Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2193/06 (L. T.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Nekretnina
- Građanski postupak
- Dom za ljudska prava
- Zamjena nekretnina
- Stanovi JNA
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2193/06
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2193/06, rješavajući apelaciju Ljube Turanjanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljube Turanjanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-367/05 od 9. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-869/04 od 5. augusta 2004.
godine i Presude Općinskog suda Sarajevo broj P-28/02 od 16.
februara 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ljubo Turanjanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-367/05 od 9. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-869/04 od 5. augusta 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-28/02 od 16. februara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao učesnika u postupku, zatraženo je 15. augusta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 21. i 23. augusta 2006. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku dostavljeni su apelantu 6. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Merima i Ibrahim Alomerović (u daljnjem tekstu: tužioci) podnijeli su Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi utvrđivanja valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina. Odlučujući o tužbi i podnesenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-28/02 od 16. februara 2004. godine, kojom je usvojen zahtjev tužilaca. Izrekom presude utvrđeno je da je ugovor o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: ugovor o zamjeni), koji su zaključili tužioci i apelant u Sarajevu 24. januara 1995. godine, prema kojem su tužioci postali vlasnici dvoiposobnog stana u Sarajevu, u Ulici S.S. Kranjčevića broj 23/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pravno valjan, te da je apelant dužan da prizna i trpi da se tužioci na osnovu navedene presude uknjiže kao vlasnici predmetnog stana u zemljišnim knjigama Općinskog suda sa dijelovima ½. U odgovoru na tužbu apelant je istakao prigovor o nedostatku pasivne legitimacije u odnosu na predmet spora, prigovor o neekvivalentnosti zamijenjenih nekretnina i prigovor o mani volje za zaključenje ugovora o zamjeni.
7. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nesporno je utvrđeno, kako je dalje naveo taj sud, da su tužioci i apelant zaključili pravni posao o zamjeni nekretnina 24. januara 1995. godine prema kojem je apelant svoj stan i garažu ustupio u vlasništvo tužiocima, a tužioci su svoju kuću u Pančevu ustupili u vlasništvo apelantu. Ugovor o zamjeni, kako je dalje navedeno, potpisale su ugovorne strane ali nije ovjeren u nadležnom sudu, jer u vrijeme zaključenja ugovora takva mogućnost, prema pozitivnim propisima, nije postojala. Osim ugovora o zamjeni, tužiteljicin brat je isti dan sa apelantom zaključio i ugovor o kupoprodaji stana s namjerom da se zaštiti i potvrdi njihova stvarna volja, dakle, zamjena. Utvrđeno je, dalje, da je apelant 28. oktobra 1992. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa državom SFRJ-SSNO o otkupu predmetnog stana, koji je ovjeren u nadležnom sudu 14. februara 1992. godine, i da je isplaćena cjelokupna ugovorena kupoprodajna cijena. S obzirom na tu činjenicu, Općinski sud je odbio prigovor o nedostatku pasivne legitimacije kao neosnovan. U pogledu prigovora koji se tiče mane volje i apelantovog navoda da je ugovor zaključen pod psihičkim pritiskom, taj sud je istakao da je neosnovan, jer iz apelantovog iskaza, koji je dat u svojstvu parnične stranke, proizlazi da kod njega nisu postojale mane volje, niti je na njega vršen pritisak da zaključi ugovor o zamjeni. U pogledu prigovora o neekvivalentnosti zamijenjenih nekretnina, Općinski sud je istakao da apelant po zaključenju ugovora nije tražio ni raskid, a ni poništenje ugovora, već je nekretninu, kuću u Pančevu koju je dobio zamjenom, prodao trećem licu. Nakon toga je, kako je dalje istakao taj sud, apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana i dobio odluku Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te mu se, u skladu s tim, stan i garaža vraćaju u posjed. Prema mišljenju tog suda, stav da se apelantu vrate stan i garaža za tužioce bi predstavljao povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zbog toga, usvojeni su zahtjevi tužilaca da Općinski sud izda privremenu mjeru broj P-28/02 od 12. maja i 14. juna 2003. godine kojima je naloženo obustavljanje izvršenja vraćanja apelantu u posjed predmetnog stana i garaže.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-869/04 od 5. augusta 2004. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je prvostepeni sud, u pogledu pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina, izveo pravilan zaključak. Također je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da ugovor nije zaključen pod bilo kakvim psihičkim pritiskom, te da je apelant mogao da ispoštuje zakonski prekluzivni rok za isticanje rušljivosti ugovora, i to godinu dana od dana saznanja za razloge rušljivosti ugovora, odnosno objektivni rok od tri godine. Osim navedenog, u obrazloženju presude taj sud se pozvao na Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava u predmetu broj CH/97/70 u kojem je, kako je navedeno, o tom istom pravnom pitanju raspravljeno.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-367/05 od 9. maja 2006. godine kojom je reviziju odbio. Obrazlažući svoju presudu, taj sud je istakao da je drugostepena presuda pravilna i zasnovana na zakonu, da se temelji na činjeničnim utvrđenjima koja su proizašla iz provedenih dokaza uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema mišljenju tog suda, revizija nije osnovana i ne može sa uspjehom iznositi da drugostepena odluka nije zasnovana na zakonu zbog postojanja mane volje pri zaključenju ugovora i na tvrdnji da stan koji je bio predmet zamjene u vrijeme zaključenja ugovora nije bio apelantovo vlasništvo, već državna imovina. Činjenica da je apelant stupio u posjed zamijenjene nekretnine i disponirao pravima kako je opisano u prvostepenoj presudi, raspolagao nekretninom i otuđio je, pošto je prethodno nekretnina prenesena u vlasništvo njegove kćerke, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da kod apelanta nije postojala mana volje za zaključenje ugovora. U pogledu prigovora o neekvivalentnosti vrijednosti zamijenjenih nekretnina koji je apelant iznio, Vrhovni sud smatra da nije relevantan s obzirom na to da apelant po tom osnovu, do podnošenja tužbe tužilaca, taj ugovor nije osporavao, već je zamjenom primljenu nekretninu prodao, čime je onemogućena restitucija. Apelantov revizijski navod koji se odnosi na nemogućnost da prenese sporne nekretnine, jer u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nisu bile njegovo vlasništvo, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije relevantan za ishod konkretnog spora, jer je ta činjenica bitna za tužioce (da li će i kako prenijeti predmetni stan u vlasništvo), a nije na apelantovu štetu. Okolnost da je apelant podnio zahtjev za povrat stana Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica, prema mišljenju tog suda, nije istovjetna sa zahtjevom da se u sudskom postupku traži osporavanje ugovora o zamjeni, zbog čega je i taj prigovor ocijenjen kao neosnovan.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
10. U apelaciji apelant je istakao da su mu u postupku koji je okončan osporenim presudama povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant je iznio opširnu hronologiju događaja koji su uvjetovali zaključenje ugovora i događaja nakon zaključenja ugovora. Smatra da je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene dokaza, pa, stoga, i pogrešne primjene materijalnog prava. U tom smislu, naveo je da je sudu ponudio sve dokaze relevantne za utvrđivanje činjenica navedenih u odgovoru na tužbu, koje je sud proveo, ali u presudama nisu data obrazloženja zbog čega ti dokazi nisu prihvaćeni. Osim toga, istakao je da sud nije riješio osnovno pitanje koje se tiče prigovora o pasivnoj legitimaciji u odnosu na predmet spora, jer je predmet spora stan na kojem je vlasništvo u vrijeme zaključenja ugovora pripadalo bivšoj JNA, a ne njemu. Pritom su zanemarene odredbe čl. 39, 39.a) i 39.b) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema kojem su svi ugovori zaključeni sa bivšom JNA ništavi. U pogledu prigovora o mani volje za zaključivanje ugovora, apelant je, također, istakao da ni ovo pitanje u osporenim presudama nije riješeno s obzirom na opće psihičko stanje u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni, iako tužioci na njega nisu vršili direktan pritisak. O prigovoru o neekvivalentnosti zamijenjenih nekretnina, prema njegovom mišljenju, također nije dovoljno raspravljeno. Posebno je naglasio da je obavezan Kantonalni sud, koji se, obrazlažući presudu, pozvao na odluku Doma za ljudska prava broj CH/97/70, koja sama po sebi nije obavezujuća u predmetu na koji se ne odnosi, da pojasni i obrazloži u čemu se sastoji istovjetnost pravne situacije u tom slučaju sa konkretnim predmetom spora. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se sastoji povreda prava na dom i prava na imovinu.
b)Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je istakao da navodi apelacije nisu osnovani i da su suprotni utvrđenom činjeničnom stanju, jer apelant nije ispoštovao zakonski prekluzivni rok za iznošenje rušljivosti ugovora. Osim toga, kod apelanta, prema mišljenju tog suda, nije bilo mane volje za zaključivanje ugovora a nekretninu koju je zamjenom dobio u vlasništvo prodao je trećem licu, pa je restitucija onemogućena.
12. Općinski sud je naveo da prilikom donošenja presude nisu počinjene povrede odredaba Evropske konvencije, te da u svemu ostaje pri navodima datim u obrazloženju prvostepene presude.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 241.
Revizijski sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) Član 60.
1. Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
2. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.
15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 32/01, 61/01 i 15/02) Član 15.
Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane.
Organizaciona jedinica Federalnog ministarstva odbrane pri općini vrši prodaju stanova iz stava 1. ovog člana koji se nalaze na teritoriji njene nadležnosti.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.d Lice koje ne ostvari kod Ministarstva odbrane Federacije pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda.
Član 39.e Nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana ili ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzevši ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 367/05 od 9. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivalo o zahtjevu tužilaca za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog sa apelantom, dakle, o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj zbog čega će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud napominje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava, proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod. Ali, ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud se njime u tom slučaju mora posebno pozabaviti u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Apelantovom žalbom prvostepena presuda je osporavana zbog svih razloga propisanih zakonom (bitna povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava), a revizijom je drugostepena presuda osporavana zbog svih zakonom propisanih razloga. S obzirom na to da je zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli tokom trajanja postupka, zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju jeste da ispita da li obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva navedeni član.
24. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao sud prve instance, odlučujući u granicama zahtjeva tužilaca podnesenog u tužbi protiv apelanta, usvojio stav da je zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi pravna valjanost ugovora o zamjeni, zaključenog sa apelantom 24. januara 1995. godine, pravno valjan, prema kojem su apelanti postali vlasnici predmetnog stana a apelant kuće u Pančevu, koje su zamjenom dobili. Ovakav stav usvojili su i redovni sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na apelantove žalbene i revizijske navode. Pri tome posebno su isticali da prigovor o nedostatku pasivne legitimacije u odnosu na predmet spora nije osnovan. Naime, prenos u zemljišnim knjigama, odnosno apelantova tvrdnja da je stan u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni bio državna imovina, nije bitan za apelanta, već za tužioce, a nije na njegovu štetu. U pogledu prigovora o mani volje, redovni sudovi su naveli da iz utvrđivanja odlučnih činjenica proizlazi da je apelant, po zaključenju ugovora o zamjeni, isti dan sa tužiteljicinim bratom zaključio ugovor o kupoprodaji stana. Povodom sklapanja tog ugovora nisu isplaćena nikakva novčana sredstva, već je on zaključen radi realizacije i osiguranja ugovorene zamjene, što je nesporno bila stvarna volja i namjera stranaka. Navedeno je, također, i da okolnost da je apelant stupio u posjed nekretnine u Pančevu, koju je zamjenom dobio, upućuje na zaključak da kod njega nije postojala mana volje. Iz utvrđivanja, kako je dalje navedeno, proizlazi da je apelant nekretninu koju je zamjenom dobio prodao trećem licu, čime je iskoristio svoje pravo da kao vlasnik raspolaže svojom stvari, proda je trećem licu, čime je ponovno potvrdio svoju volju i saglasnost za zaključenje ugovora o zamjeni. Sudovi su, dalje, osim uvjeta koji se tiče dobrovoljnosti za zaključenje ugovora, analizirali i mogućnost restitucije, odnosno vraćanja prijašnjeg faktičkog i pravnog stanja. U tom pogledu sudovi su utvrdili da je apelant stvorio takvu pravnu situaciju prema kojoj ne bi mogao vratiti tužiocima u posjed i vlasništvo nekretnine koje je zamjenom dobio, jer ih je prodao. Uzajamna vraćanja vrše se prema pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. U konkretnom slučaju obrazloženo je da bi bez odluka redovnih sudova tužioci bili dovedeni u situaciju samo da se isele iz nekretnine bez mogućnosti da im se njihova nekretnina vrati. Također su sudovi naveli da, osim toga, sve do podnošenja tužbe tužilaca apelant u sudskom postupku nije tražio osporavanje ugovora, a zahtjev koji je podnio Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ne može se tumačiti kao osporavanje već zaključenog ugovora, pogotovu što je u to vrijeme nekretninu u Pančevu već bio prodao. Odbijen je i apelantov prigovor o neekvivalentnosti zamijenjenih nekretnina sa obrazloženjem da taj zahtjev nije iznosio u posebnom postupku. Ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, redovni sudovi na sve tri instance izveli su zaključak o osnovanosti zahtjeva tužilaca kojim je utvrđena pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina s obzirom na to da je zaključen na dobrovoljan način i u cijelosti realiziran.
25. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na obrazloženje presude Kantonalnog suda, u kojoj se taj sud pozvao na odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava u BiH u predmetu broj CH/97/70 od 4. oktobra 1999. godine, Ustavni sud je utvrdio da se sud pozvao na ovu odluku navodeći da se u tom predmetu radilo o istom pravnom pitanju. U citiranoj odluci Dom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) je odlučivao u predmetu u kojem su, također, zamijenjeni privatna kuća i stan iz fonda bivše JNA u vremenskom periodu kada takva zamjena nije bila pravno valjana prema zakonodavstvu koje je važilo u vrijeme zaključenja ugovora. Upućujući na svoje odluke u slučajevima tzv. otkupljenih vojnih stanova, Dom je u odluci zaključio da je kupcima ovih stanova nametnut «lični i prekomjerni teret» i da postoji povreda člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dom je, dalje, naveo da «iako se sadašnji predmet razlikuje od drugih predmeta vezanih za stanove ranije u vlasništvu JNA, jer podnosilac prijave nije lično otkupio 'stan JNA' ali je ušao u posjed predmetnog stana od lica koje je zaključilo takav kupoprodajni ugovor, povreda imovinskih prava podnosioca prijave je usporediva. Zbog toga, Dom ne vidi razlog da odstupa od svojih ranijih odluka u tim predmetima». U vezi sa pravnom valjanosti ugovora o zamjeni, Dom je naveo da je «ugovor o zamjeni valjan i time daje prava ili imovinsku sigurnost podnosiocu prijave koji, čak i ako nije formalno ovjeren prema domaćem zakonu, spada u okvire 'vlasništva' unutar značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju». Kantonalni sud se, smatrajući da su principi iz citirane odluke primjenjivi na konkretan slučaj, pozvao na odluku Doma. Nije sporno, prema mišljenju Ustavnog suda, to što Kantonalni sud u svojoj odluci nije detaljno prenio stavove iz citirane odluke Doma s obzirom na to da je ova odluka dostupna apelantima, a pozivanje na odluku nije bilo arbitrarno, jer se upravo radilo o slučaju koji je činjenično-pravno primjenjiv na konkretan slučaj.
26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Redovni sudovi, osim navedenog, jasno su obrazložili da je u konkretnom slučaju pravo vlasništva na zamijenjenim nekretninama stečeno na osnovu valjanog pravnog posla - ugovora o zamjeni koji je u cijelosti realiziran, te da prilikom zaključenja ugovora nije bilo elemenata nedobrovoljnosti, dakle, mana volje ili elemenata neekvivalentnosti, nakon čega su dali jasne razloge, primjenom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku FBiH, zbog kojih je zahtjev tužilaca osnovan, a apelantovi prigovori odbijeni kao neosnovani. Tokom postupka proveden je obiman dokazni postupak iz kojeg su proizašle odlučne činjenice za koje su redovni sudovi dali jasna i potpuna obrazloženja.
27. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
[....] Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Analizirajući apelantov navod da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, do objave u službenom glasniku dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. U pogledu apelantovog navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ „imovina“ uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju apelant je do 24. januara 1995. godine koristio stan iz fonda bivše JNA, koji je, kako proizlazi iz ugovora o zamjeni, ustupio tužiocima u vlasništvo, a tužioci su njemu u vlasništvo ustupili kuću u Pančevu. Ugovor o zamjeni je u cijelosti realiziran, apelant je svoje pravo vlasništva na nekretnini u Pančevu uknjižio u zemljišnim knjigama a zatim ju je prodao. Iz toga proizlazi zaključak da stan koji je koristio do zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina ne predstavlja apelantovu imovinu u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
32. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali da odluke redovnih sudova nisu dovoljno obrazložene i da nemaju razloge na kojima su zasnovane, a Ustavni sud je zaključio da su sudovi prilikom donošenja odluke o podnesenom zahtjevu iznijeli jasne, potpune i logične razloge na kojima su zasnovali svoje odluke pri čemu su dali odgovore na sve apelantove prigovore date tokom postupka. Ustavni sud nije mogao utvrditi da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan ili na apelantovu štetu. Ustavni sud je zaključio da pozivanje Kantonalnog suda u obrazloženju presude na Odluku Doma broj CH/97/70 od 4. oktobra 1999. godine nije bilo arbitrarno, jer se radilo o slučaju koji je činjenično-pravno primjenjiv na konkretan slučaj s obzirom na to da je u tom predmetu odlučeno o zamjeni privatne kuće i stana iz fonda bivše JNA u vremenskom periodu kada takva zamjena nije bila pravno valjana, a odluka Doma je bila dostupna apelantima. Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije titular prava na imovinu koja uživa zaštitu u smislu navedenih odredaba.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić