Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/06 (J. T. i R. B.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1657/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 1657/06, rješavajući apelaciju Joze Tomšića i Ruže Blekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića i Ruže Blekić podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-18/04 od 20. marta 2006, godine i Gž- 10/04 od 7. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-613/02-I od 3. novembra 2003.
godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića i Ruže Blekić podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-18/04 od 20. marta 2006, godine i Gž- 10/04 od 7. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-613/02-I od 3. novembra 2003.
godine u odnosu na član 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Tomšić i Ruža Blekić (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 5. juna 2006 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. Rev- 18/04 od 20. marta 2006. godine i Gž-10/04 od 7. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-613/02-I od 3. novembra 2003. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 17. septembra 2007. godine, 5. juna 2008. godine i 12. januara 2009. godine.
2. Apelanti su podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Ital project» d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi utvrđenja da je Ugovor o pravu građenja, finansiranja, projektovanja i upravljanja «Tržnicom Arizona» (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključen 21. decembra 2002 godine između tuženi djelimično ništav u odnosu na nekretnine apelanata, koje se sastoje od k.č. broj 1445/2 upisane u PL. 465 KO Dubrave, koje su u granicama prostora koji je obrađen Regulacionim planom «Arizona-Market Brčko Distrikt» od 7. juna 2002. godine.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-613/02–I od 3. novembra 2003. godine odbijen je, zbog nedostatka aktivne legitimacije, tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u spisak vlasnika i posjednika nekretnina koji se nalaze na Tržnici «Arizona» utvrđeno da apelanti nisu evidentirani ni kao vlasnici a ni kao posjednici nekretnina. Također, ovaj sud je naveo da je izvršen uvid u Rješenje Osnovnog suda Orašje broj O-103/97 od 12. novembra 1997 godine, te je utvrđeno da je ostavinski postupak iza pravnog prednika apelanata Petra Tomšića prekinut jer je osporavano nasljedstvo, pa se apelanti ne mogu pozivati da su nasljednici iza nekog od vlasnika i posjednika nekretnina na tržnici «Arizona», jer se po trenutnom stanju sa sigurnošću ne može utvrditi ko su nasljednici, šta čini ostavinsku masu, te u kojem obimu i na kojim nekretninama će apelanti biti proglašeni kao nasljednici. Osnovni sud je zaključio da je opravdan prigovor tuženih da u ovoj parnici apelanti nemaju aktivnu legitimaciju, jer isticati ništavost u smislu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89) može zainteresovana stranka ukoliko je vlasnik, pretpostavljeni vlasnik ili posjednik nekretnina koje su predmet ugovora, a u konkretnoj situaciji, po mišljenju Osnovnog suda, apelanti tu činjenicu nisu dokazali.
4. Odlučujući o žalbama apelanata Apelacioni sud je Presudom broj Gž-10/04 od 7. aprila 2004 godine žalbe djelimično uvažio i preinačio Presudu Osnovnog suda broj P-613/02–I od 3. novembra 2003. godine, tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zauzeo pravni stav da apelanti nisu aktivno legitimisani u ovom sporu, jer odredba člana 73. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) propisuje da nasljednici postaju posjednici u trenutku smrti ostavitelja. Kako je u ostavinskom postupku kod Općinskog suda u Orašju, na zapisniku o raspravi od 12. novembra 1997. godine, utvrđeno da su apelanti nasljednici umrlog Tomšić Pere, oni su aktivno legitimisani u ovom sporu.
5. Dalje, ovaj sud je naveo da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje je trebalo provesti da bi se utvrdile relevantne činjenice za donošenje odluke, te zaključio da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom tužbenom zahtjevu. Naime, ovaj sud ističe da je prvostepeni sud osnovano zaključio da je predmet Ugovora, čije se utvrđenje ništavosti traži, samo zemljište na kojem se nalazi Tržnica, a čiji je vlasnik Distrikt, jer Regulacioni plan koji obuhvata nekretnine oko 60 hektara (od toga 45 hektara vlasništvo Distrikta i oko 16 hektara u privatnom vlasništvu - dijelom zemljište u posjedu apelanata) nije predmet Ugovora, iako je sastavni dio Ugovora. Članom 2. Ugovora, istakao je dalje sud, isključivo se određuje i ograničava predmet, pa navedeni Ugovor proizvodi pravno dejstvo saglasno ovom članu, dakle isključivo u odnosu na nekretnine koje su vlasništvo Distrikta, a to prema utvrđenju prvostepenog suda prati i upis u zemljišnim knjigama (upis prava građenja u korist drugotuženog «Ital projekta» doo Brčko izvršen samo na nekretninama koje su vlasništvo Distrikta). Kako je, dakle, navedenim Ugovorom Distrikt raspolagao samo nekretninama čiji je vlasnik, predmet Ugovora je dopušten, određen i moguć, pa je i zahtjev apelanata za utvrđenje da je Ugovor ništav, po odredbi člana 47. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odredbi člana 103. istog zakona, neosnovan. Na kraju, ovaj sud je naveo da prvostepeni sud opravdano ukazuje da je postupak eksproprijacije zemljišta koje je obuhvaćeno Regulacionim planom poseban postupak i da se na tom zemljištu pravo građenja u korist drugotuženog može osnovati samo kada se taj postupak okonča, odnosno samo ako to zemljište postane vlasništvo Distrikta.
6. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Apelacioni sud je Presudom broj Rev-18/04 od 20. marta 2006 godine reviziju odbio. U obrazloženju presude sud je istakao da su prvostepeni i drugostepeni sudovi dali jasne odgovore da je predmet navedenog Ugovora samo zemljište na kojem se nalazi Tržnica, a čiji je vlasnik Distrikt, jer Regulacioni plan koji obuhvata nekretnine površine oko 60 hektara nije predmet Ugovora. Sud je naveo da Ugovor proizvodi dejstvo samo u odnosu na nekretnine koje su vlasništvo Distrikta, prema članu 2. Ugovora, pa je pravilan zaključak da je Distrikt raspolagao samo nekretninama koje su njegovo vlasništvo i samo na tim nekretninama je na osnovu Ugovora u zemljišnim knjigama izvršen upis prava građenja u korist drugotuženog pa je predmet ugovora dopušten, određen i moguć, te je zahtjev apelanata neosnovan. Ovaj sud je napomenuo da je zemljište koje je privatno vlasništvo i koje je obuhvaćeno Regulacionim planom (dijelom i zemljište apelanata) predmet eksproprijacije (postupak je u toku) i na tom zemljištu pravo građenja u korist drugotuženog može da se ostvari kada se taj postupak završi, odnosno ako to zemljište postane vlasništvo Distrikta. Dalje, sud navodi da apelanti nisu upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina, već je upisan prednik apelanata Pero Tomšić, ali to ne znači da apelanti nisu aktivno legitimisani, s obzirom da su u ostavinskom postupku utvrđeni kao nasljednici umrloga Pere Tomšića, pa su u trenutku smrti ostavioca postali posjednici prema odredbi člana 73. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
7. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti također smatraju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te prava iz člana 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
8. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode pogrešan stav redovnih sudova koji smatraju da je predmet ugovora čiju ništavost traže, u dijelu koji se odnosi na njihovo vlasništvo, samo zemljište na kojem se nalazi Tržnica a čiji je vlasnik Distrikt, te da Regulacioni plan koji obuhvaća nekretnine površine 60 hektara nije predmet ugovora. Apelanti smatraju da je utvrđenje sudova utemeljeno na neprihvatljivom pravnom stajalištu da je pogrešno i bez razboritog obrazloženja, te da je arbitrarno i samovoljno. Apelanti smatraju da je predmet ugovora i zemljište u njihovom vlasništvu, te da je sud pogrešno utvrdio da je predmet ugovora dopušten, određen i moguć i da je njihov zahtjev neosnovan. Apelanti, također, navode da je nakon potpisivanja spornog Ugovora Distrikt utvrdio opći interes, donio Regulacioni plan, izvršio zabilježbu izvlaštenja u zemljišnim knjigama na njihovim nekretninama, a da nije u skladu sa zakonom donio odluku premda se obavezao da će «riješiti imovinskopravne odnose s trećim osobama». Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide i u tome što sud nije proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, te im je na taj način uskraćeno pravo da iznesu okolnosti kojima su povrijeđena njihova prava. Predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
[....]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[...] 9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom postupku redovni sudovi su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi djelimična ništavost Ugovora sklopljenog između tuženih u odnosu na nekretnine apelanata. Sudovi su utvrdili da je predmet navedenog ugovora samo zemljište na kojem se nalazi Tržnica čiji je vlasnik Distrikt, jer Regulacioni plan koji obuhvata nekretnine koje su između ostalog i u posjedu apelanata, nisu predmet Ugovora. Također, sudovi su utvrdili da je zemljište čiji su posjednici apelanti i koje je obuhvaćeno Regulacionim planom, predmet postupka eksproprijacije koji je u toku i na tom zemljištu pravo građenja u korist drugotuženog može se osnovati samo kada se taj postupak završi, odnosno ako to zemljište postane vlasništvo Distrikta. S obzirom da je predmetnim Ugovorom Distrikt raspolagao samo nekretninama čiji je vlasnik, redovni sudovi su smatrali da je predmet osporenog Ugovora dopušten, određen i moguć i da nisu ispunjeni uvjeti ništavosti ugovora prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanata o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su sudovi na tri instance jasno i argumentovano obrazložili, krećući se pri tom u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, da je zahtjev apelanata neosnovan.
14. U vezi sa navodima apelanata da prvostepeni sud nije proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, te da im je na taj način uskratio pravo da iznesu okolnosti kojima su povrijeđena njihova prava, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 198. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01 i 6/02) određeno da sporne činjenice važne za odlučenje sud može utvrditi i saslušanjem stranaka. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili zahtjev apelanata za provođenjem dokaza saslušanjem parničnih stranaka. Odbijanje suda da provodi dokaz koji su predložili apelanti, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži saslušanje utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelanti u svojoj apelaciji samo ponavljaju navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji, a koje je već razmatrao Apelacioni sud odlučujući o žalbi i reviziji..
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
16. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati na to da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
17. Apelanti se žale da su osporenim odlukama diskriminirani u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
18. U konkretnom slučaju, međutim, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju koji bi trebalo meritorno ispitati, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije
19. Apelanti također ne nude činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanata kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanata ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po tužbi apelanata, da je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata zbog nedostatka aktivne legitimacije, da je žalbeno vijeće Apelacionog suda prvostepenu presudu preinačilo tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kao neosnovani, te da je Apelacioni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. S obzirom na izneseno, navodi apelanata u vezi sa povredom prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da su apelanti imali i koristili mogućnost da izjave i žalbu i reviziju, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su navodi apelanata i u tom dijelu prima facie neosnovani.
20. Također, Ustavni sud smatra da apelanti, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17. (zabrana zloupotrebe prava) Evropske konvencije ne nude činjenice niti su Ustavnom sudu dostavili ikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, odnosno da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo iz člana 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
21. Apelanti navode povredu prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Imajući u vidu ovakve navode apelanata, Ustavni sud podsjeća da, u pogledu primjene Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 17/01). Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2333/06 od 13. decembra 2007. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud). Budući, dakle, da prava predviđena članom 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, na koja se apelanti u konkretnom slučaju pozivaju, nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae nedopuštena u skladu s članom 16. stav 2. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić