Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2881/06 (C. M. i A. J.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2881/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2881/06, rješavajući apelaciju Cmiljana Miličevića i Ante Jeličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cmiljana Miličevića i Ante Jeličića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 1350/05 od 29. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-325/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P: 224/04 od 7. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cmiljan Miličević i Ante Jeličić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prozora, koje zastupa advokatski ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnijeli su 19. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev. 1350/05 od 29. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-325/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 224/04 od 7. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P: 224/04 od 7. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-325/05 od 25. augusta 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u kojem su tražili da se „Putnik“ d.o.o. Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da svakom apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća za period od 1. maja 2000. godine do donošenja presude isplati po 550 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da su apelanti radili kod tuženog sve do 1997. godine, kada im je odobreno neplaćeno odsustvo, i to prvoapelantu do 1. novembra 1997. godine, a drugoapelantu do 10. septembra 1998. godine, te da ih tuženik, nakon isteka neplaćenog odsustva, nije više vratio na posao. S obzirom na to da od tuženika nisu dobili odluku o prestanku radnog odnosa, nastavili su se povremeno javljati radi rješavanja njihovog radnopravnog statusa. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da su apelanti na dan stupanja na snagu Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 23/03), 5. novembra 1999. godine, imali radnopravni status radnika na čekanju posla. S tim u vezi, sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 1. Zakona o radu kojom je propisano «da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekne na čekanju ostat će u tom statusu najduže 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad» . Dalje, utvrdivši da tuženik nije apelante pozvao na rad ni u roku od 6 mjeseci u smislu navedenog člana, sud je zaključio da je apelantima prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, u smislu odredbe člana 50. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama). Dakle, ocjenjujući tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju, te budući da je on bio usmjeren na naknadu štete zbog neisplaćenih plaća za period od 1. maja 2000. godine do donošenja presude, Općinski sud je zaključio da je zahtjev neosnovan s obzirom na to da je bio podnesen za isplatu naknade za vremenski period u kome se apelanti više nisu vodili kao zaposlenici tuženog pošto im je prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, u smislu navedenih odredaba zakona.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda, zato što je zasnovan na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primijenjena odredba člana 143. stav 1. Zakona o radu, odnosno odredba člana 50. Zakona o izmjenama.
4. Odlučujući o reviziji koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj Rev. 1350/05 od 29. juna 2006. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. Naime, ocjenjujući prigovor apelanata da se na njihov status nije mogao primijeniti član 143. stav 1. Zakona o radu, Vrhovni sud je ukazao na nesporno činjenično utvrđivanje, tj.da su se apelanti obraćali tuženom kao poslodavcu nakon isteka neplaćenog odsustva, te da tuženi nije apelante vratio na posao, niti je sa njima raskinuo radni odnos, zbog čega su se apelanti, kao zaposlenici tuženog, na dan stupanja na snagu Zakona o radu zatekli sa statusom zaposlenika na čekanju. Na osnovu toga, Vrhovni sud je utvrdio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantima, primjenom člana 143. stav 1. Zakona o radu i člana 50. stav 4. Zakona o izmjenama, prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine.
5. Ocjenjujući podneseni tužbeni zahtjev za naknadu štete, Vrhovni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, ukazao je da je naknada štete zbog propusta tuženog kao poslodavca postojala samo u slučaju da su apelanti tražili zaštitu svojih prava u vrijeme kada je njihovo pravo bilo povrijeđeno. Međutim, imajući u vidu činjenicu da su apelanti tužbu podnijeli tek 17. jula 2001. godine, te da se tužbeni zahtjev odnosio na period kada apelanti više nisu bili zaposlenici tuženog, Vrhovni sud je zaključio da im ne pripada pravo na naknadu štete prema članu 85. Zakona o radu.
6. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što smatraju da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno izveli zaključak da su apelanti na dan stupanja na snagu Zakona o radu imali status radnika na čekanju, te da im je primjenom odredbe člana 143. stav 1. Zakona o radu prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, pa su, analogno tome, utvrdili da im ne pripada pravo na naknadu štete zbog neisplaćenih plaća za period od 1. maja 2000. godine do donošenja presude. S tim u vezi, apelanti smatraju da su sudovi, uz odredbe Zakona o radu, trebali da primijene i „odredbe ZOO koje se odnose na institut naknade štete“. Povredu prava na imovinu apelanti nisu posebno obrazložili.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, polazeći, prije svega, od činjenice da sud odlučuje u granicama podnesenog tužbenog zahtjeva, te da je tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju glasio na naknadu štete zbog neisplaćenih plaća za period od 1. maja 2000. godine do donošenja presude, zasnivali svoj stav na zaključcima da su apelanti na dan stupanja na snagu Zakona o radu imali status radnika na čekanju, te da im je primjenom odredbe člana 143. stav 1. navedenog zakona i odredbe člana 50. stav 4. Zakona o izmjenama prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanata, zaključujući da je on usmjeren na potraživanje naknade štete zbog neostvarene plaće za vremenski period u kojem nisu bili zaposlenici tuženog, pozivajući se u obrazloženju odluka na relevantne odredbe Zakona o radu i odredbe ZPP.
11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pažljivo razmotrili izvedene dokaze, kao i relevantne materijalnopravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelanti ne navode konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučivanju ili procesnu nepravičnost na štetu apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti su, također, naveli da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa. Ustavni sud, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već je zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su i ovi njihovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić