Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2854/06 (D. T.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2854/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2854/06, rješavajući apelaciju Drage Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Todorovića podnesena zbog nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana, koji je okončan Rješenjem Službe za stambeno-komunalnu oblast Općine Ključ broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Todorovića podnesena zbog neizvršenja rješenja Službe za stambeno-komunalnu oblast Općine Ključ broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika kojeg zastupa Šefik Trožić, advokat iz Ključa, podnio je 16. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povrata stana u posjed koji je okončan Rješenjem Općine Ključ, Služba za stambeno-komunalnu oblast (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine, kao i zbog neizvršenja rješenja Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 3. novembra 2006. godine.

Postupak povrata stana u posjed

2. Apelant je 22. decembra 1998. godine podnio zahtjev Službi za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u ulici Branilaca BiH broj 64 u Ključu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu Služba je Rješenjem broj 04/2-2-372-683/98 od 6. januara 1999 godine utvrdila da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbačen kao neosnovan.

4. Apelant je 13. februara 2004. godine podnio Službi prijedlog za obnovu postupka koji je okončan Rješenjem Službe broj 0472-2-372-683/98 od 6. januara 1999 godine.

5. Nakon što je prethodno Ministarstvo vratilo predmet na ponovni postupak, Služba je Rješenjem broj 04/2-2-372-683/98 od 1. aprila 2005. godine odbila apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan Rješenjem Službe broj 0472-2-372-683/98 od 6. januara 1999 godine, kao neosnovan.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Službe broj 04/2-2-372-

683/98 od 1. aprila 2005. godine, Ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-201-UP-2/05 od 30. juna 2005. godine poništilo Rješenje Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 1. aprila 2005. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. U ispitnom postupku Služba je zakazala i održala raspravu 21. novembra 2005. godine, te usvojila prijedlog za obnovu postupka nakon čega je saslušala apelantovog punomoćnika i predstavnika davaoca stana na korištenje. Rješenjem Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 22. decembra 2005. godine ostavljeno je na snazi Rješenje broj 0472-2-372-683/98 od 6. januara 1999. godine, a apelantov zahtjev za povrat stana je odbačen kao neosnovan.

8. Odlučujući o žalbi koju je protiv rješenja Službe od 22. decembra 2005. godine izjavio apelant, Ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-495-UP-2/05 od 9. marta 2006. godine poništilo rješenje Službe i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku Služba je donijela Rješenje broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine, kojim je poništila Rješenje Službe broj 0472-2-372-683/98 od 6. januara 1999. godine, utvrdila apelantu stanarsko pravo na predmetnom stanu i naložila da mu se stan vrati u posjed.

10. Rješenje Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine je postalo pravosnažno 27. aprila 2006. godine.

Postupak izvršenja Rješenja broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine

11. Apelant je 4. maja 2006. godine Službi podnio zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja pravosnažnog Rješenja Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine.

12. Povodom zahtjeva za izvršenje Služba je 6. februara 2007. godine održala usmenu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika i predstavnika vlasnika stana.

13. Služba je Zaključkom broj 04/2-2-372-683/98 od 21. februara 2007. godine, povodom prijedloga za administrativno izvršenje rješenja za povrat stana po službenoj dužnosti, odbila izdavanje dozvole izvršenja Rješenja Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine, te je izvršni postupak obustavila. U obrazloženju zaključka Služba je istakla da je, cijeneći priložene dokaze, utvrdila da je zgrada u kojoj se nalazio apelantov stan srušena, da je potom rekonstruisana i da je u cijelosti promijenila namjenu, odnosno sada je to poslovna zgrada, dakle predmetni stan ne postoji. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Služba je zaključila da je rješenje čije izvršenje apelant traži neizvršivo.

14. Odlučujući o žalbi koju je protiv zaključka Službe od 21. februara 2007. godine izjavio apelant, Ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-495-UP-2/05 od 2. septembra 2008. godine poništilo Zaključak Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 21. februara 2007. godine i predmet vratilo na ponovni postupak i odlučivanje.

15. U obrazloženju Zaključka Ministarstvo je istaklo da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da on u skladu sa Evropskom konvencijom ima pravo na dom. Međutim, kako je dalje navedeno u Zaključku, smjernicama PLIP-a od 28. aprila 2003. godine je propisano da, u slučaju kada vlasnici ili nosioci stanarskog prava potražuju imovinu koja se ne može vratiti jer faktički kao takva ne postoji, ili je imovina ili stan oštećen ili uništen uslijed ratnih dejstava, stambeni organi treba u takvim slučajevima da utvrde da potraživana imovina ne postoji jer je potpuno preuređena ili zamijenjena novim objektom, te se ona ne može vratiti podnosiocu zahtjeva u smislu Aneksa 7 GFAP-a, ali je potrebno da se podnosiocu zahtjeva za povrat stana u posjed izvršiti naknada. S ciljem da se razriješe okolnosti o stanju predmetnog stana, odnosno utvrđivanja da li stan postoji ili ne, Ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da provede ponovni postupak uz učešće svih strana u postupku, kao i da zatraži mišljenje od vještaka građevinske struke da kroz projektnu dokumentaciju i uviđajem na licu mjesta utvrdi da li predmetni stan postoji ili ne. Ukoliko se radi o stanu koji više ne postoji, po mišljenju Ministarstva, propust prvostepenog organa u rješenju od 29. marta 2006. godine je u tome što u rješenju nije navedeno da se radi o stanu koji se ne može apelantu vratiti u posjed iz utvrđenih razloga, te da mu zbog toga pripada naknada.

16. Služba je Zaključkom broj 04/2-2-372-683/98 od 6. oktobra 2008. godine, a slijedeći upute Ministarstva, odredila vještačenje vještaka građevinske struke u predmetu povrata apelantovog stana u posjed.

17. Vještak je Službi dostavio nalaz 9. oktobra 2008. godine, a Služba je dopisom od 30. oktobra 2008. godine tražila dopunu nalaza. Vještak je dostavio dopunu nalaza 26. novembra 2008. godine.

18. Služba je 16. decembra 2008. godine održala usmenu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika, općinskog pravobranioca, te predstavnika vlasnika stana i vještaka građevinske struke. Apelantov punomoćnik je na održanoj raspravi predložio dopunu vještačenja.

19. Vještak građevinske struke je 8. januara 2009. godine dostavio Službi dopunu vještačenja koju je Služba 13. januara 2009. godine dostavila apelantovom punomoćniku na uvid i izjašnjenje. Postupak je, prema stanju spisa, u toku.

20. Apelant je naveo da mu je nerazumno dugim trajanjem postupka povrata predmetnog stana povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od temeljnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je prvostepeni organ pokazivao naročitu upornost u konstantnom odbijanju njegovih zahtjeva, u nepostupanju po nalozima drugostepenog organa i neprovođenja materijalnog zakona i Zakona o upravnom postupku. Apelant se također žali što Služba ne izvršava rješenje kojim mu je dozvoljen povrat u predmetni stan, te je predložio da Ustavni sud naloži Službi da ga uvedu u posjed predmetnog stana uz naknadu nematerijalne štete radi neopravdano dugog trajanja postupka.

Protek roka za podnošenje apelacije

21. Apelant smatra da je postupak povrata stana pred organima uprave trajao nerazumno dugo, te se žali da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od temeljnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;».

23. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. S obzirom na to da apelant osporava dužinu trajanja upravnog postupka koji je pravosnažno okončan Rješenjem Službe broj 04/2-2-372-683/98 od 29. marta 2006. godine i da je navedenu odluku primio prije 4. maja 2006 godine, kada je podnio zahtjev Službi za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. oktobra 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku upravnog organa.

Apelacija očigledno (prima facie) neosnovana

25. Apelant se obratio Ustavnom sudu i zbog neizvršenja Rješenja Službe broj 04/2-2-372-

683/98 od 29. marta 2006. godine.

26. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

27. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

28. Ustavni sud prije svega ističe da se izvršenje konačnog rješenja kojeg je donio bilo koji organ ili sud mora smatrati sastavnim dijelom «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 48. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 45/06). To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i Ustavni sud, Odluku broj AP 288/03, od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši odluku kojom je pravosnažno utvrđeno građansko pravo, nego o specifičnoj situaciji u kojoj je u postupku izvršenja Služba utvrdila da je zgrada u kojoj se nalazio predmetni apelantov stan uništena, da je nakon toga rekonstruisana u poslovnu zgradu te je u skladu sa članom 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98, 48/99), zaključkom od 21. februara 2007. godine, izvršni postupak obustavila, jer je izvršenje koje apelant traži neizvršivo. Ustavni sud također zapaža da je zaključak Službe od 21. februara 2007. godine, kojim je postupak izvršenja rješenja obustavljen, rješenjem Ministarstva od 2. septembra 2008. godine poništen i predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je uputilo prvostepeni organ da, u skladu sa smjernicama PLIP-a od 28. aprila 2003. godine, provede ponovni postupak uz učešće svih strana u postupku kao i da zatraži mišljenje od vještaka građevinske struke da kroz projektnu dokumentaciju i uviđajem na licu mjesta utvrdi da li predmetni stan postoji ili ne, jer u slučaju da se radi o stanu koji se ne može vratiti u posjed apelantu pripada pravo na naknadu. Ustavni sud primjećuje da Služba u ponovljenom postupku izvršenja uz učešće apelanta i njegovog punomoćnika intenzivno postupa po uputama Ministarstva, provodi vještačenja, a rasprava održana 16. decembra 2008. godine odložena je na prijedlog apelantovog punomoćnika koji je tražio dodatno vještačenje. Dopunu nalaza vještaka Služba je dostavila 13. januara 2009. godine na izjašnjenje apelantovom punomoćniku. Dakle, apelantovo građansko pravo, pravosnažno utvrđeno u upravnom postupku, bit će ostvareno u skladu sa zakonom nakon što se u izvršnom postupku utvrdi da li se u apelantovom slučaju radi o situaciji kada je izvršenje koje apelant traži neizvršivo, kao i da li mu eventualno pripada pravo na novčanu naknadu.

30. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u postupanju Službe nije bilo ničeg što bi ukazivalo da nadležni organ arbitrarno postupa u postupku izvršenja pravosnažnog rješenja o povratu stana, odnosno da neopravdano neće da to rješenje izvrši. S obzirom na navedeno ništa ne ukazuje da apelant s tim u vezi ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

31. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2 i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2854/06 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio