Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2890/06 (M. P.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2890/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2890/06, rješavajući apelaciju Mehmeda Pripuzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Pripuzovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-GŽ-
06-000 004 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-142/05 od 16. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Pripuzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-GŽ-06-000 004 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-142/05 od 16. novembra 2005. godine.
2. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 10-34-669/00 od 7. februara 2001. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat na posao na odgovarajuće radno mjesto u Općini Odžak (u daljnjem tekstu: poslodavac), jer se, prema mišljenju ove komisije, navedeni član ne može primijeniti na radnike koji su ostvarili pravo na čekanje posla u organima uprave, javnim ustanovama i ustanovama.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koja je 28. augusta 2002. godine donijela Rješenje broj UP:03-34-501/01 kojim je usvojila apelantovu žalbu, poništila Rješenje Kantonalne komisije, utvrdila da apelant ima status radnika na čekanju i naložila poslodavcu da riješi njegov radnopravni status u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je Kantonalna komisija potpuno ispravno postupila i primijenila propise. Međutim, pošto je u međuvremenu donesena Instrukcija o prestanku važenja Instrukcije o primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu, Federalna komisija je poništila predmetno rješenje.
4. Nakon što je primio navedeno rješenje Federalne komisije, apelant se pismeno obratio poslodavcu 13. septembra 2002. godine tražeći da postupi po rješenju i vrati ga na posao. Budući da poslodavac nije dao nikakvo izjašnjenje, apelant je 25. septembra 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv poslodavca kojom je tražio da bude vraćen na posao i da mu se naknadi materijalna šteta u vidu izgubljene zarade.
5. Općinski sud je 4. juna 2004. godine donio Presudu broj P-57/04 kojom je usvojio apelantovu tužbu, naložio poslodavcu da apelanta vrati na posao koji je radio do 1992. godine ili na poslove koji su u skladu sa njegovom stručnom spremom, te da mu za period od 1. oktobra 2002. godine do 31. marta 2004. godine isplati na ime izgubljene zarade novčani iznos od 6.825,10 KM. U preostalom dijelu apelantova tužba je odbijena.
6. Protiv navedene presude poslodavac je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj GŽ-377/05 od 18. aprila 2005. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme održavanja pripremnog ročišta poslodavca zastupao opunomoćenik Ilija Pandurević, na osnovu punomoći koju je izdao načelnik poslodavca. Dalje, u to vrijeme na snazi je bio Zakon o dopuni Zakona o Javnom pravobranilaštvu («Službene novine Posavskog kantona» broj 4/01) u kome je članom 12. stav 3. propisano da će «Kantonalno javno pravobranilaštvo, u slučaju kada u Općinskom javnom pravobranilaštvu nije imenovan općinski javni pravobranilac ili njegov zamjenik, obavljati poslove pravne zaštite i zaštite imovinskih interesa za koje je nadležno Općinsko javno pravobranilaštvo za vrijeme dok se ne imenuje općinski javni pravobranilac ili njegov zastupnik». S obzirom na to da se u predmetnom slučaju radilo o imovinskim interesima poslodavca, a njega nije zastupalo pravobranilaštvo, već opunomoćenik, presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
7. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj P-142/05 od 16. novembra 2005. godine kojom je u cijelosti odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantova tužba neosnovana zbog toga što je članom 143. st. 1. i 4. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00) propisano da će «uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove uposlenika na rad». Pošto poslodavac u tom roku nije pozvao apelanta na posao, to je po sili zakona apelantu prestao status uposlenika na čekanju sa 5. majem 2000. godine. Zbog toga apelant nije mogao tražiti da bude vraćen na posao i da mu se isplati materijalna šteta za izgubljenu zaradu, a činjenica da poslodavac nije formalno donio akt o prestanku radnog odnosa ne predstavlja razlog za promjenu apelantovog statusa. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je navedenim članom Zakona o radu propisano i da «ukoliko uposlenik iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovinu prosječne plaće». Općinski sud je zaključio da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je apelant imao pravo na otpremninu u skladu sa dužinom ostvarenog staža, ali pošto apelant tužbom nije tražio isplatu otpremnine, prema odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj je sud vezan za tužbeni zahtjev, sud nije ni mogao odlučivati o tom apelantovom pravu. Osim toga, Općinski sud je zaključio da apelant u toku cijelog postupka nije uspio dokazati da je poslodavac na predmetno radno mjesto uposlio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme kao i on, što bi predstavljalo osnov da apelant, i pored navedenih zakonskih odredaba, bude vraćen na posao.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 002-0-GŽ-06-000 004 od 11. oktobra 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu sa obrazloženjem da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično i nepristrano suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da je postupak vođen pristrano i nekontradiktorno, da razlozi zašto su odbijeni njegovi prijedlozi za izvođenje pojedinih dokaza i njegovi prigovori nisu nigdje konstatirani, da kao neuko lice nije bio poučen o mogućnosti i potrebi da ga zastupa pravno kvalificirano lice, te da je na taj način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelant tvrdi da je postupak u njegovom predmetu vođen pristrano i da nije bio kontradiktoran. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran, mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda da je postupak bio pristran i nekontradiktoran, ne nudi dokaze i činjenice kojima bi ove navode učinio vjerovatnim. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvi navodi su paušalni, naročito imajući u vidu da su sudovi donijeli odluke na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, te da se ni iz kojeg postupanja sudova ne može zaključiti da se radi o pristranom i nekontradiktornom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra ove apelantove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Dalje, apelant smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu dali razloge zbog kojih su odbili da se izvedu dokazi koje je on predložio i zašto su odbili njegove prigovore. Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U kojoj mjeri ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju i obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ovo posebno stoga da bi se pokazalo da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02) i da bi se strankama u postupku omogućilo da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku. Ovakav stav omogućava i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
14. Uzimajući u obzir navedene standarde, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene odluke dao detaljno, jasno i precizno obrazloženje za svaki dokaz koji je uzeo u obzir prilikom donošenja osporene odluke, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Također, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazali na to da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već iznosio u žalbi na prvostepenu odluku, a na koje je u potpunosti odgovorio Kantonalni sud. Pri tome Ustavni sud primjećuje da samo apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće pitanje kršenja apelantovih ustavnih prava koje bi predstavljalo razlog za ispitivanje apelacije u meritumu. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da osporene odluke sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Dalje, apelant je naveo da je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
16. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminiran zbog toga što kao neuka stranka nije poučen da ga u postupku može zastupati pravno kvalificirano lice, te da, stoga, nije znao da već na pripremnom ročištu može ponovno predlagati dokaze za koje je smatrao da ih sud ima iz prethodnog postupka. Međutim, u pogledu prava na nediskriminaciju apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, zaista, radi o diskriminaciji prema bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga je Ustavni sud zaključio da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić