Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3288/06 (R. N.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3288/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3288/06, rješavajući apelaciju Riste Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Riste Novakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000004 od 15. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2685/04 od 7. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Risto Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000004 od 15. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2685/04 od 7. novembra 2005. godine.

2. Apelantu je na temelju Odluke broj 1107/90 i Rješenja broj 1108/90 od 29. oktobra 1990. godine dodijeljen na korištenje stan u ulici Husinskih rudara broj 73 u Tuzli (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stan mu je dodijelio DP Rudnici lignita «Kreka» u Tuzli, OOUR Rudnik lignita «Bukinje» u Bukinju (u daljnjem tekstu: preduzeće).

3. Apelant je 14. jula 1998. godine Službi za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Služba je 7. februara 2003. godine donijela Rješenje broj 05-02/1-23-2095/98 kojim je potvrđeno da je apelant bio korisnik predmetnog stana na osnovu čega mu pripada pravo na povrat i da navedeni stan trenutno koristi Naila Smajić u svojstvu bespravnog korisnika stana (u daljnjem tekstu: bespravni korisnik). Istim rješenjem je utvrđeno da bespravnom korisniku i drugima prestaje pravo privremenog korištenja stana danom prijema ovog rješenja i da su dužni u roku od 15 dana od dana prijema rješenja stan osloboditi od osoba i stvari.

4. Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je u postupku odlučivanja povodom žalbe privremenog korisnika izjavljene protiv rješenja Službe od 7. februara 2003. godine donijelo Rješenje broj 12-06/2-23-386/03 od 28. jula 2003. godine kojim je žalba privremenog korisnika odbijena kao neosnovana.

5. U međuvremenu apelant je 12. novembra 2003. godine podnio zahtjev Službi radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Služba je 20. novembra 2003. godine donijela Rješenje broj 05-02/1-23-5503/03 kojim je utvrdila da ovo rješenje po pravosnažnosti zamjenjuje ugovor o korištenju stana zaključen između apelanta, s jedne strane, i OZ stanovanja, s druge strane, dok se isti ugovor ne zaključi u smislu odredaba Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Služba, nakon izvršenog uvida u spise predmeta, utvrdila da je Rješenje ove službe broj 05-02/1-23-2095/98 od 7. februara 2003. godine, kojim je apelantu potvrđeno svojstvo korisnika predmetnog stana i na osnovu čega mu pripada pravo na povrat stana u posjed, postalo pravosnažno 5. novembra 2003. godine i da je apelant 27. marta 2003. godine uveden u posjed stana o čemu je sačinjen zapisnik o njegovoj primopredaji. Na osnovu navedenog, ovaj organ je zaključio da apelant ispunjava uvjete za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.

6. Odlučujući o žalbi preduzeća podnesenoj protiv rješenja Službe od 20. novembra 2003. godine, Ministarstvo je 16. februara 2004. godine donijelo Rješenje broj 12-06/4-23-1918/03 kojim je žalba preduzeća odbijena kao neosnovana, te je Rješenje Službe broj 05-02/1-23-5503/03 od 20. novembra 2003. godine postalo pravosnažno 28. aprila 2004. godine.

7. Apelant je 22. septembra 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv preduzeća radi kupoprodaje predmetnog stana. Apelant je tužbom tražio da sud utvrdi da je ispunio zakonske uvjete za kupovinu stana na kojem postoji stanarsko pravo i da je preduzeće bilo dužno sa njim zaključiti ugovor o prodaji stana u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupovinu stana (27. maj 2004. godine), a da to nije učinilo. Dosljedno tome, apelant je, također, zatražio da sud donese presudu koja bi u cijelosti zamjenjivala Ugovor o kupovini stana kako bi na osnovu iste presude stekao osnov da postane vlasnik stana, s tim da preduzeću uplati, odnosno prenese na odgovarajući račun u roku od 30 dana nakon pravosnažnosti presude iznos kupoprodajne cijene stana u visini od 10.357,05 KM u certifikatima, prema obračunu otkupne cijene stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

8. Općinski sud je 7. novembra 2005. godine donio Presudu broj P-2685/04 kojom je apelantov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-

0-Gž-06-000004 od 15. septembra 2006. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud utvrdio da je apelant zahtjev za kupovinu predmetnog stana podnio preduzeću 27. maja 2004. godine i da je preduzeće njegov zahtjev odbacilo kao neblagovremeno podnesen. Sud je zaključio da je apelant, u smislu člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravni osnov za zakonito useljenje stekao na osnovu rješenja i odluke preduzeća, a koje su bile osnov za donošenje rješenja Službe o povratu stana od 7. februara 2003. godine tako da je apelant ulaskom u posjed predmetnog stana 27. marta 2003. godine imao i pravni osnov za zakonito useljenje. Budući da je apelant ušao u posjed stana 27. marta 2003. godine, a da je odredbom člana 8a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Zakon objavljen 24. jula 2001. godine; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), utvrđen rok od godinu dana za podnošenje zahtjeva za otkup stana, to je apelantu rok za podnošenje zahtjeva preduzeću počeo teći od datuma ulaska u njegov posjed, tj. od 27. marta 2003. godine. Prema tome, s obzirom na to da je apelant zahtjev za kupoprodaju predmetnog stana podnio preduzeću 27. maja 2004. godine, ovaj sud je zaključio da je njegov zahtjev podnesen nakon proteka godine dana, prema članu 8a. Zakona o prodaji stanova, čime je izgubio pravo na kupovinu predmetnog stana.

9. Apelant smatra da mu je presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, navodi da mu je na ovakav način uskraćena mogućnost da ravnopravno sa drugima ostvari pravo na dom i imovinu, odnosno pravo da stan otkupi prema odredbama zakona kao i desetine hiljada drugih osoba, pogotovo što su se u drugim sličnim slučajevima vlasnici stanova i sudovi opredjeljivali za pružanje zaštite i omogućavali realizaciju traženih prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravičan postupak

12. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici što su sudovi na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava donosili odluke i zaključili da je, u skladu sa odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova, propustiopodnijeti zahtjev za otkup stana preduzeću u roku utvrđenom navedenim zakonom.

13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U odnosu na apelantove navode Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge na temelju kojih su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučivanju o ovom pitanju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 8.(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH» br. 27/97, 11/98, 27/99 i 7/00) definirano pravo nosioca stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova ili nosioca stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, da ima pravo, u skladu sa uvjetima predviđenim ovim zakonom, na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u Službenim novinama Federacije BiH, zavisno od toga koji datum je kasniji. Prema tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su utvrdili da je apelantu, kao ranijem nosiocu stanarskog prava, predmetni stan vraćen u posjed 27. marta 2003. godine, te da mu se, stoga, rok za podnošenje zahtjeva preduzeću za otkup stana računa od spomenutog datuma. Kako je apelant zahtjev za otkup stana podnio preduzeću 28. maja 2004. godine, tj. nakon isteka roka od jedne godine od ulaska u posjed stana, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno postupili kada su zaključili da je izgubio pravo na otkup stana zbog propuštanja navedenog roka.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

16. U odnosu na apelantove navode o tome da mu je u postupcima koje je vodio radi kupovine predmetnog stana povrijeđeno prava na dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

17. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

18. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, broj CH/02/12421, tačka 39).

19. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantu Rješenjem Službe broj 05-02/1-23-2095/98 od 07. februara 2003. godine potvrđeno da je bio korisnik predmetnog stana, na osnovu čega mu je izvršen i povrat stana. Svojim zahtjevima za povrat stana apelant je iskazao namjeru povrata u stan koji se, s obzirom na navedeno, može smatrati njegovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

20. Nadalje, nakon što je utvrdio da se predmetni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud mora utvrditi da li se pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju osigurava član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se osporene odluke Općinskog i Kantonalnog suda odnose na postupak kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je ispunio uvjete za kupovinu predmetnog stana. Dakle, radi se o odlukama kojim je odbijen njegov zahtjev za uspostavljanje novog pravnog odnosa apelanta kao zainteresirane osobe, u odnosu na sporni stan. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporenih odluka javna vlast nije uplitala u pravo na poštivanje apelantovog doma, jer su osporene odluke konstitutivnog karaktera i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana, što je uvjet za uplitanje.

21. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na otkup stana, očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na nediskriminaciju

22. Apelant, također, ističe da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa pravom na otkup stana u odnosu na druge osobe. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke , presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).

23. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni, ničim argumentirani i da nema elemenata niti dokaza koji bi pokazali da je bio tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji.

24. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na otkup stana očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi

25. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 8. Evropske konvencije, zatim članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3288/06 (R. N.) | Sudska praksa | Aktio