Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2747/06 (ODP RK «Kastel»)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2747/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2747/06, rješavajući apelaciju ODP RK «Kastel», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ODP RK “Kastel” Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 170 od 2. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ODP RK «Kastel» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vukašin Čulić, diplomirani pravnik, podnio je 2. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 170 od 2. juna 2006. godine.
2. MTP «Moderno» Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv apelanta, radi predaje u posjed poslovnih prostorija i naknade štete. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj Ps-380/02 od 23. oktobra 2002. godine kojom je usvojio tužiteljev zahtjev. Stavom 1. izreke presude, apelant je obavezan da tužitelju preda u posjed poslovni prostor, prodavnicu obuće «Moderno», što u stvarnosti čini prvi sprat Robne kuće «Kastel» Banja Luka. Stavom 2. izreke presude, apelant je obavezan da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 1.250,194 KM (za vrijednost oduzete robe, za troškove zakupa na spornom poslovnom prostoru i za obračunate kamate na vrijednost robe i zakup). Stavom 3. izreke presude, apelant je obavezan da na iznos glavnog duga tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu počevši od 15. aprila 2000. godine, a stavom 4. da tužitelju plati parnične troškove. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je tužiteljev zahtjev osnovan, jer tužitelj ima osnov da koristi sporni poslovni prostor, i to Ugovor o zakupu i Ugovor o udruživanju sredstava sa preduzećem «Peko» Tržič (u daljnjem tekstu: zakupodavac). Ugovor o zakupu, kako je dalje navedeno, zaključen je 25. oktobra 1991. godine, na period od 10 godine sa mogućnošću produženja, a tužitelj ga je, kako proizlazi iz dokumentacije, koristio sve do 1. augusta 1992. godine, kada ga je preuzeo apelant. S druge strane, kako je naveo taj sud, apelant je formiran u skladu s Uredbom o organizovanju preduzeća, od dijela radnog procesa, 9. maja 1992. godine i drži u posjedu sporni poslovni prostor, a kako tužitelj po mišljenju tog suda ima jači pravni osnov za korištenje, to je njegovom zahtjevu udovoljeno.
3. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv prvostepene presude, donio Presudu broj PŽ-121/03 od 26. oktobra 2005. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu djelomično preinačio a djelomično ukinuo i vratio na ponovni postupak. Naime, u dijelu odluke kojom je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed sporni poslovni prostor, prvostepena presuda je preinačena i odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev. U dijelu odluke kojom je odlučeno o naknadi materijalne štete (stav 2. izreke) prvostepena presuda je ukinuta i vraćena na ponovni postupak. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnjama da je sporni poslovni prostor koristio po ugovoru o zakupu od 1991. godine, a da mu ga je apelant oduzeo 1992. godine. Iz stanja spisa, kako je dalje naveo taj sud, proizlazi da je tužitelj pravni subjekt upisan u sudski registar koji po osnovu zakupnog odnosa sa zakupodavcem postavlja zahtjev za predaju u posjed i naknadu štete, a apelant je pravni subjekt koji drži u posjedu poslovni prostor koji je predmet tužbenog zahtjeva. Tužitelj je, kako je dalje navedeno, imao zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora sa zakupodavcem, i po osnovu tog ugovora je koristio predmetni poslovni prostor od 25. oktobra 1991. godine pa do momenta apelantovog upisa u sudski registar 1992. godine. S obzirom da je ugovor o zakupu na koji se tužitelj poziva bio zaključen na period od 10 godina, prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, izgubio iz vida da je u vrijeme donošenja odluke ugovor o zakupu prestao postojati, zbog čega je u prvostepenom postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pa je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. U pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete, Okružni sud smatra da je taj dio zahtjeva neuredan i da sud po njemu nije mogao postupati, jer je tužitelj samo paušalno predložio da mu se odredi šteta u visini kako je naveo vješatk u svom nalazu i mišljenju.
4. Odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 170 od 2. juna 2006. godine kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je preinačena presuda Osnovnog suda tako što je apelantova žalba u tom dijelu odbijena i prvostepena presuda u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed sporni poslovni prostor potvrđena. Vrhovni sud smatra da je pravno shvatanje drugostepenog suda pogrešno, jer tužitelj svoje pravo na spornom poslovnom prostoru izvodi iz prava zakupodavca sa kojim je zaključio ugovor o zakupu predmetnih poslovnih prostorija. Apelant je, kako je dalje naveo taj sud, na osnovu izvršene statusne promjene tužitelja kojemu se apelant pripojio, preuzeo u posjed sporni poslovni prostor. Vrhovni sud smatra da je apelant mogao steći pravo korištenja spornih poslovnih prostorija samo pod uvjetom da je spomenuta statusna promjena izvršena na način propisan odredbom člana 187.a) Zakona o preduzećima («Službeni list SFRJ» br. 77/88 do 61/90), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka o pripajanju i prihvatanju pripajanja. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, odluku o statusnoj promjeni (podjela, spajanje ili pripajanje) donosi organ upravljanja, a međusobni odnosi nastali iz statusnih promjena uređuju se ugovorom. S obzirom da se apelant nije organizovao u skladu sa odredbama tada važećeg Zakona o preduzećima, već je pripajanje i preuzimanje spornog poslovnog prostora obavljeno bez učešća tužitelja, suprotno citiranom zakonu i nelegalno, prema mišljenju Vrhovnog suda apelant sporni poslovni prostor ne može smatrati svojom imovinom. Kako čin pripajanja nije bio u skladu sa važećim propisima, to ni sporna imovina koju je do čina pripajanja posjedovao i koristio tužitelj nije na zakonit način prešla u apelantov posjed, a to znači da apelant nije pribavio pravni osnov po valjanom pravnom osnovu i na zakonit način.
5. Apelant je naveo da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi procesnog zakona. U pogledu povrede procesnog zakona, apelant ističe da je Vrhovni sud trebao primijeniti odredbu iz člana 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku RS i reviziju odbaciti. U odnosu na navode koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, apelant je istakao da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, jer je ugovor o zakupu koji je zaključio tužitelj sa zakupodavcem, istekom vremena na koji je zaključen, prestao postojati. Također je istakao da je poslovni prostor koji je bio predmet tužbenog zahtjeva u međuvremenu prodat, a Vrhovni sud tu činjenicu nije uzeo u obzir niti ju je cijenio.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede procesnog zakona i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). S druge strane, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava.
9. U vezi sa prigovorom koji se odnosi na bitne povrede procesnog zakona, a koje se po apelantovom mišljenju odnose na neprimjenjivanje člana 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP), Ustavni sud zapaža da se ova zakonska odredba odnosi isključivo na parnice zbog smetanja posjeda u kojima «protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda revizija nije dopuštena». S obzirom da je tužitelj pokrenuo postupak radi predaje u posjed poslovnih prostorija i naknade štete, a ne tužbu radi smetanja posjeda, to primjeni navedene zakonske odredbe u konkretnom postupku nije bilo mjesta. Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud obrazložio osnove dopuštenosti revizije propisane u relevantnim odredbama ZPP-a, pa smatra da su oni očigledno prima facie neosnovani.
10. U pogledu apelacionog navoda koji se odnosi na navodnu pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SR BiH» broj 33/77) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu, Zakonu o osnovnim imovinskopravnim odnosima i Zakonu o preduzećima. Navedenom presudom Vrhovni sud je jasno odgovorio na apelantove prigovore u pogledu pravnog dejstva ugovora o zakupu, na osnovu kojeg je tužitelj zatražio sudsku zaštitu radi predaje u posjed poslovnog prostora. Naime, ugovor o zakupu koji je zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je zaključen, a u slučaju da zakupodavac ne zatraži predaju u posjed poslovnog prostora ugovor se smatra prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme. Apelant u konkretnom slučaju nije dokazao svoju tvrdnju da je obligacioni odnos između zakupodavca i tužitelja prestao. Istom odlukom su jasno navedene relevantne odredbe člana 41. Zakona o osnovnim imovinskopravnim odnosima, prema kojima je apelant obavezan da tužitelju vrati u posjed poslovni prostor opisan u tužbenom zahtjevu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi arbitrarno primijenjeni na štetu apelanta.
11. Iz navoda apelacije proizlazi i to da Vrhovni sud nije cijenio niti je uzeo u obzir apelantove navode kojima je ukazivao da je predmetni poslovni prostor u međuvremenu, za vrijeme trajanja postupka pred redovnim sudom, prodat trećem pravnom licu. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu AP 476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da apelant navode koji se tiču navodne prodaje poslovnog prostora koji je bio predmet tužbenog zahtjeva prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. S obzirom da je apelant propustio priliku da prigovore ove vrste istakne u redovnom sudskom postupku i da omogući redovnim sudovima da se o njima izjasne, propustio je i priliku da se o njima odlučuje. Imajući u vidu navedenu praksu, po mišljenju Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno prima facie neosnovani, te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.
12. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovuštetu . Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također navodi da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, u kojem pogledu je Ustavni sud dao svoje mišljenje u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić