Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2835/06 («Iskra PRINS» Prodaja, inženjering, servis, d.d. Ljubljana, Republika Slovenija)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2835/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2835/06, rješavajući apelaciju «Iskra PRINS» Prodaja, inženjering, servis, d.d. Ljubljana, Republika Slovenija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Iskra PRINS» Prodaja, inženjering, servis, d.d. Ljubljana, Republika Slovenija, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Pž-06-000005 od 13. aprila 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Iskra PRINS» Prodaja, inženjering, servis, d.d. Ljubljana, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubljane, podnio je 16. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000005 od 13. aprila 2006. godine.
2. Ugovorom o korištenju imovine broj 19-374-21/96 od 28. oktobra 1999. godine davalac imovine - Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede, Direkcija za posredovanje u investicionim ulaganjima i iznajmljivanju nekretnina dao je kao korisniku imovine - «Iskri PRINS BiH» d.o.o. Sarajevo na privremeno korištenje imovinu kako je precizirano ugovorom. U ugovoru je navedeno da je predmetna imovina apelantovo vlasništvo; da se daje na privremeno korištenje do potpisivanja međudržavnih ugovora o zaštiti imovinskih prava; zatim, da se imovina sastoji od dva poslovna prostora, jednog u ulici Niže banje broj 4 (ranije ulica Ilije Grbića) ukupne površine 54 kvadratna metra i drugog u ulici Dr. Azize Šaćirbegović broj 11A (ranije ulica Ivana Krndelja) ukupne površine 504,09 kvadratna metra; korisnik imovine je dužan da u roku od 30 dana od dana potpisivanja međudržavnih ugovora izvrši u cijelosti povrat imovine.
3. Apelant je tužbom od 12. februara 2003. godine predložio tadašnjem Općinskom sudu I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), da donese presudu kojom će utvrditi da je ništav i bez pravne važnosti navedeni ugovor o korištenju imovine i da se obaveže «Iskra PRINS BiH» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) da preda u posjed apelantu poslovni prostor u Ul. Niže banje broj 4, slobodan od lica i stvari.
4. Presudom Općinskog suda broj Ps-76/03 od 3. novembra 2003. godine utvrđeno je da je ništav i bez važnosti Ugovor o korištenju imovine zaključen u Sarajevu 28. oktobra 1999. godine, pod brojem 19-374-21/96, između prvotužene i Kantona Sarajevo - Ministarstvo privrede, Direkcija za posredovanje u investicionim ulaganjima i iznajmljivanju nekretnina (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Presudom je prvotužena obavezana da preda u posjed apelantu sporni poslovni prostor, slobodan od lica i stvari u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ništav osporeni ugovor o korištenju imovine zbog toga što je prvotuženi osnovan kao novo pravno lice na apelantovoj imovini (sjedište mu je u ulici Niže banje, ranije Ilije Grbića) u vrijeme kada je već bila na snazi Odluka o načinu upravljanja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica na području kantona Sarajevo («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 19/97, 2/98 i 8/01, u daljnjem tekstu: Odluka), jer je članom 8. Odluke propisano da danom njenog stupanja na snagu prestaje mogućnost organizovanja preduzeća na imovini pravnih lica iz drugih država. Pored toga Općinski sud je utvrdio da je predmetni ugovor ništav i zbog toga što je sporni poslovni prostor ustupljen prvotuženom bez naknade, što je također u suprotnosti s navedenom odlukom. U pogledu apelantovog vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom, Općinski sud je zaključio da je u samom ugovoru o korištenju imovine navedeno da se radi o apelantovoj imovini, a potpisivanjem ugovora, prvotuženi i drugotuženi su već znali da se radi o imovini koja je apelantovo vlasništvo. Sud je također izvršio uvid u druge dokaze, među kojima je i ugovor o bilansu diobe od 5. januara 1986. godine i zaključio da je iz dokaza vidljivo da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Pž-06-000005 od 13. aprila 2006. godine uvažio žalbe prvotuženog i drugotuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.
7. U obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda je navedeno da iz dokumentacije koja se nalazi u spisu sud nije mogao na pouzdan način utvrditi da je apelant vlasnik spornog poslovnog prostora. Kantonalni sud je smatrao da se ugovor o bilansu diobe od 5. januara 1986. godine ne bi mogao prihvatiti kao dokaz čak i kada bi se na osnovu njega na pouzdan način moglo utvrditi da je apelant vlasnik spornog poslovnog prostora, jer se radi o dokumentu sačinjenom na slovenačkom jeziku pa je apelant bio dužan da, u smislu člana 315. stav 2. u vezi sa članom 62. Zakona o parničnom postupku, osigura prevođenje predloženog dokaza o čemu je prvostepeni sud morao voditi računa. Kantonalni sud je dalje zaključio kako činjenica da je u navedenim rješenjima o registraciji preduzeća naznačeno da je sjedište apelanta odnosno preduzeća čiji je apelant osnivač («Iskra Elektronika») u ulici Niže banje broj 4, odnosno Ivana Krndelja 11A, prema zaključku Kantonalnog suda nije dokaz da je sporna nekretnina apelantovo vlasništvo, budući da se sjedište firme može nalaziti i u tuđem poslovnom prostoru. U pogledu ugovora o korištenju imovine koji su 28. oktobra 1999. godine zaključili prvotuženi i drugotuženi, Kantonalni sud je zaključio da i pored toga što je u njemu navedeno da je predmetni poslovni prostor imovina-vlasništvo apelanta, on također ne može predstavljati pouzdan dokaz o apelantovom vlasništvu nad spornim poslovnim prostorom. Kantonalni sud je dalje naveo da je osnovan prigovor prvotuženog o nedostatku apelantove stvarne, odnosno aktivne legitimacije, jer je stvarna legitimacija odnos parničnih stranaka prema subjektivnom pravu, za čiju zaštitu je parnica i pokrenuta i redovno proističe iz uloge stranaka u spornom materijalno-pravnom odnosu. Kantonalni sud je zaključio da iz dokumentacije spisa ne može na pouzdan način da se utvrdi da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, odnosno da može biti učesnik materijalno-pravnog odnosa, koji je stavljen u osnovu tužbenog zahtjeva.
8. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da je Kantonalni sud propustio da raspravi pitanje ništavosti ugovora o korištenju imovine od 28. oktobra 1999. godine, iako je po službenoj dužnosti bio dužan to učiniti u skladu s članom 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i izreći neku od posljedica ništavosti u skladu s članom 104. navedenog zakona. Propuštanjem da odluči o ništavosti navedenog ugovora, što je bio prvi od apelantovih zahtjeva postavljenih u tužbenom zahtjevu od 12. februara 2003. godine, Kantonalni sud je apelantu uskratio pravo na suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. Zatim ističe da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije naveden u ugovoru o bilansu diobe od 5. januara 1986. godine.
9. U vezi sa žalbom o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant navodi da su vlasti, odnosno Kanton Sarajevo, ustupivši ugovorom od 28. oktobra 1999. godine predmetni poslovni prostor prvotuženom, povrijedile apelantovo pravo na imovinu. Apelant ističe da se osporena presuda zasniva na zaključku drugostepenog suda da apelant nije dokazao svoje pravo vlasništva na poslovnom prostoru u ulici Niže banje broj 4. Apelant ističe da, iako ne može dokazati svoje vlasništvo nad spornim poslovnim prostorom izvodom iz javnih evidencija o nepokretnostima, niti je u posjedu originala ugovora kojim je stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva, ipak je nesumnjivo, kako smatra apelant, da je on bio u posjedu spornog poslovnog prostora uoči ratnih događaja u BiH. Apelant smatra da je posjed prvotuženog nezakonit i nesavjestan, dok je njegov posjed bio savjestan (odnosno u konkretnom slučaju savjesnost apelantovog posjeda se pretpostavlja), te stoga apelant kao pretpostavljeni vlasnik uživa zaštitu prema članu 48. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (actio publiciana), («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03). Dalje smatra da su vlasti, odnosno Kanton Sarajevo i prvotuženi de facto tretirali apelanta kao vlasnika spornog poslovnog prostora, što se vidi iz ugovora o korištenju imovine. Apelant zaključuje da postoji njegovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da postoji nezakonito miješanje njegovu u imovinu protivno članu 8. Odluke.
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je odluku donio prema stanju u spisu, odnosno prema navodima stranaka u toku postupka pred sudom i dokazima koji su bili priloženi u spis, s tim što nisu mogli biti prihvaćeni navodi koji nisu potkrijepljeni pouzdanim dokazima.
11. U odgovoru na apelaciju prvotužena je istakla da je apelant u apelaciji potvrdio da nije dokazao svoje vlasništvo nad spornim poslovnim prostorom, iz čega proizlazi da je nesporno da apelant nema pravo vlasništva na poslovnom prostoru. Međutim, kako dalje navode u odgovoru, kao osnov da mu je povrijeđeno pravo na imovinu apelant je istakao da je «van svake sumnje da je bio posjednik navedenog poslovnog prostora u periodu koji je prethodio građanskom ratu u BiH». Prvotužena smatra da navedena apelantova tvrdnja niti u prvostepenom, a niti u drugostepenom postupku ničim nije dokazana niti je apelant u tom pravcu izvodio dokaze, što upravo upućuje na zaključak da apelant ne samo da nije vlasnik poslovnog prostora nego nikada nije bio ni njegov posjednik. U tom smislu prvotužena je dostavila rješenje o registraciji preduzeća Osnovnog suda u Ljubljani od 20. septembra 1991. godine u kojem je navedeno da pravni apelantov prednik ima osnovanu poslovnu jedinicu u Sarajevu u ulici Ivana Krndelja 11A. Na osnovu ovog rješenja Osnovni sud udruženog rada u Sarajevu je 26. novembra 1991. godine donio rješenje o upisu u sudski registar preduzeća («Iskra Elektronika» d.o.o.) čiji je osnivač apelantov pravni prednik, sa sjedištem u ulici Ivana Krndelja 11A. Prvotužena zaključuje da su apelantovi navodi o prijeratnom držanju u posjedu poslovnog prostora u ulici Ilije Grbića broj 4 netačni, odnosno da apelant nikada nije imao u svom posjedu sporni poslovni prostor. Pored toga, prvotužena smatra da apelant nema pravni interes da bi mogao ustati tužbom za utvrđenje, a prema važećim propisima ne može tražiti predaju predmetnog poslovnog prostora u posjed, jer njime privremeno i dalje raspolaže Kanton Sarajevo.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
a) Navodi o povredi prava na pravično suđenje
13. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud treba, između ostalog, utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je Kantonalni sud propustio da odluči o ništavosti ugovora o korištenju imovine od 28. oktobra 1999. godine, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, te neosnovano preinačio prvostepenu presudu koja je bila u apelantovu korist.
15. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
16. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da, iako je tužbenim zahtjevom tražio da sud utvrdi ništavost navedenog ugovora o korištenju imovine i predaju spornog poslovnog prostora njemu u posjed, Kantonalni sud nije odlučio o ništavosti ugovora o korištenju imovine, što je suprotno članu 109. stav 1. ZOO. Ustavni sud ističe da, prema članu 109. stav 1. ZOO, na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Međutim, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da parnica kao sredstvo zaštite subjektivnih prava redovno proističe iz uloge stranaka u spornom materijalnopravnom odnosu, te da iz dokumentacije spisa sud ne može na pouzdan način utvrditi da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora, zbog čega smatra da apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, odnosno ne može biti učesnik materijalno pravnog odnosa koji je stavljen u osnov tužbenog zahtjeva. Apelant, osim tvrdnji da je vlasnik poslovnog prostora, nije na drugi način potkrijepio tvrdnju da je u konkretnom sporu zainteresirana osoba. Ustavni sud smatra da apelantovo pravo da «o njegovim građanskim pravima» odluči nezavisan i nepristran sud, kako je zagarantirano članom 6. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno. U pogledu navoda da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenice, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u pogledu načina na koji je ocijenio ponuđene dokaze, dao detaljno i razložno obrazloženje.
17. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju materijalnopravni propis proizvoljno ili nepravično primijenjen na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Navodi o povredi prava na imovinu
18. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić