Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1803/06 (M. D.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1803/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 1803/06, rješavajući apelaciju Mehe Džeme, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Džeme podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000-216 od 20. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj P-
249/02 od 9. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Džemo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja podnio je 18. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000-216 od 20. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-249/02 od 9. septembra 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Ćamila Džeme i dr. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju. Apelant je u tužbi naveo da je njegova majka Fata Džemo kao primalac izdržavanja zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa njegovim bratom Ramom Džemo, kao davaocem izdržavanja. Apelant je također naveo da je davalac izdržavanja Ramo Džemo umro 1988. godine, a njegova majka-primalac izdržavanja 1993. godine. Apelant je više puta u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev da bi konačno predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se raskida ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen pod rednim brojem 148/86 od 29. aprila 1986. godine između njegove majke Fate Džemo kao primaoca izdržavanja, koja je umrla 1993. godine, i prednika tuženih Rame Džemo kao davaoca izdržavanja, koji je umro 1988. godine, kada su nasljednici davaoca izdržavanja prestali izvršavati obaveze iz ugovora, uz naknadu troškova postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj P-249/02 od 9. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000-216 od 20. aprila 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev uz obavezu da tuženima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.070,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveza ili tražiti raskid ugovora prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupu po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Taj sud je istakao da su stranke iz ugovora, čije raskidanje traži apelant, umrle a nema nikakvih podataka o tome da su ugovorne strane za života pokretale parnicu radi raskida predmetnog ugovora, te zaključuje da apelant koji nije stranka iz ugovora nije ni legitimisan da traži njegov raskid zbog neizvršenja. Na kraju, Općinski sud je istakao da, i u situaciji da se apelant mogao pojaviti kao stranka u ovakvoj vrsti spora, on osim svog iskaza nije ponudio dokaze da nasljednici davaoca izdržavanja nisu izvršavali obaveze iz ugovora.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Taj sud je istakao da dokaze koje u žalbi navodi apelant nije ni predlagao u uređenoj tužbi i na pripremnom ročištu, te je logično i ispravno da ih prvostepeni sud nije ni provodio, jer su stranke te koje su dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze. Kantonalni sud je dalje pojasnio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 123, 124. i 125. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80, 15/80), kao i da je apelant bio obavezan da dokaže pred sudom da postoje okolnosti, odnosno razlozi, za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključen 1986 godine između njegove majke kao primaoca izdržavanja, i njegovog brata kao davaoca izdržavanja. Taj sud je istakao da je apelant bio dužan dokazati činjenicu da poslije smrti davaoca izdržavanja nasljednici davaoca izdržavanja, odnosno tuženi, nisu nastavili da izvršavaju obavezu prema primaocu izdržavanja koje je primalac preuzeo. Također, Kantonalni sud je na kraju naveo da je sudska praksa zauzela jedinstven stav da nije potrebna nikakva stroga formalna izjava nasljednika davaoca izdržavanja o tome da li oni žele nastaviti da daju izdržavanje ili ne, pogotovo u situaciji ako je očigledno da su oni faktički pristali na nastavak davanja izdržavanja, kao što je to slučaj u konkretnom sporu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje navedenih prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelant je naveo da je redovni sud propustio da izvede predložene dokaze, tako da nije utvrđeno da li su nasljednici umrlog davaoca izdržavanja dali svoj pristanak ili prihvatili postojeći ugovor o doživotnom izdržavanju, te na taj način povrijedio i odredbu Zakona o nasljeđivanju, koja uređuje navedenu situaciju. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su pravilno primijenili procesno i materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.).
10. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je apelant tokom postupka konačno opredijelio, zauzeo stav da zahtjev apelanta kojim je tražio raskid ugovora o doživotnom izdržavanju nije osnovan, zbog čega je apelantov zahtjev odbio. Posebno je istaknuto da su stranke iz ugovora, čije raskidanje traži apelant, umrle a nema nikakvih podataka o tome da su ugovorne strane za života pokretale parnicu radi raskida predmetnog ugovora, te da stoga apelant koji nije stranka iz ugovora nije ni legitimisan da traži njegov raskid zbog neizvršenja. Iako je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan, Općinski sud je dalje zaključio da i u situaciji da se apelant mogao pojaviti kao stranka u ovakvoj vrsti spora, on osim svog iskaza nije ponudio dokaze da nasljednici davaoca izdržavanja nisu izvršavali obaveze iz ugovora. Ovako stanovište zauzeo je i drugostepeni sud dajući u osporenoj presudi odgovore na sve apelantove žalbene navode, ističući naročito da je apelantova obaveza bila da dokaže činjenicu da poslije smrti njegovog brata, odnosno davaoca izdržavanja, nasljednici davaoca izdržavanja, odnosno tuženi, nisu nastavili da prema primaocu izvršavaju obaveze koje je primalac preuzeo. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja.
11. Dakle, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali na proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić