Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2694/06 (V. Đ.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2694/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2694/06, rješavajući apelaciju Vjekoslava Đoge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vjekoslava Đoge podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.-525/05 od 20. juna 2006. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1064/04 od 24. februara 2005. godine i Općinskog suda u Mostaru broj P-1064/00-I od 10. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vjekoslav Đogo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Alica Zećo, advokatica iz Mostara, podnio je 22. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev.-525/05, od 20. juna 2006. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1064/04 od 24. februara 2005. godine i Općinskog suda u Mostaru broj P-1064/00-I od 10. septembra 2004. godine.

2. U toku 2000. godine apelant je pokrenuo parnični postupak protiv GP „Tempo Vranica“, d.o.o. Mostar, zbog neosnovanog obogaćenja u visini od 60.000 KM. U svojoj tužbi apelant je tvrdio da je 1990. godine dobio od tuženog odluku o dodjeli stambenog prostora radi izgradnje stana vlastitim sredstvima na mansardnom prostoru stambeno-poslovnog objekta „Bošnjića“, Lamela A, u Mostaru. Dalje, u tužbi je naveo da je do izbijanja rata stan izgradio vlastitim sredstvima, ali da stan nije bio tehnički primljen, zbog čega za njega nema nikakvih daljnjih papira. Naveo je da je za vrijeme rata izbjegao iz Mostara. Nakon ratnih sukoba, apelant nije tražio povrat stana, jer za njega nije imao bilo kakva dokumenta. S druge strane, tuženi GP „Tempo Vranica“ je apelantov stan adaptirao i prodao ga trećem licu, zbog čega je apelant tražio da mu se naknade uložena sredstva.

3. Prvostepenom Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P-1064/00-I od 10. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1064/04 od 24. februara 2005. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. Sudovi su obrazložili da je nesporno da je apelant dobio od tuženog stambeni prostor radi izgradnje stana te da je, prije rata, vršio određene građevinske radove. Međutim, apelant nije uspio dokazati da je bilo kakva imovinska vrijednost, u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, prešla u imovinu tuženog, jer je stan za vrijeme rata bio devastiran. Sudovi su se pozvali na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji je zaključio da je tuženi, nakon rata, u potpunosti izvršio rekonstrukciju i adaptaciju stana, kao i same zgrade, što je potvrđeno materijalnim dokazima.

4. Protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1064/04, od 24. februara 2005. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Presudom Vrhovnog suda broj Rev.-525/05 od 20. juna 2006. godine revizija je odbijena. Vrhovni sud je, između ostalog, obrazložio da se apelant samo paušalno poziva na „neosnovano obogaćenje“ tuženog, a pri tome nije pružio niti jedan dokaz u vezi sa vrijednosti uloženih radova i sredstava u stan prije rata, te u vezi sa vrijednosti koja je ostala u stanu nakon rata, a koja je trebala preći u ruke tuženog.

5. U svojoj apelaciji, apelant smatra da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno, zbog čega je i primjena relevantnih odredbi pogrešna. Navodi da je nepobitno da sporni stan nije bio u devastiranom stanju. Tvrdi da su sudovi postupak vodili pristrano i proizvoljno, te pogrešno cijenili dokaze. Navodi da mu nije bilo omogućeno da provede vještačenje na bitne okolnosti u vezi sa utvrđivanjem visine štete. Apelant smatra da je takvim postupanjem sudova došlo do povrede njegovih prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. u vezi sa pravom na povrat iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o povredi apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4, u vezi sa pravom na povrat iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da se predmetni postupak nije ticao pitanja zakonitosti samog oduzimanja stambenog prostora, kojeg je apelant nesumnjivo dobio, ili prava na povrat tog prostora u smislu tzv. imovinskih zakona i Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Samim tim, apelant ne može ni biti „žrtva“ kršenja ovih Ustavom zaštićenih prava, bilo samostalno, bilo u vezi sa diskriminacijom iz člana II/4. Ustava BiH. Iz istih razloga, a uzimajući u obzir i činjenicu da sporni stan za apelanta nije nikada ni predstavljao „dom“ (vidi odluku Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 258/03 od 29. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku» broj 54/04, stav 31), Ustavni sud smatra da apelant ne može biti ni „žrtva“ kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

9. Ustavni sud, dalje, naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A, broj 166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine; AP 327/05 od 20. decembra 2006. godine, tačka 29. i dalje). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, odluke U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).

10. U vezi sa navodima u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud uviđa da su sudovi, u konkretnom slučaju, proveli dokazni postupak, te utvrdili činjenično stanje koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije arbitrarno. Sam postupak izvođenja dokaza, kao niti jedna druga procesna radnja, nije dovedena u pitanje apelacijom. Apelant je ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima, imao je mogućnost da iznosi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane. Također, apelant je stavljao prigovor i na nalaz vještaka građevinske struke, kojeg je angažovao sud radi uviđaja na licu mjesta i davanja stručnog mišljenja u vezi sa izvedenim radnjama na objektu. Sudovi su dali jasne odgovore na apelantove prigovore u vezi sa nalazom vještaka. S druge strana apelant, u toku cjelokupnog postupka, nije predložio dopunsko vještačenje, što je mogao učiniti. Ustavni sud, posebno, uviđa da su se svi apelantovi dokazi odnosili na potvrđivanje činjenice da je apelant stan gradio prije ratnih zbivanja i na utvrđivanje vrijednosti stana prije ratnih zbivanja. Međutim, sudovi su jasno ukazali da apelant nije ničim dokazao da je tuženi, prije same rekonstrukcije i adaptacije stana, dobio određenu imovinsku vrijednost koju bi, po osnovu instituta neosnovanog obogaćenja, trebao da vrati. Propust dokazivanja ove činjenice, kako su utvrdili redovni sudovi, leži na apelantu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda jasna i zadovoljavajuća u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukom prekršeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2694/06 (V. Đ.) | Sudska praksa | Aktio