnosti stražara u logoru Manjača u periodu juna i jula 1992. godine fizički zlostavljali, mučili i nečovječno se ponašali prema logorašima, pa su prilikom takvog fizičkog zlostavljanja 28. jula 1992. godine usmrtili logoraše Omera Filipovića i Esada Bendera, što im se optužnicom stavlja na teret. U presudi je navedeno da je do ovakvog činjeničnog utvrđenja sud došao nakon saslušanja većeg broja svjedoka-preživjelih logoraša, koji su detaljno i uvjerljivo opisali zlostavljanje i mučenje koje su pretrpjeli od apelanata, a odbrana apelanata nije imala protivdokaza osim negiranja njihovih tvrdnji bez konkretne suprotne dokazne podloge. Sud nije povjerovao iskazima trojice starješina logora koji su tvrdili da nije bilo tzv. špalira kroz koji su logoraši morali proći, ili ako ga je bilo da njima nije bilo poznato, budući da su ovi iskazi, po uvjerenju suda, bili nesigurni i neuvjerljivi.
14. U pogledu iznesenog alibija drugoapelanta, koji se sastojao u tvrdnji da kritične večeri nije bio u logoru, Okružni sud je utvrdio iz iskaza svjedoka da se može prihvatiti da je drugoapelant bio na rođendanu generala Talića 15. jula 1992. godine u Doboju, ali da je sigurno da nema dokaza da je od početka jula otišao sa Manjače i bio u Doboju do kraja augusta 1992. godine. U vezi sa fotografijom koju je prezentirala odbrana drugoapelanta, sud je zaključio da je moguće da se drugoapelant slikao sa drugim licima na rođendanu generala Talića, ali fotografija sama po sebi ništa drugo ne može značiti u pogledu vremena zadržavanja drugoapelanta na prostoru Doboja. Činjenica da se u službenim zabilješkama starješina logora u kritično vrijeme ne spominje ime drugoapelanta, sama po sebi ne govori da kritične večeri drugoapelant zaista nije bio tu, a navedene izvještaje i zabilješke sud je ocijenio kao radnje starješina logora koji su htjeli da pokriju svoje propuste kao starješine zbog nepreduzimanju mjera na sprečavanju zlostavljanja logoraša, o čemu su imali saznanja. Sud je u pogledu kritičnog događaja cijenio iskaze većeg broja svjedoka očevidaca, za koje je smatrao da su uvjerljivi, detaljni i logični. Sud je također izvršio uvid u nalaz o reobdukciji posmrtnih ostataka ubijenih logoraša i saslušao sudskog vještaka, koji je potvrdio da su povrede kod obojice nastradalih nasilne. Po ocjeni suda, u pogledu vinosti apelanti su postupali sa direktnim umišljajem jer su sve torture preduzimali svjesno i sa htijenjem, kao i nanošenje fizičkih povreda sa smrtnom posljedicom koje su prema okolnostima konkretnog slučaja i htjeli.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kž-06-000 191 od 7. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu okružnog tužioca u Banjoj Luci, a djelimično uvažio žalbe apelanata i Presudu Okružnog suda broj 011-0-K-06-000-005 od 29. maja 2006. godine preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako što se radnje apelanata opisane u izreci prvostepene presude pravno kvalifikuju kao krivično djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), za koje je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, a drugoapelant na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odbrane apelanata bile izložene i interpretirane tako da se jasno vidi suština, što je u skladu sa zahtjevom koji zakon postavlja sudu. Dalje je navedeno da je alibi drugoapelanta o vremenu dolaska na Manjaču provjeren i ocijenjen kroz analizu dokaza odbrane i optužbe. Na osnovu toga je i izveden zaključak o njegovom prisustvu u vrijeme koje je opisano u izreci presude i relevantno za njegovu krivičnu odgovornost. Identitet prvoapelanta i drugoapelanta, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije ostao bez objašnjenja i zasniva se na iskazima svjedoka koji su u spornim dijelovima na glavnom pretresu razjašnjeni. Postojanje «špalira» i učešće apelanata u njemu pouzdano je utvrđeno na osnovu iskaza oštećenih kao svjedoka. Vrhovni sud je zaključio da su ti iskazi detaljni, logični, određeni i međusobno se nadopunjuju, pa kao takvi zaista nisu mogli biti dovedeni u sumnju. Suprotnu tvrdnju starješina prvostepeni sud je pravilno odbacio kao zaista neubjedljivu. Pri tome iskazi više pozicioniranih vojnih lica, odnosno starješina logora, nisu ostali bez pažljive i studiozne ocjene, a s ciljem da se provjere ostali dokazi, naročito iskazi svjedoka logoraša. Na osnovu tih dokaza sud je, po mišljenu Vrhovnog suda, pravilno utvrdio da su apelanti svakodnevno fizički zlostavljali lica u logoru, a što logično znači svaki dan kada su bili prisutni. O tome su se izjasnili svi saslušani nad kojima su primjenjivali fizičku i psihičku torturu, ali opisujući i svoja saznanja o premlaćivanju drugih lica koja su se nalazila u logoru. Događaj od 28. jula 1992. godine, kada su preduzete radnje od kojih je nastupila smrt dva lica, opravdano je bio predmet detaljne i pažljive analize prvostepenog suda. Iskazi svjedoka u vezi s tim se međusobno dopunjuju, saglasni su u bitnim detaljima i grade jednu zaista logičnu cjelinu pa ih je, kako je zaključio Vrhovni sud, prvostepeni sud opravdano prihvatio.
17. U vezi sa primjenom krivičnog zakona Vrhovni sud je u presudi istakao da je u vrijeme kada je izvršeno predmetno krivično djelo, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, na snazi bio KZ SFRJ. Ovaj zakon se morao primijeniti po principu vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva, jer kasnije doneseni zakoni nisu blaži za apelante. Zakon koji je primijenio sud stupio je na snagu tek 1993. godine («Službeni glasnik RS» broj 12/93), pa je ovu povredu zakona, kako je smatrao Vrhovni sud, valjalo otkloniti i radnje apelanata pravilno kvalifikovati kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZ SFRJ.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije broj AP 3268/06
18. Prvoapelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvoapelant smatra da su zaključci suda dovedeni u ozbiljnu sumnju s obzirom da nema dokaza da je on svojim radnjama prouzrokovao smrtnu posljedicu kod dvojice logoraša, te da je o njegovoj krivici valjalo suditi primjenom principa in dubio pro reo. Također je naveo da su obrazloženja presuda paušalna, da je proizvoljna ocjena izvedenih dokaza, te da zaključci suda nemaju uporište u dokaznoj građi. Prvoapelant je dalje istakao da osporene presude na uopćen način opisuju radnje izvršenja krivičnog djela, iskaze svjedoka, a proizvoljne su i uopćene i u pojašnjenjima koja su data u presudama.
b) Navodi iz apelacije broj AP 3359/06
19. Drugoapelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugoapelant je naveo da je način na koji je prvostepena presuda dala ocjenu izvedenih dokaza i način na koji je drugostepena presuda dala odgovore na bitne navode žalbe drugoapelanta neprimjeren i ne odgovara istini, pravdi i zakonitosti. Da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze, morao bi osloboditi drugoapelanta od optužbe za lišavanje života dva lica 28. jula 1992. godine. Ovu činjenicu sud je utvrdio na temelju nesigurnih iskaza oštećenih kao svjedoka, koji su tvrdili da su kritične večeri po glasu poznali drugoapelanta ili da su ga vidjeli naslonjenog na stolici u kuhinji ili da su sigurni 80-95% da su vidjeli drugoapelanta. Po mišljenju drugoapelanta ovi oštećeni očito su neosnovano prikazali kritični događaj samo sa jednim ciljem, da ga neosnovano terete iz osvete za sve ono što im se dešavalo u toku rata. Na taj način drugoapelant je lišen Ustavom i zakonom zaštićenog prava da niko nevin ne bude osuđen. Drugoapelant je posebno ukazao na to da njegov alibi da kritične večeri nije bio prisutan u logoru sudovi tokom postupka nisu pravilno ocijenili. Naveo je da iz iskaza svjedoka Milana Stankovića proizlazi da je drugoapelant na Manjači bio vrlo kratko vrijeme, zatim da je u obezbjeđenju generala Talića u Doboju bio ne samo na njegov rođendan 15. jula 1992. godine, već da je siguran da je drugoapelant tamo ostao i nakon 2. augusta 1992. godine. Također i drugi svjedoci-starješine logora u svojim izvještajima nisu naveli ime drugoapelanta. Smatra da nije pravilno ocijenjen niti iskaz svjedoka optužbe Đure Mesara, koji je također potvrdio njegove navode. Drugoapelant je istakao da su sudovi pogrešno i neistinito utvrdili činjenice, odnosno pogrešno su ocijenili izvedene dokaze. Isto tako, po mišljenju drugoapelanta sudovi nisu adekvatno i pravilno primijenili odredbe Ženevske konvencije koja se odnosi na zaštitu civilnog stanovništva, niti dopunske protokole koji se tiču zaštite žrtava međunarodnih oružanih sukoba, s obzirom da nisu objasnili uzročnu vezu između oružanog sukoba i zarobljavanja oštećenih, kada su svi oštećeni bili saglasni u iskazima da na području Sanskog Mosta, Ključa i Šipova u momentu kada je njih policija lišila slobode nije bilo nikakvog oružanog sukoba.
c) Odgovor na apelaciju broj AP 3268/06
20. Vrhovni sud je naveo da su svi prigovori sadržani u apelaciji činjeničnog i pravnog karaktera, a kojima se u suštini osporava pravilnost utvrđivanja pobijane presude o saizvršilačkoj djelatnosti prvoapelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela, isticani u žalbi na prvostepenu presudu. Na te prigovore Vrhovni sud je odgovorio tako što ih je ocijenio kao neosnovane i bez uporišta u sadržaju i spisu predmeta, te u obrazloženju prvostepene presude. Za navedene zaključke presuda ovog suda je dala validno obrazloženje iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da u postupku donošenja prvostepene i drugostepene odluke nisu počinjene povrede odredaba krivičnog postupka, koje bi manifestovale povredu ustavnog prava prvoapelanta na pravično suđenje, te da nisu proizvoljno primijenjeni materijalnopravni propisi.
d) Odgovori na apelaciju broj AP 3359/06
21. Vrhovni sud je naveo da kroz isticanje povreda odredaba krivičnog postupka drugoapelant, ustvari, daje drugačije viđenje izvedenih dokaza i na taj način neosnovano pokušava da dovede u pitanje pravilnost i potpunost činjenične osnove presuda protiv kojih podnosi apelaciju. Ovakvi njegovi argumenti, kako je smatrao Vrhovni sud, nemaju realnog uporišta u stanju spisa, niti su počinjeni propusti u postupku odlučivanja o žalbi. Ovaj sud je svjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže Zakon o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) procijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. Polazeći od uvoda same apelacije, kada analizira tok suđenja i donošenja prvostepene presude, nameće se upravo suprotan zaključak od onoga kojeg drugoapelant na kraju sugeriše. Vrhovni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo drugoapelanta na fer suđenje, te da je apelacija u potpunosti neosnovana i predložio je da se kao takva odbije.
22. U odgovoru Okružnog suda je navedeno da se, kada se pažljivo pročita obrazloženje prvostepene presude, jasno vidi da je sud svaki izvedeni dokaz procjenjivao pojedinačno, dovodeći ga u vezu sa drugim dokazima, i da je dao razloge zašto smatra kao utvrđene neke činjenice, te zašto neke dokaze prihvata, a druge ne prihvata. U provedenom postupku u dvostranačkom sistemu dokazivanja dokaze su izvodili i optužba i odbrana. Odbrana je izvodila dokaze dokazujući kao alibi za drugoapelanta da u kritično vrijeme nije bio na mjestu događaja već na nekom drugom mjestu. Međutim, optužnicom drugoapelantu nije stavljeno na teret samo da je učestvovao u ubistvu dvojice zarobljenika već i druge radnje, kao što su nehumano i nečovječno postupanje i maltretiranje logoraša, zatim fizičko zlostavljanje i tuča, a na kraju i učestvovanje u likvidaciji dvojice zarobljenika. Istakli su da apsolutno ne stoji navod u apelaciji da sud nije dao razloge za protivrječne dokaze. Kada se pročita prvostepena presuda jasno se vidi da je upravo tome i posvećen veliki dio obrazloženja u ocjeni suprotstavljenih dokaza i navođenja logičkih razloga zašto se jedni dokazi prihvataju a drugi ne, kao i zašto se neke činjenice prihvataju kao utvrđene a druge ne. Istakli su da u konkretnom slučaju nije bilo elemenata za prihvatanje načela in dubio pro reo, kada su bili jasni dokazi koje su iznijeli neposredni svjedoci da je drugoapelant učestvovao u svim radnjama koje su mu optužnicom stavljene na teret. Jasno se u obrazloženju presude može vidjeti da su cijenjeni i iskazi svjedoka koji su bili starješine logora, kao i iskaz Milana Stankovića, i da su iskazi ovih svjedoka cijenjeni upravo na okolnosti predmetne apelacije, a druga je stvar što odbrana drugoapelanta smatra da bi sve trebalo drugačije cijeniti i tumačiti. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. U odgovoru na apelaciju Republičkog tužilaštva RS-a se navodi da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a niti druga prava u vezi s krivičnim postupkom iz člana 6. Evropske konvencije, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
24. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90) relevantna odredba glasi:
«Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protuzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.» U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03) relevantne odredbe glase:
«Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
[.....] (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]»
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Predmet broj AP 3268/06
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Kž-06-000 191 od 7. novembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 21. novembra 2006. godine a apelacija je podnesena 8. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Predmet broj AP 3359/06
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Kž-06-000 191 od 7. novembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu drugoapelant je primio 22. novembra 2006. godine a apelacija je podnesena 20. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svaki optuženi za krivično djelo ima najmanje slijedeća prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.»
33. Postupak pred redovnim sudovima se, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud ukazuje da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A, broj 166). Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, Odluka broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
35. U vezi s navedenim standardima pravičnog suđenja i navoda apelanata da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su izveli pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 7. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 296. stav 7. ZKP RS ocijenio vjerodostojnost protivrječnih dokaza, sa jedne strane svjedoka-logoraša i drugih svjedoka optužbe, te sa druge strane svjedoka odbrane apelanata. Ocjenu iskaza ovih svjedoka Okružni sud nije ograničio isključivo analizom tih dokaza, već sveobuhvatnije, ocjenom i drugih provedenih dokaza, prvenstveno dokaza materijalne prirode, cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka Okružni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, zatim vještaka sudske medicine, te da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoje odbrane lično, da predlažu izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što su i činili. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelanti su imali priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca.
37. Ovakve zaključke Okružnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, s tim što je pri tome smanjio kazne zatvora za prvoapelanta sa 12 na osam godina zatvora, a za drugoapelanta sa 14 na 11 godina zatvora i utvrdio da za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva treba primijeniti KZ SFRJ, a ne KZ RS. Vrhovni sud je ocijenio da su žalbeni navodi apelanata neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i Vrhovni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Stoga Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da Vrhovni sud nije odgovorio niti na jedan žalbeni navod odbrane, s obzirom da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti žalbeni navodi apelanata nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne krivično-pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge o tome kako je i zašto utvrđeno da su apelanti sa umišljajem počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret.
38. U vezi sa navodima apelanata da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njihovu krivicu, Ustavni sud je uvidom u obrazloženja pobijanih presuda kao neupitno utvrdio da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logična i uvjerljiva obrazloženja koja, kako je već prethodno navedeno, nisu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Nesporno je da su apelanti tokom cijelog postupka tretirani kao ravnopravna stranka s tužiteljem i omogućeno im je da aktivno učestvuju u postupku, da budu saslušani, da predlažu dokaze, daju svoje primjedbe bilo lično, bilo preko advokata, te da nema nikakvog elementa koji bi doveo u pitanje pravičnost suđenja koju zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i u ovom kontekstu.
39. Drugoapelant se posebno žali da osporene presude nisu utvrdile uzročnu vezu između zarobljavanja i oružanog sukoba, odnosno da na području Manjače i mjesta iz kojih su dovedeni oštećeni u logor nije bilo oružanog sukoba, što je bitan uvjet za postojanje predmetnog krivičnog djela, te da stoga drugoapelant nije prekršio pravila međunarodnog prava i da se u protivnom trebaju primijeniti norme domaćeg zakonodavstva. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi zaključili da je na području BiH u kritično vrijeme bio oružani sukob između formacija bosanskohercegovačkih Srba sa jedne strane i bosanskohercegovačkih Bošnjaka i Hrvata, to jeste njihovih oružanih formacija s druge strane, da prema ustaljenoj sudskoj praksi oružani sukob postoji ne samo u međudržavnom sukobu već i u okviru jedne države između raznih grupa, te da su oštećeni koji su bili civili u logoru na Manjači dovođeni sa raznih područja neposrednog sukoba na teritoriju Republike Srpske i imali su status zarobljenih lica pod zaštitom Međunarodnog humanitarnog prava koje propisuju Ženevske konvencije, bez obzira što tu konkretno nije bilo neposrednih oružanih sukoba. Ovo obrazloženje redovnih sudova je utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama i odredbama međunarodnih dokumenata, pa su stoga neosnovani navodi drugoapelanta o nedostacima u obrazloženjima osporenih presuda u ovom pogledu.
40. Prvoapelant se posebno žalio na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presudu od 24. novembra 1986. godine, serija A-110; Ustavni sud, Odluka broj AP 734/04 od 13. septembra 2005. godine, tačka 22). U vezi sa ovim navodima prvoapelanta Ustavni sud je utvrdio da je prvoapelant koristio svoje pravo da zajedno sa svojim braniocima ispita svjedoke optužbe, a sa druge strane da je osigurao prisustvo i ispitivanje svjedoka u vlastitu korist, pod istim uvjetima koji su važili i za svjedoke koji su svjedočili protiv njega. Stoga su, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani navodi prvoapelanta o povredi prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud zaključuje da su u postupku pred redovnim sudovima svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije u cijelosti ispoštovani. Sudovi su primijenili relevantne, kako procesne tako i materijalnopravne zakonske odredbe krivičnog zakonodavstva u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka. Štaviše, Ustavni sud ponavlja da nije nadležan da preispituje taj aspekt, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, garantovana ljudska prava.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava prvoapelanta iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, proveden je temeljit i iscrpan dokazni postupak. Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije jer su apelanti u postupku tretirani ravnopravno, uživajući u punom kapacitetu pravo da ispituju svjedoke optužbe i da predlažu ispitivanje svojih svjedoka.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić