Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2759/06 (H. P.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2759/06

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2759/06, rješavajući apelaciju Hilme Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hilme Popovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž:59/05 od 14. marta 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Goraždu broj P-378/04 od 18. novembra 2004. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Goraždu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Goraždu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hilmo Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnio je 4. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-607/05 od 15. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:59/05 od 14. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-378/04 od 18. novembra 2004. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1183/05 podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž:59/05 od 14. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda broj P-378/04 od 18. novembra 2004. godine, s obzirom na činjenicu da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-607/05 od 15. augusta 2006. godine, kojim je apelantova revizija odbačena.

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku Salke Obhođaša zatraženo je 9. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Općinski sud i Salko Obhođaš su dostavili odgovore 12. oktobra 2006. godine, dok je Kantonalni sud to učinio 13. oktobra 2006. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. januara 2009. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Salko Obhođaš (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 19. februara 2004. godine Općinskom sudu protiv apelanta podnio tužbu radi naknade štete, vsp. 50.000,00 KM, zbog klevete u smislu odredaba člana 6. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 59/02; u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete). U tužbi je tužitelj naveo da je na sjednici Općinskog vijeća Općine Goražde, koja je održana 29. januara 2004. godine u Goraždu, apelant, kao vijećnik Općinskog vijeća Općine Goražde, izjavio: „Recimo privođenje jednog direktora Javnog komunalnog preduzeća, a čini mi se da je razlog bio prekjučerašnja emisija '365 dana između' gdje su izrečene nekakve kritike ili optužbe sa jedne i druge strane, gdje čini mi se, kao rezultat te emisije, juče od strane, pretpostavljam, premijera Vlade došlo do privođenja...., da bi juče taj čovjek bio priveden na saslušanje u MUP“. U tužbi je, dalje, navedeno da je tužitelj, kao premijer Vlade Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: premijer Vlade BPK), 27. januara 2004. godine učestvovao u emisiji Javnog preduzeća Radio-televizije Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: JP RTV BPK Goražde) “365 dana između“ i da je očigledno da je apelant, govoreći riječi „juče od strane, pretpostavljam, premijera Vlade došlo do privođenja na saslušanje u MUP jednog direktora Javnog komunalnog preduzeća“, mislio na tužitelja kao premijera Vlade BPK, te da tužitelj, kao premijer Vlade BPK-a, niti ima ovlaštenja, niti je naredio privođenje jednog direktora Javnog komunalnog preduzeća. Imajući u vidu naprijed izneseno, tužitelj je naveo da je ovakvo apelantovo izražavanje neistinito i da je štetilo njegovoj časti i ugledu, uslijed čega je pretrpio duševne bolove, te je predložio da sud udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

8. Presudom Općinskog suda broj P-378/04 od 18. novembra 2004. godine apelant je obavezan da plati tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 2.000,00 KM sa zateznim zakonskim kamatama i troškovima postupka. Dalje, istom presudom je apelant obavezan da preko JP RTV BPK Goražde opozove neistinito izražavanje. U preostalom dijelu, tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen.

9. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka - saslušanjem tužitelja i apelanta, uvidom u Zapisnik sa sjednice Općinskog vijeća Općine Goražde od 29. januara 2004. godine, Saopćenja za javnost MUP Goražde broj 07- 01-715/04 od 30. januara 2004. godine, te Akta MUP-a Goražde broj 07-02/3-1-04-1425/04 od 21. oktobra 2004. godine - zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev djelimično osnovan. U provedenom dokaznom postupku Općinski sud je utvrdio da je osumnjičeni S.S., direktor JKP «6. mart» Goražde, na temelju zahtjeva kantonalnog tužitelja Goražde od 21. januara 2004. godine bio pozvan na saslušanje, a ne priveden u Policijsku upravu Goražde, te da se na poziv za saslušanje dobrovoljno odazvao. Općinski sud je dalje naveo da prihvata istinitim da je apelant na sjednici Općinskog vijeća Općine Goražde, održanoj 29. januara 2004. godine, izrekao riječi: „Juče od strane, pretpostavljam, premijera vlade došlo do privođenja..., da bi juče taj čovjek bio priveden na saslušanje u MUP“, te da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da navedena rečenica predstavlja pretpostavku-mišljenje o navedenom događaju od javnog i političkog značaja, zbog čega, u smislu odredbi člana 7. stav 1. tač. a, b. i c. Zakona o zaštiti od klevete, apelant ne može biti sankcioniran. Prema ocjeni Općinskog suda navedene riječi koje je izrekao apelant predstavljaju izjavu koja sadrži činjeničnu konstataciju (tj. da je od strane premijera došlo do privođenja), te se stoga ne može kvalifikovati kao mišljenje, koje u svom sadržaju pretpostavlja izjavu, ali koja ne sadrži činjeničnu konstataciju, što je apelant isticao u svom prigovoru. Također, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da dispozicija presude ne vrijeđa apelantova prava zagarantovana članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na čije odredbe se apelant pozvao.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je, Presudom broj Gž-59/05 od 14. marta 2005. godine, apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu, u odluci o troškovima parničnog postupka i odluci o nalaganju opozivanja neistinitog izražavanja, preinačio tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i da se apelant obavezuje da o svom trošku, preko JP RTV BPK Goražde, povuče spornu izjavu. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda u pogledu osnova tužbenog zahtjeva pravilna i zakonita i o tome su kroz obrazloženje dati valjani razlozi koje prihvata i Kantonalni sud, te da je pobijana prvostepena presuda donesena nakon potpune i pravilne ocjene provedenih dokaza pravilnom primjenom člana 6. u vezi sa članom 4. tačka d. Zakona o zaštiti od klevete. Dalje, Kantonalni sud je naveo da ne stoji apelantova tvrdnja da je prvostepena presuda protivna odredbama člana 10. Evropske konvencije, jer su navedenim članom predviđene restrikcije prava na slobodu izražavanja radi zaštite ugleda i prava drugih, zbog čega je prvostepeni sud osnovano utvrdio da je apelant spornom izjavom prekoračio granice zaštićene principom prava na slobodu izražavanja zagarantovanog Evropskom konvencijom. U pogledu apelantovog navoda da on kao vijećnik, prema Poslovniku Općinskog vijeća Općine Goražde, uživa imunitet u krivičnim i građanskim stvarima, Kantonalni sud je naveo da se takva činjenica, koja se ima cijeniti kao nova, prema odredbama člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), ne može po prvi put iznijeti u žalbi, te da ovaj navod iz žalbe nema uticaja na donijetu odluku.

11. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-607/05 od 15. augusta 2006. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 14. marta 2005. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. važećeg ZPP-a propisano da revizija protiv pravomoćne presude donesena u drugom stepenu nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da u konkretnom slučaju apelantova revizija nije dopuštena ako se ima u vidu da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne drugostepene presude Kantonalnog suda od 14. marta 2005. godine 2.000,00 KM. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, jer su domaći sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, odnosno da je pravna kvalifikacija domaćih sudova onoga što je apelant izrekao na sjednici Općinskog vijeća Općine Goražde održanoj 29. januara 2004. godine pogrešna, te da ne predstavlja iznošenje činjeničnih konstatacija, već iznošenje mišljenja, tj. pretpostavke, što potvrđuje i riječ „pretpostavljam“ u apelantovoj spornoj izjavi. Pored toga, apelant je naveo da su domaći sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer sporna izjava nije ispunjavala uvjete da bi se na nju primijenio Zakon o zaštiti od klevete, odnosno da sporna izjava nije predstavljala klevetu, niti je izrečena u sredstvima javnog informisanja. Dalje, apelant je istakao da u pogledu prava na izražavanje praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) stoji na stanovištu da je granica prihvatljivog kriticizma mnogo šira kada se radi o političarima nego o privatnim pojedincima, te da pravo na slobodu izražavanja obuhvata i informacije i ideje koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju.

b) Odgovor na apelaciju

13. U svom odgovoru na apelantove navode iz apelacije, Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda Općinskog suda od 18. novembra 2004. godine utemeljena na činjenicama i dokazima koje je sud prihvatio i vjerovao im u zakonom propisanoj proceduri, donesena je u skladu sa važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te njome nisu povrijeđena apelantova prava iz apelacije. Općinski sud je u svom odgovoru predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

14. U svom odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je naveo da je drugostepena presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2005. godine donesena zakonito i da je zasnovana na pravilnoj i potpunoj primjeni materijalnog prava, te da njom nisu povrijeđena apelantova prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U svom odgovoru učesnik u postupku Salko Obhođaš je potvrdio pravilnost odlučivanja prvostepenog i drugostepenog suda, te predložio Ustavnom sudu da odbije apelaciju kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02, 19/03 i 73/05) «Cilj Zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Službeni glasnik BiH“ broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Tumačenje Član 3.

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja[...].»

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) «Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.»

18. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) «Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.» VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-607/05 od 15. augusta 2006. godine kojim je revizija odbačena, jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM (iznosi 2.000,00 KM), i protiv koje apelant nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

22. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Rješenje broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

23. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1183/05 od 13. jula 2005. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 18. maja 2005. godine, jer je u toku bio postupak povodom njegove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-607/05 od 15. augusta 2006. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž:59/05 od 14. marta 2005. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije. Sloboda izražavanja Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

h) Slobodu izražavanja.» Član 10. Evropske konvencije glasi:

«1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.»

a) Opći principi

25. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

26. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud za ljudska prava je već stavio do znanja da se mora uzeti u obzir da li se sporni izrazi tiču nečijeg privatnog života ili nečijeg ponašanja u službenom svojstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, aplikacija broj 28114/95, stav 50).

27. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40(e)).

28. Ustavni sud također ističe da je u sličnom predmetu Evropski sud za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Filipović protiv Srbije, presuda od 20. novembra 2007. godine, aplikacija broj 27935/05, stav 58) utvrdio da je došlo do povrede prava iz člana 10. Evropske konvencije kada je podnosilac predstavke, kao političar, raspravljao na političkom skupu o pitanju od javnog interesa (iznosio je svoje kritičko mišljenje o pitanju funkcionisanja općine), a meta kritike je bio predsjednik općine koji je i sam javna ličnost, da bi parnični i krivični sudovi zaključili da je podnosilac predstavke javno optužio predsjednika općine za krivično djelo «pronevjere» u odsustvu osude za isto djelo. Evropski sud je utvrdio da, i pored toga što sadrži ozbiljne tvrdnje, izjava podnosioca predstavke ne predstavlja bezrazložan privatni napad upućen protiv predsjednika općine, zbog čega je zaključio da miješanje o kojem je riječ nije bilo neophodno u demokratskom društvu.

29. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu «hitnoj društvenoj potrebi», je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

30. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih». U vezi sa apelantovim navodima da se u konkretnom slučaju ne radi o činjeničnim navodima, već o vrijednosnim sudovima, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču sporne apelantove izjave „recimo privođenje jednog direktora Javnog komunalnog preduzeća, a čini mi se da je razlog bio prekjučerašnja emisija '365 dana između' gdje su izrečene nekakve kritike ili optužbe sa jedne i druge strane, gdje čini mi se, kao rezultat te emisije, juče od strane, pretpostavljam, premijera Vlade došlo do privođenja...., da bi juče taj čovjek bio priveden na saslušanje u MUP“, zbog čega su i prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ, kako su smatrali redovni sudovi, o činjeničnoj konstataciji čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za tužiteljevo obeštećenje. Ustavni sud zapaža da je spornu apelantovu izjavu prvostepeni sud, a što je dalje potvrdio i drugostepeni sud, okvalifikovao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosni sud formiran na temelju činjenica koje su mu bile poznate u trenutku iznošenja sporne izjave, na čemu je u svojoj odbrani insistirao apelant.

31. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su nesumnjivo utvrdili da apelantova izjava, da je «od strane premijera došlo do privođenja» sadrži činjeničnu konstataciju, čiju je istinitost, odnosno neistinitost sud utvrđivao u provedenom parničnom postupku. Ustavni sud smatra da apelant jeste izrekao netačnu činjenicu, budući da premijer nikoga ne privodi, a što su redovni sudovi i utvrdili na temelju provedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja u skladu sa zakonom. Osim toga, Ustavni sud smatra da je miješanje imalo legitiman cilj – zaštitu prava drugoga.

32. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu». Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati postojanje «hitne društvene potrebe» koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju kojem se teži i da li su razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju je zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sporna izjava formulisana s ciljem da prenese sadržaj i pretpostavljene posljedice konkretne radioemisije, kako ju je apelant čuo. Pored toga, imajući u vidu sadržaj cjelokupne izjave, Ustavni sud zapaža da je apelantovo izražavanje bilo sa značajnom dozom opreznog izražavanja. Ustavni sud također zapaža da je spornu izjavu apelant izrekao kao općinski vijećnik na sjednici općinskog vijeća, dok je raspravljao o pitanjima od javnog interesa, da se izjava odnosila na premijera Vlade koji je i sam javna ličnost, te da ne predstavlja apelantov napad na privatni život tužitelja. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zaključuje, uz primjenu principa iz stava 29. ove odluke, da je u konkretnom slučaju došlo do narušavanja principa proporcionalnosti između potrebe da se zaštiti legitiman cilj, ugled tužitelja s jedne strane i, s druge strane, potrebe da se osigura apelantovo pravo na slobodu izražavanja, odnosno da za ovakvo miješanje u apelantovo pravo nije postojala «hitna društvena potreba» u smislu člana 10. Evropske konvencije.

34. Naime, zaključci redovnih sudova, u smislu sankcioniranja onog što je izrečeno u konkretnom slučaju, suprotni su standardima koje propisuje član 10. Evropske konvencije. Ukoliko su riječi iz sporne izjave neugodne za tužitelja, ipak to ne može ograničiti apelantovo pravo na slobodu izražavanja, koju mu daju standardi iz člana 10. Evropske konvencije i člana 2. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete, prema kojima pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je taj sadržaj iznesen i konačno prema kojima apelant ima pravo na izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, posebno kada se uzme u obzir da se izjava odnosila na pitanja koja su od interesa za javnost, odnosno tiče se političkog ili javnog interesa lokalne zajednice.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da apelantova sporna izjava koja, iako sadrži netačnu činjeničnu konstataciju, predstavlja klevetu kojom je narušen ugled tužitelja čime je došlo do povrede principa proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja apelantovog prava na slobodu izražavanja s jedne strane i zaštite ugleda javne ličnosti, u ovom slučaju premijera Vlade, s druge strane. Stoga, s obzirom na sve okolnosti ovog slučaja Ustavni sud je mišljenja da miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo «neophodno u demokratskom društvu». Prema tome, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. U svjetlu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

37. Ustavni sud napominje da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za ukidanje rješenja Vrhovnog suda broj Rev-607/05 od 15. augusta 2006. godine, kojim je odbačena apelantova revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž:59/05 od 14. marta 2005. godine, jer se radi o procesnoj odluci kojom se ne utiče na pravnu valjanost navedene presude Kantonalnog suda.

VIII. Zaključak

38. Povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije nastala je zbog toga što je narušen princip proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja apelantovog prava na slobodu izražavanja s jedne strane i zaštite ugleda javne ličnosti, s druge strane, u situaciji kada su redovni sudovi sporno apelantovo izražavanje, koje sadrži netačnu činjenicu, izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene okvalificirali kao klevetu i naložili apelantu da tužitelju plati odštetu.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2759/06 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio