Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/09 (S. K.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Krivični postupak
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-40/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 40/09, rješavajući apelaciju Safeta Krivače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Krivače podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kž-
08-000457 od 18. decembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj Kv-1947/08 (065-0-KPP-08-00 1240) od 12. decembra 2008. godine, broj 065-0-KV-08-00 1838 od 21. novembra 2008. godine i broj 065-0-KPP-08-00 1240 od 14. novembra 2008. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Krivače podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kž-
08-000457 od 18. decembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj Kv-1947/08 (065-0-KPP-08-00 1240) od 12. decembra 2008. godine, broj 065-0-KV-08-00 1838 od 21. novembra 2008. godine i broj 065-0-KPP-08-00 1240 od 14. novembra 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Krivača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva-Ilidža, trenutno u Kazneno-popravnom zavodu «Sarajevo», kojeg zastupa advokat Nikica Gržić, podnio je 8. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kž-08-000457 od 18. decembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kv-1947/08 (065-0-KPP-08-00 1240) od 12. decembra 2008. godine, broj 065-0-KV-08-00 1838 od 21. novembra 2008. godine i broj 065-0-KPP-08-00 1240 od 14. novembra 2008. godine. Apelant je, također, tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporena rješenja Kantonalnog i Općinskog suda, kao i pritvor određen tim rješenjima, te apelanta odmah pustio na slobodu.
2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 065-0-KPP-08-00 1240 od 14. novembra 2008. godine apelantu (koji koristi podatke ranijeg imena i prezimena Nezir Bajraktari) je određen jednomjesečni pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 14. novembra 2008. godine podnijelo prijedlog da se apelantu kao osumnjičenom odredi pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), obrazlažući da je apelant doseljenik iz Republike Srbije, da u Bosni i Hercegovini boravi pod dvostrukim identitetom i pod nerasvijetljenim okolnostima, te da postoji bojazan da bi mogao pobjeći. Dalje je navedeno da Tužilaštvo predlaže određivanje pritvora i iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, budući da je neophodno saslušati uposlenike MUP-a i CIPS-a na okolnosti mogućeg egzistiranja dvostrukog identiteta iste osobe, te da postoji opasnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke i na saučesnike. Obzirom na to da je apelant prilikom privođenja u svrhu saslušanja u svojstvu svjedoka prezentirao lične isprave sa potpuno drugačijim identifikacijskim podacima u odnosu na one kako se predstavio policajcima, Tužilaštvo smatra da navedeno predstavlja osnovanu sumnju da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Apelantova odbrana je tvrdila da ne postoje osnovi sumnje da je apelant pribavio više lažnih javnih isprava budući da ih je dobio od CIPS-a, u zakonom provedenoj proceduri 2008. godine, da je navedene dokumente oduzeo FMUP, da je dokumente na ime Nezir Bajraktari predao CIPS-u, a dokumenti koji su pronađeni prilikom pretresa objekta odnose se na period 2003. i 2004. godine.
3. Sud je zaključio da iz obrazloženog prijedloga Tužilaštva proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio predmetno krivično djelo što nesporno proizlazi iz objektivne i subjektivne dokumentacije, dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje privremene mjere, naredbe za pretres, zapisnika o pretresu i potvrde o privremenom oduzimanju. Stoga je sudija za prethodni postupak zaključio da je prijedlog za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka
a) ZKP osnovan budući da je zaključio da nije jasno ko je ustvari apelant, da li je Safet Krivača ili Nezir Bajraktari. Sudija je, dalje, naveo da prema apelantovom ličnom kazivanju i fotokopijama dokumentacije dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi da apelant koristi ime Safet Krivača, da se ranije koristio imenom Nezir Bajraktari, da je iz ličnih razloga promijenio ime, tako da u pravnom prometu i svakodnevnom životu koristi ime Safet Krivača. Dalje je navedeno da je, ukoliko je apelant u skladu sa zakonskim odredbama proveo postupak promjene imena i prezimena, to moralo biti evidentirano u bazi podataka, a što nije učinjeno. Sud je konstatirao da apelant nije dostavio niti jedan dokaz koji bi opovrgao navode prijedloga i dokumentaciju dostavljenu uz prijedlog. Također je navedeno da je apelant prema ličnom kazivanju, povodom održavanja ročišta, izjavio sudiji da je ustvari nastanjen u ulici Plantaža broj 35, Općina Ilidža, a da je u CIPS službi prijavljen sa stalnim mjestom prebivališta u ulici Hadželi broj 101, Općina Hadžići, ali da nije zvaničnim organima prijavio promjenu mjesta boravka. U obrazloženju je dalje navedeno da postoji sumnja da bi apelant mogao napustiti teritoriju BiH jer je na saslušanju kod tužioca saznao da postoji raspisana potjernica Županijskog suda u Osijeku za osumnjičenim pod imenom Nezir Bajraktari. Potjernica je raspisana zbog krivičnog djela zloupotreba opojnih droga iz člana 173. stav 3. KZ Republike Hrvatske zbog čega je sud utvrdio da postoje okolnosti koje ukazuju da bi se apelant puštanjem na slobodu mogao dati u bijeg, te je sud zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP za određivanje pritvora.
4. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-KV-08-00 1838 od 21. novembra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja sudije za prethodni postupak. Sud je ocijenio da prvostepena odluka sadrži detaljne razloge koje je žalbeni sud u cijelosti prihvatio, nalazeći da su oni dovoljni za određivanje pritvora apelantu, jer je sudija za prethodni postupak naveo iz kojih materijalnih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant učinio djelo koje mu se stavlja na teret, a što je osnovni uvjet za određivanje pritvora. Dalje je navedeno da su u prvostepenom rješenju dati detaljni razlozi koji ukazuju na opasnost od bijega, kao i razlozi na osnovu kojih je sud zaključio da bi apelant mogao utjecati na svjedoke i saučesnike. Iz tih razloga proizlazi da postoje posebni uvjeti iz člana 146. stav 1. tač. a) i b) ZKPFBiH da se apelantu odredi pritvor.
5. Rješenjem Općinskog suda broj Kv-1947/08 (065-0-KPP-08-00 1240) od 12. decembra 2008. godine apelantu je produžen pritvor za naredna dva mjeseca tako da se pritvor prema tom rješenju računa od 12. decembra 2008. godine do 12. februara 2009. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora iz istih zakonskih razloga koji su navedeni u prijedlogu za određivanje pritvora. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelant od suda zahtijevao da mu prije ročišta omogući pristup svim dokazima priloženim uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, da se Tužilaštvo protivilo ovom apelantovom zahtjevu u pogledu uvida u izjave svjedoka iz istrage, jer bi saznavanje identiteta svjedoka i sadržaja njihovih iskaza dovelo do nelogične situacije da se pritvorenoj osobi daju informacije na osnovu kojih može poduzimati radnje zbog kojih je u pritvoru, jer se na taj način omogućava usaglašavanje iskaza saučesnika. Sud je apelantu i njegovom branitelju omogućio razgledanje svih dokaza koji su priloženi uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, izuzev iskaza osumnjičene Kimete Prasko koji je dat u FMUP-u i Tužilaštvu, te iskaza tri svjedoka dana u FMUP-u. Imajući u vidu da Tužilaštvo nije saslušalo navedene svjedoke, te povezanost krivičnog djela za koje se tereti apelant sa optužbama koje se stavljaju osumnjičenoj Kimeti Prasko na teret, sud je na osnovu člana 61. stav 1. a u vezi sa stavom 2. ZKPFBiH prihvatio stav Tužilaštva da je, radi zaštite istrage, u toj fazi neophodno uskratiti pravo apelantu i njegovom branitelju da razmatraju pojedinačno nabrojane dokaze (iskaze spomenutih svjedoka i osumnjičene Kimete Prasko), s tim da su im stavljeni na raspolaganje svi ostali dokazi.
6. Sud je zaključio da se iz dokaza koji su priloženi u spis vidi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, prema ocjeni vijeća, iz dokaza u spisu proizlazi da je apelant, nakon što je dobio rješenje o promjeni imena i prezimena i JMBG na ime Safet Krivača, imao dokumente i koristio dvostruki identitet na ime Nezir Bajraktari. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo BiH protiv apelanta u toku aprila 2008. godine pokrenulo postupak ekstradicije koji je obustavljen, obzirom na to da je Nezir Bajraktari bio nepoznat na adresi, te da je protiv njega postupak ekstradicije pokrenut i u decembru 2008. godine i da je izdata crvena međunarodna potjernica. Cijeneći navedeno, sud je zaključio da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega u slučaju da bude pušten na slobodu, obzirom na to da je ranije bio nedostupan u pokrenutom postupku ekstradicije, a što potvrđuje činjenica apelantovog dvojnog identiteta zbog čega je, prema zaključku suda, opravdano produženje pritvora prema osnovu člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Sud je na osnovu dokaza dalje utvrdio da je Tužilaštvo u toku istrage proširilo istragu i na osumnjičenu Kimetu Prasko, koja je saslušana u Tužilaštvu, ali je krivično gonjenje preuzelo Tužilaštvo BiH, zbog čega je moguće razdvajanje krivičnog postupka, te saslušanje imenovane u svojstvu svjedoka. Dalje je navedeno da se Kimeta Prasko tereti za krivično djelo zloupotrebe položaja jer je apelantu omogućila nezakonitu promjenu imena i matičnog broja, te stjecanje novih ličnih dokumenata, iako je protiv apelanta vođen postupak ekstradicije. Sud je, ocjenjujući da je u tom smislu potrebno rasvijetliti propuste koji su učinjeni tokom obavljanja redovnih dužnosti zaposlenika MUP-a i CIPS-a, te na te okolnosti saslušati svjedoke koje je Tužilaštvo navelo u prijedlogu za produženje pritvora, zaključio da se radi o naročitim okolnostima koje ukazuju da će osumnjičeni, u slučaju da bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Iz navedenih okolnosti proizlazi osnov za produženje pritvora i prema osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000457 od 18. decembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja o produženju pritvora. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da, iz provedenih dokaza i prikupljenih podataka koji su u obrazloženju rješenja pojedinačno navedeni i prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti čime je ispunjen opći uvjet iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH da se apelantu produži pritvor. Obzirom na to da je apelant bio nedostupan u postupku ekstradicije, a što potvrđuje i činjenica o postojanju apelantovog dvojnog identiteta, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su se u apelantovom slučaju stekli uvjeti za produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, budući da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud dao valjane razloge koji ukazuju na naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te da je, stoga, pravilan zaključak da postoje razlozi za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
8. Obzirom na to da je apelant u žalbi ukazivao da je u predmetnom postupku došlo do povrede člana 61. stav 2. ZKPFBiH, Kantonalni sud je obrazložio da je apelantu data mogućnost razgledanja svih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, osim iskaza osumnjičene Kimete Prasko, datog u FMUP-u i Tužilaštvu, te iskaza tri svjedoka, datih u FMUP-u. Za to uskraćivanje je prvostepeni sud, prema zaključku Kantonalnog suda, dao valjane razloge. Obzirom na navedeno, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o povredi člana 61. stav 2. ZKPFBiH i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog čega je apelantova žalba odbijena.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povreda ovih prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što u njegovom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Dalje, apelant smatra da, iako ta sumnja postoji, odbrani nije data mogućnost da se izjasni na dokaze koji potvrđuju osnovanu sumnju jer je apelantovoj odbrani bilo uskraćeno pravo uvida u dokaze Tužilaštva dostavljene uz prijedlog za produženje pritvora. Apelant posebno navodi da je članom 61. stav 2. ZKPFBiH propisano da će, kad se osumnjičeni nalazi u pritvoru, tužitelj dostaviti sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dokaze radi obavještavanja branitelja. Dalje se ističe da je «Analogno primjeni citirane zakonske odredbe trebalo biti dopušteno branitelju da izvrši uvid u dokaze na kojima se zasniva osnovana sumnja da je osumnjičeni-apelant počinio krivično djelo, jer jedino tako se može osporavati postojanje općeg uvjeta za produženje pritvora».
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom jer je prvostepeni sud pravilno postupio kad je apelantu produžio pritvor, dajući za takvu odluku razloge koje je u cjelini prihvatio i žalbeni sud.
11. Očitujući se na navode apelacije, Općinski sud ističe da nije tačna apelantova tvrdnja da mu je uskraćena mogućnost da se izjasni na dokaze koji potvrđuju osnovanost sumnje da je počinio predmetno krivično djelo, budući da je apelantu omogućeno razgledanje svih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog (osim iskaza osumnjičene Kimete Prasko i tri svjedoka). Ta odluka suda se zasniva na odredbi člana 61. stav 1. a u vezi sa stavom 2. ZKPFBiH. Stoga, sud smatra da su u apelantovom slučaju postojale okolnosti iz člana 146. stav 1. tač. a) i b) ZKPFBiH za određivanje i produženja pritvora, te da u navedenim postupcima nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana
5. Evropske konvencije. Konačno, Općinski sud navodi da je Rješenjem tog suda broj 065-0-KPP-08-
00 1240) od 15. januara 2009. godine apelantu ukinut pritvor.
12. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi hronologiju postupka, ističe da je 15. januara 2009. godine Općinskom sudu podnijelo prijedlog za ukidanje pritvora protiv apelanta obzirom na to da u ovom momentu nema dovoljno dokaza koji opravdavaju osnovanost sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, pa je samim tim otpala i osnovna pretpostavka za određivanje mjere pritvora. Stoga je Tužilaštvo 20. januara 2009. godine donijelo naredbu o obustavi istrage protiv apelanta. Dalje je navedeno da je apelant u toku cijelog istražnog postupka koristio svoje pravo na odbranu, zatim pravo da aktivno učestvuje u postupku u pogledu davanja prijedloga i prigovora, pravo na ulaganje svih redovnih i izvanrednih lijekova, te su sve odluke u postupku donesene na osnovu KZFBiH i ZKPFBiH, a što ukazuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.d) i e), odnosno člana 5. stav 4. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glas glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]
14) apelacija je preuranjena. Dopustivost prima facie
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije prema kojem Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
17. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža osnovne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantira osobi lišenoj slobode da mora imati «pristup sudu» kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišenja slobode i produženja trajanja te mjere. Dalje proizlazi da sudovi koji ispituju zakonitost određivanjem pritvora moraju odlučiti «hitno» ili «bez odlaganja» i moraju narediti puštanje osobe iz pritvora ako njezino pritvaranje nije u skladu sa zakonom. Zahtjev da takva odluka mora biti donesena po hitnom postupku odnosi se na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome je li hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Navara protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine).
18. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant, u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koristio «pristup sudu» kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišenja slobode i produženja trajanja te mjere, te je evidentno da su redovi sudovi prilikom odlučivanja o pritvoru i produženju apelantovog pritvora odlučivali «hitno» ili «bez odlaganja», pa u tom segmentu očigledno (prima facie) nema elemenata koji bi ukazivali da je došlo do povrede ovih apelantovih prava.
19. Međutim, obzirom na to da apelant navodi da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, te da mu nije dopušteno da izvrši uvid u dokaze na kojima se zasniva osnovana sumnja, Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da se u njegovom slučaju radi o lišavanju slobode koje nije bilo zakonito a što bi za posljedicu, u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, imalo apelantovo oslobađanje.
20. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o tome da u njegovom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, očigledno paušalni zbog toga što je iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu evidentno da je Tužilaštvo sudu predočilo dokaze iz kojih je sud zaključio da postoje osnovi sumnje da je apelant, na način naveden u obrazloženju rješenja, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Dalje je nesporno da je prilikom donošenja rješenja o pritvoru sudija za prethodni postupak cijenio, kako dokaze Tužilaštva, tako i apelantovu odbranu, prema kojoj ne postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome je detaljno obrazložio u kojim dokazima je našao postojanje razloga za određivanje pritvora, odnosno obrazložio dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta iz člana146. stav 1. ZKPFBiH. Sudija za prethodni postupak je, također, cijenio i dokaze koji ukazuju da postoji opasnost od apelantovog bijega u smislu člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, odnosno dokaze koji ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (član 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH). Dalje je evidentno da je sud prilikom odlučivanja o produženju pritvora, također, dao detaljne razloge za svoje odlučenje pri čemu je vodio računa, kako o dokazima koji su postojali u vrijeme određivanja pritvora, tako i onima koji su pribavljeni u daljnjoj fazi postupka. Ustavni sud zapaža da su prilikom odlučivanja o apelantovim žalbama sudovi naveli detaljne razloge zašto apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a što i jeste pitanje koje se prvenstveno ubraja u nadležnost redovnih sudova.
21. Dalje, vezano za apelantove navode o tome da je branitelju trebalo biti dopušteno da izvrši uvid u dokaze na kojima se zasniva osnovana sumnja, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5. stav 4. uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišenja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da «jednakost strana» mora biti osigurana posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je zaključio da podnositelj nije imao mogućnost da komentira tužiteljevu argumentaciju, jer zakon koji je tada važio nije omogućavao podnositelju ili njegovom advokatu da prisustvuje raspravama suda, a ta mogućnost je postojala za tužitelja. Također, tužitelj nije imao obavezu da svoje podneske dostavi podnositelju i njegovom advokatu.
22. Međutim, u konkretnom slučaju, odluka o pritvoru protiv apelanta i o produženju pritvora donesena je u postupcima u kojim je apelant, u skladu sa zakonskim odredbama, učestvovao, te je imao i iskoristio mogućnost da u postupku pred sudom osporava dokaze i argumente Tužilaštva koji su vodili ka određivanju, odnosno produženju pritvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora apelantu dopušteno da izvrši uvid u dokaze na kojima se zasniva osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo, osim uvida u iskaz osumnjičene Kimete Prasko, dat u FMUP-u i Tužilaštvu, te iskaze tri svjedoka date u FMUP-u. Redovni sudovi su za ovakvo svoje postupanje imali uporište u odredbi člana 61. st. 1. i 2. ZKPFBiH nalazeći da bi uvid u ove iskaze mogao ugroziti cilj istrage za što dali detaljno obrazloženje. Obzirom na navedeno, te na činjenicu da je apelant, dakle, učestvovao u svim fazama postupka, te da mu je omogućeno da razmatra spise i razgleda sve ostale dokaze, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je počinio navedeno krivično djelo, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prilikom određivanja pritvora i produženja pritvora u cijelosti zadovoljeni zahtjevi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te zaključuje da ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju prilikom donošenja osporenih rješenja.
23. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao i koristio pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode na način kako to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Preuranjenost apelacije
24. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ali nije posebno obrazložio u čemu vidi povredu navedenog prava.
25. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
26. U apelantovom slučaju, dakle, rješenja koja se osporavaju apelacijom ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjem samo riješeno jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno je o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred redovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić