Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2878/06 (S. K.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2878/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2878/06, rješavajući apelaciju S. K. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 428 od 7. septembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-320/05 od 25. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-23/04 od 8. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja koju zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnijela je 15. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 428 od 7. septembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-320/05 od 25. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-23/04 od 8. aprila 2005. godine.
2. Apelantica je 15. marta 2006. godine podnijela Ustavnom sudu apelaciju protiv navedene Presude Okružnog suda broj Gž-320/05 od 25. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda broj P-23/04 od 8. aprila 2005. godine koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP 854/06.
3. Ustavni sud je na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine apelaciju broj AP 854/06 odbacio kao nedopuštenu zato što je preuranjena, budući da postupak po reviziji u vrijeme donošenja predmetne odluke nije bio okončan.
4. Nakon što je postupak po reviziji okončan apelantica je podnijela Ustavnom sudu predmetnu apelaciju.
5. Osnovni sud je Presudom broj P-23/04 od 8. aprila 2005. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila poništenje Odluke Fonda za penzijsko-invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-716/03 od 23. decembra 2003. godine za dodjelu u zakup radniku M.A dvosobnog stana koji se nalazi u Trebinju, naselje Gradina, lamela A, ulaz I, stan broj 6, treći sprat, površine 76,52 m². Pored toga, Osnovni sud je odbio i apelanticin zahtjev da se tuženom naloži da izvrši ponovni zakoniti postupak davanja u zakup predmetnog stana, te da joj se naknade troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.459,00 KM. Apelantica je presudom obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U tužbenom zahtjevu apelantica je navela da smatra da M.A. predmetni stan nije mogao biti dodijeljen u zakup budući da je on vlasnik porodičnog stambenog objekta, njegova supruga suvlasnica dva stambena objekta, te da nije tačan podatak da je M.A. bio borac Vojske Republike Srpske prve kategorije na osnovu čega je dobio 30 bodova prilikom bodovanja za dodjelu predmetnog stana u zakup. U toku provedenog postupka Osnovni sud je, nakon izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka i uvida u relevantnu dokumentaciju, utvrdio da nisu tačni apelanticini navodi da je radnik M.A. vlasnik porodičnog stambenog objekta u naselju Hrupijeli jer je, prema podacima iz zemljišnih knjiga, vlasnik navedene kuće njegov otac. Osnovni sud je, također, utvrdio da je tačan apelanticin navod da je supruga M.A. suvlasnica dva stambena objekta, od kojih je jedan ruševan i neuvjetan za stanovanje, a da je drugi pogodan za stanovanje ali da, s obzirom na površinu tog objekta i suvlasnički dio koji iznosi 13/176 dijela, ne bi mogao zadovoljavati stambene potrebe njenog domaćinstva. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da kod takvog stanja stvari činjenica da je otac M.A. vlasnik porodične kuće, te da je njegova supruga suvlasnik stambenih objekata u dijelu 13/176 ne predstavlja smetnju za davanje stana u zakup M.A. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da M.A. nije borac prve kategorije jer M.A. posjeduje rješenje nadležnog organa o priznavanju statusa borca prve kategorije, te i u situaciji da je utvrđeno da M.A. nije bio borac prve kategorije i da mu se oduzme 30 bodova koje je dobio na osnovu tog statusa, on bi i dalje bio prvi na rang listi sa 223 boda što je za 82 boda više od apelantice.
6. Na navedenu presudu apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj Gž-320/05 od 25. januara 2006. godine odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da je članom 20. Zakona o imovinkopravnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) propisano da se vlasnikom nekretnina smatra onaj ko je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, a ko tvrdi protivno to mora dokazati. S tim u vezi je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je M.A. vlasnik porodične stambene kuće jer je prema podacima iz zemljišnih knjiga vlasnik tog objekta njegov otac. Dalje, Okružni sud je naveo da je ispravan zaključak Osnovnog suda de je tuženi pravilno izvršio bodovanje radnika koji su se prijavili na oglas za dodjelu spornog stana u zakup jer je ispoštovao sve kriterije propisane u čl. 12. do 24. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika tužene. Zatim, Okružni sud je utvrdio da su neosnovani apelanticini navodi da je stan dodijeljen M.A. suprotno odredbama člana 13. Zakona o stambenim odnosima budući da se navedeni član odnosi na lica koja u istom mjestu stanovanja posjeduju kuću u vlasništvu i ujedno su nosioci stanarskog prava, pa je samim tim ovaj član na predmetni slučaj, u kojem se radi o zakupu stana, neprimjenjiv. Iz navedenih razloga, Okružni sud je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu.
7. Apelantica je na navedenu presudu Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 428 od 7. septembra 2006. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu jer je vrijednost spora označena u tužbi 1.050 KM, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem je revizija dozvoljena ukoliko vrijednost spora prelazi iznos od 10.000 KM. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni su je naveo da je apelantica tek u izjavljenoj reviziji istakla da je greškom u tužbi navela iznos od 1.050 KM umjesto iznosa od 10.050 KM, te da je sud bio dužan da sam ispravi vrijednost spora čiji je predmet bio stan. Vrhovni sud je naveo da je članom 321. stav 3. ZPP-a propisano da «je sud ovlašten da najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno na ročištu za glavnu raspravu ako privremeno ročište nije održano, ali prije početka rasprave o glavnoj stvari, provjeri tačnost označene vrijednosti spora predmeta». Dakle, prvostepeni sud je jedini ovlašten na ispravku vrijednosti spora, a to nije dozvoljeno učiniti u revizijskom postupku. Budući da je u toku cijelog postupka, pa i na ročištu za glavnu raspravu, apelanticin zastupnik istupao sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka za vrijednost spora do 5.000 KM, ne može se prihvatiti apelanticin navod da je do označavanja vrijednosti spora u iznosu od 1.050 KM došlo greškom.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično i nepristrano suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni odredaba ZPP-a, zakonâ iz stambene oblasti, pristranom ponašanju sudova, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza od redovnih sudova. Pored toga, apelantica smatra da Vrhovni sud nije donio ispravnu revizionu presudu jer je, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, trebao sam ispraviti vrijednost spora koji je greškom naveden u tužbenom zahtjevu, te da osporene odluke nisu obrazložene na odgovarajući način.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe ZPP-a, zakone iz stambene oblasti, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno ocijenili dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da ima opravdan zahtjev i kojima bi svoje tvrdnje da je dokazni postupak vođen njoj na štetu i da su pogrešno primijenjene zakonske odredbe, učinila vjerovatnim. Osim toga, apelantica je imala priliku da u postupku pred tri sudske instance predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, te apelanticino nezadovoljstvo donesenim odlukama, samo po sebi, ne predstavlja dovoljan razloga za ispitivanje merituma apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Pored navedenog, apelantica smatra da osporene odluke nisu dovoljno obrazložene. U kontekstu već navedenog u prethodnim tačkama Ustavni sud, također, podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), već domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Međutim, oni istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Na ovaj način se dokazuje da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02) i da je strankama u postupku omogućeno da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku. Ovakav stav omogućava i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
13. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova. Za svaki od provedenih dokaza sudovi su dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu. Dalje, u vezi sa apelanticinim navodima da je Vrhovni sud morao sam ispraviti vrijednost spora u tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda u odnosu na primjenu člana 249. stav 1. ZPP u potpunosti zadovoljavajuće jer navedena odredba ne predviđa mogućnost ispravljanja vrijednosti spora navedene u tužbenom zahtjevu već su tom odredbom propisani uvjeti pod kojima Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, kada utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se može izjaviti revizija, može preinačiti ili ukinuti osporenu presudu. Osim toga, apelantica u apelaciji u prilog svojim tvrdnjama ne navodi nikakve druge argumente koji bi bili različiti od onih koje je istakla u toku postupka, u žalbi na prvostepenu presudu i u izjavljenoj reviziji i koje su redovni sudovi već ispitali i istakli svoj stav o njima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da osporene odluke sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija i u vezi sa ovim navodima očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Pored toga, apelantica smatra da su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka bili pristrani. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osim svojih navoda apelantica nije ponudila nikakav drugi dokaz kojima bi učinila vjerovatnim pristrano ponašanje sudova, a Ustavni sud u predmetnom postupku nije našao ništa što bi ukazalo da je postupak koji je vođen u apelanticinom predmetu bio pristran. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić