Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3343/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3343/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-GŽ-06-001057 od 2. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001265 05 P (P-

1265/05) od 13. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar podnio je 18. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-GŽ-06-001057 od 2. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001265 05 P (P-1265/05) od 13. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001265 05 P (P-1265/05) od 13. jula 2006. godine apelant je obavezan da Draganu Puziću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora-regres za 2002. godinu u iznosu od 1.561,84 KM i za 2003. godinu u iznosu od 1.757,56 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 7. septembra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080 KM. U postupku pred Općinskim sudom utvrđeno je da tužitelju nije isplaćen regres za 2002. i 2003. godinu, iako je nesporno da je u to vrijeme obavljao poslove sudije u Općinskom sudu II u Mostaru. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je odredbama člana 41. Zakona o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 20/01, 57/01 i 63/03) propisano da sudijama pripada, između ostalog, i pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, a članom 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) da se regres isplaćuje najmanje u visini od 70% njihove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Osim toga, Zakonom o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano je da zaposlenik ima određena prava propisana Kolektivnim ugovorom i propisima kantona. Budući da na nivou konkretnog kantona nije bio zaključen granski kolektivni ugovor, a da je visina regresa za sve kategorije zaposlenika u organima sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine utvrđena u iznosu od 70% od plaće zaposlenika, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati regres za 2002. i 2003. godinu u iznosima predviđenim federalnim propisom. Općinski sud je, također, zaključio da se apelant neosnovano poziva na član 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine HNK» broj 2/05) kojim je predviđeno da zaposlenik ima pravo na regres koji može iznositi najviše do 70% plaće zaposlenika, odnosno do 70% prosječne plaće u kantonu, ako je to povoljnije za zaposlenika. Dakle, prema toj odredbi apelant je mogao utvrditi visinu regresa i manju od 70% od plaće zato jer kantonima nije data ovlast da samoinicijativno mijenjaju odredbe Kolektivnog ugovora, jer je takva ovlast data samo Vladi Federacije, najmanje ⅓ od svih vlada kantona potpisnika ovoga ugovora i sindikatu.

3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 007-0-GŽ-06-001057 od 2. novembra 2006. godine žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na troškove postupka tako što je umjesto iznosa od 1.080 KM tužitelju dosudio iznos od 729 KM. Kantonalni sud je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu jer je utvrdio da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Međutim, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti federalni propis, odnosno član 4. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstva i drugih organa federalne uprave («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 44/98 i 49/00). Tim članom je propisano da visina naknade za regres iznosi 70% zaposlenikove plaće, budući da ni Zakonom o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, niti nekim apelantovim propisom, nije utvrđena visina regresa.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su donesene presude u suprotnosti sa odredbama člana 34. stav 2. Zakona o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH koji propisuje da za sudije i tužitelje koji rade na kantonalnom i općinskom nivou odredbe čl. 35-46. Zakona predstavljaju samo opće principe, te da to ne sprječava nadležne zakonodavne organe kantona da usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća i naknada, s tim da naknade ne mogu biti u iznosima ispod nivoa definiranog odredbama navedenih članova. Osim toga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti federalni propis-Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstva i drugih organa federalne uprave, jer se ona očigledno ne odnosi na sudije i tužitelje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

6. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04). U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud jasno i detaljno obrazložio da je na tužitelja bilo neophodno primijeniti federalne propise, a ne navedenu uredbu. Naime, prvostepeni sud je zaključio da je pravni osnov za isplatu predviđen Zakonom o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji, a visina je utvrđena Kolektivnim ugovorom koji se kao opći propis u nedostatku propisa lex specialis primjenjivao i na predmetni slučaj. S tim u vezi, zadovoljavajuće je i obrazloženje Općinskog suda zašto smatra da apelant nije mogao jednostrano staviti izvan snage odredbe Kolektivnog ugovora potpisanog na nivou Federacije, a na koji su kantoni dali saglasnost, pa zatim podzakonskim aktom propisati visinu regresa u iznosu nižem od onog koji je određen Kolektivnim ugovorom. Ovo stoga jer je članom 2. Kolektivnog ugovora predviđeno da se «propisom i općim aktima rukovoditelja organa uprave i sudske vlasti ne mogu utvrditi manja prava službenika od onih koja su utvrđena ovim ugovorom», a članom 74. da inicijativu za izmjenu Kolektivnog ugovora mogu dati samo Vlada Federacije, najmanje ⅓ vlada kantona potpisnika ovoga ugovora i sindikat, a ne kanton samostalno.

11. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je, rješavajući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud utvrdio da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo, te je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada regresa u visini od 70% njegove plaće. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju pozvao na propis kojim je regulirano pravo na regres zaposlenih u federalnim organima vlasti, koji se, zaista, kako tvrdi i apelant, ne odnosi na zaposlene u sudstvu. Međutim, kako je propisom na koji se pogrešno pozvao Kantonalni sud predviđena istovjetna visina regresa kao i Kolektivnim ugovorom koji je Općinski sud primijenio na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da sama činjenica navođenja pogrešnog propisa ne utječe na odlučivanje, jer je suština obje odredbe ista.

12. S obzirom na navedeno, te na činjenicu da Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno ili nepravično primijenili materijalnopravne propise na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost u smislu prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se apelant poziva vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud je zaključio da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio