Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2206/06 (T. T.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Stanovi JNA
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1, 3
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-2206/06
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2206/06, rješavajući apelaciju Trifka Tripića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Trifka Tripića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-636/04 od 20. augusta 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Trifka Tripića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-636/04 od 20. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-364/04 od 3. novembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-852/02 od 26.
aprila 2004. godine i Rješenja Službe građenja, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okolice Mostar broj 07/II-576/99 u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Trifku Tripiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 450,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Trifko Tripić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 19. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji u vrijeme podnošenja ove apelacije još nije bio okončan pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelacija je evidentirana pod brojem AP 2206/06. 2. Apelant je 15. novembra 2007. godine, nakon što je postupak pred Vrhovnim sudom okončan, podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj Už-636/04 od 20. augusta 2007. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP 3086/07.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2206/06. Spojene su apelacije br. AP 2206/06 i AP 3086/07. 4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe građenja, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Služba građenja) Ustavni sud je 16. jula i 3. decembra 2007. godine, te 11. i 12. septembra 2008. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Službe građenja da dostavi i spis broj 07/II-3-576/99 na uvid. 5. Odgovore na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 31. augusta i 12. decembra 2007. godine, Kantonalni sud 20. jula i 12. decembra 2007. godine, a Ministarstvo i Služba građenja nisu dostavili odgovore na apelaciju. Spis je dostavljen 8. oktobra 2008. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 30. januara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Apelant je 13. aprila 1999. godine Službi građenja podnio zahtjev za povrat u posjed stana u Mostaru, Splitska ulica broj 9. S obzirom na to da Služba građenja nije postupala po podnesenom zahtjevu, apelant je 8. oktobra 2002. godine podnio Ministarstvu žalbu zbog šutnje administracije. Pošto Ministarstvo nije postupalo po izjavljenoj žalbi, apelant je 7. novembra 2002. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
9. Kantonalni sud je Presudom broj U-1185/02 od 24. decembra 2002. godine uvažio apelantovu tužbu i obavezao Ministarstvo da u roku od 15 dana donese odluku o apelantovoj žalbi, odnosno da Služba građenja odluči o apelantovom zahtjevu za povrat u posjed stana. 10. Služba građenja je Rješenjem broj 07/II-576/99 od 11. marta 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-09-25-03-852/02 od 16. aprila 2003. godine, odbila apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Na osnovu provedenih dokaza Služba građenja je utvrdila da je apelant stekao novo stanarsko pravo na stanu u Novom Beogradu, Ulica P. Milosavljevića broj 20/1, te da mu primjenom odredbe člana 3.a stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 37/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne pripada pravo na povrat u posjed stana, budući da je stekao novo stanarsko pravo izvan teritorije BiH. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja drugostepenog rješenja.
11. Presudom broj U-224/03 od 7. januara 2004. godine Kantonalni sud je tužbu uvažio, te osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je naveo da prilikom rješavanja apelantovog zahtjeva Služba građenja i Ministarstvo nisu ocijenili sve dokaze s ciljem pravilnog utvrđivanja činjenice da li je apelant stekao novo stanarsko pravo. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz dokumentacije spisa predmeta ne proizlazi da je ta činjenica pravilno utvrđena u smislu odredbe člana 3.a stav 2. Zakona o prestanku primjene. Stoga je Kantonalni sud naložio Službi građenja da ponovo provede dokazni postupak, te da, u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, donese odluku o apelantovom zahtjevu za povrat u posjed stana pravilno primjenjujući odredbe člana 3.a stav 2. Zakona o prestanku primjene.
12. U ponovljenom postupku Služba građenja je Rješenjem broj 07/II-3-576/99 od 12. marta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-09-25-03-852/02 od 26. aprila 2004. godine, odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed stana. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Služba građenja na osnovu provedenih dokaza utvrdila da je sporni stan bio na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), da je apelant status nosioca stanarskog prava na stanu stekao po osnovu Rješenja Komande Garnizona Mostar od 19. oktobra 1987. godine. Također, utvrđeno je da je apelantu Rješenjem Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 17. decembra 1992. godine priznato pravo na starosnu penziju od 1. januara 1993. godine, te da je apelant kao aktivno vojno lice ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine do 31. decembra 1992. godine, kada je na prijedlog komandanta RV i PVO razriješen aktivne vojne službe. Dakle, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Služba građenja je utvrdila da apelantu ne pripada pravo na povrat u posjed spornog stana, niti se može smatrati izbjeglicom u smislu izmijenjene odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene s obzirom na to da je i nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH.
13. U obrazloženju svoga stava Ministarstvo je, između ostalog, navelo da je Služba građenja potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje, te na to pravilno primijenila odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, dajući valjane i jasne razloge koje je kao pravilne u cijelosti prihvatilo i Ministarstvo. Naime, Ministarstvo je zaključilo da je nesporno utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, te da se, stoga, ne može smatrati izbjeglicom u smislu odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene. 14. Kantonalni sud je Presudom broj U-364/04 od 3. novembra 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je osporio zakonitost drugostepenog rješenja, prihvatajući u cijelosti činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, kao i izraženi pravni stav oba organa uprave. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je Naredbom komandanta KO RV i PVO broj 1-1272 od 4. maja 1992. godine poništena Naredba KO RV i PVO od 12. aprila 1992. godine kojom je bio utvrđen prestanak apelantove aktivne vojne službe, te da je njome određeno da apelant, u činu potpukovnika avijacije, ostaje u aktivnoj vojnoj službi do 31. decembra 1992. godine. Dakle, polazeći od nesporno utvrđene činjenice da je apelant, i nakon 19. maja 1992. godine, ostao u statusu vojnog lica u Vojsci Jugoslavije, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno odlučili i donijeli odluku pravilno primjenjujući materijalno pravo, jer se, prema mišljenju suda, apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat u posjed spornog stana u smislu odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je lice kojem je utvrđen invaliditet od 40% i da je invalidnost stekao prije ratnih djelovanja, pozivajući se na nesporno utvrđenje da je apelant ostao u Vojsci SR Jugoslavije poslije 19. maja 1992. godine, zbog čega nije stekao status izbjeglice. 15. Presudom Vrhovnog suda broj Už-636/04 od 20. augusta 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud, razmatrajući apelantove žalbene navode u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zaključio da se prvostepena presuda zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, polazeći od nesporno utvrđene činjenice da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u statusu vojnog lica u Vojsci Jugoslavije, te da je odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) izmijenjen član 3.a Zakona o prestanku primjene, te propisano da stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, Vrhovni sud je zaključio da su Kantonalni sud i upravni organi pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli zakonitu odluku kada su, u skladu sa odredbom člana 3.a Zakona o prestanku primjene odbili apelantov zahtjev za povrat u posjed spornog stana.
16. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je, ocjenjujući apelantove žalbene navode da mu je status vojnog lica prestao još prije izbijanja rata zbog zdravstvenih razloga, jer mu je, kako je naveo, do 19. maja 1992. godine bila već utvrđena invalidnost od 40%, zaključio da su navodi neosnovani, pozivajući se, u smislu odredbe člana 44. ZUP-a, na razloge navedene u osporenoj presudi Kantonalnog suda, s obzirom na to da su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pitanja i okolnosti koji se u žalbi iznose pravilno ocijenjeni u postupku pred Kantonalnim sudom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije 17. Apelant je naveo da njegov predmet nije riješen u razumnom roku i na pravičan način, te da smatra da su u konkretnom slučaju prekršena njegova ustavna prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju događaja u vezi sa postupkom povrata spornog stana koji se vodio pred upravnim organima i redovnim sudovima, te smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na pogrešnoj primjeni odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Apelant smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno da je on ostao u aktivnoj vojnoj službi van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, navodeći u tom smislu da mu je status vojnog lica prestao prije izbijanja ratnih djelovanja zbog zdravstvenih razloga, jer mu je oštećen sluh usljed čega mu je utvrđen invaliditet od 40%. Apelant smatra da mu pripada pravo na povrat u posjed spornog stana, navodeći da on predstavlja njegov dom koji je koristio zajedno sa svojom porodicom od 1987. godine do početka ratnih djelovanja. Također, apelant predlaže da mu Ustavni sud, u skladu sa svojim pravilima, dosudi iznos od 1.050 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom izjavljene žalbe.
b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za dugotrajno vođenje postupka objektivne prirode, što uključuje i veliki broj predmeta za koje je nadležan ovaj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonom, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. S obzirom na to da, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu povrijeđena navedena ustavna prava na koja se apelant poziva, niti odredbe Evropske konvencije, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud je naveo da je zakonito postupio u ovoj upravnoj stvari, te da nije utjecao na kršenje apelantovih ljudskih prava u predmetnom postupku radi donošenja odluke o zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99) Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica), što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
[...] Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. [...] 21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» broj 27/99) Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) – u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine.
22. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 39/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-636/04 od 20. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. septembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
26. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant se žali da je predmet koji se vodio pred upravnim organima, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, povodom njegovog zahtjeva za povrat u posjed stana predugo trajao, te da je, zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;
k) pravo na imovinu; [...] 29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje –pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi 30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
32. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u vrijeme kada još nije bila donesena presuda u postupku pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da se apelant žali na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku isključivo za period od kada je spis povodom žalbe dostavljen Vrhovnom sudu, dakle, od 14. decembra 2004. godine do 20. augusta 2007. godine, kada je Vrhovni sud donio odluku povodom apelantove žalbe, Ustavni sud će samo taj period i ispitati.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
34. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče zahtjeva za povrat u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne upravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
35. Ustavni sud zapaža da je do donošenja odluke Ustavnog suda Vrhovni sud odlučio o apelantovoj žalbi. Nedonošenje odluke o apelantovoj žalbi u periodu od 14. decembra 2004. godine do 20. augusta 2007. godine Vrhovni sud je obrazložio preopterećenošću suda velikim brojem predmeta. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je u tački 31. ove odluke ukazao na to da se preopterećenost sudova, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje. Naime, države-ugovornice Evropske konvencije dužne su da organiziraju rad sudova na takav način da oni ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S druge strane, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države-ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32). Ustavni sud primjećuje da drugostepeni sud nije naveo da se radi o privremenom zaostatku u rješavanju predmeta, ili da preduzima bilo kakve mjere radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta koji su u zaostatku, niti je dao bilo kakve druge razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje drugostepenog postupka. Pitanje kompenzacije
36. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, dosudi naknada na ime nematerijalne štete. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu, kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
37. Uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, Ustavni sud je zaključio da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka povodom žalbe Vrhovnom sudu trebalo isplatiti iznos od po 150 KM, dakle, ukupan iznos od 450 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke zato što se dužina postupka povodom apelantove žalbe može u cijelosti staviti na teret Vrhovnom sudu pred kojim je postupak trajao dvije godine, osam mjeseci i šest dana.
b) Ostali navodi
39. U vezi sa ostalim navodima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 68/06 od 29. augusta 2006. godine) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci, ispitujući apelaciju u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da su nadležni organi, pozivajući se na izmijenjenu odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, pravilno primijenili relevantne materijalno-pravne propise, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali na to da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. U citiranoj odluci, u odnosu na navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi o povredi navedenog prava, budući da je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen zbog toga što je apelant, kao raniji nosilac stanarskog prava, ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine kao datuma propisanog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S druge strane, država izvan teritorije bivše SFRJ apelantu nije priznala zaštićeni status izbjeglice ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica. Ustavni sud je zaključio da je u takvom slučaju miješanje u pravo na dom u skladu sa zakonom, da ima legitiman cilj koji ima opći interes, a da su preduzete mjere bile proporcionalne tom cilju.
41. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci AP 2531/06 odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, te zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak donošenja odluke o apelantovoj žalbi pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine, osam mjeseci i šest dana, te kada se takvo neopravdano trajanje postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda koji nije dao bilo kakve opravdane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje žalbenog postupka.
43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni drugi aspekti apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom, imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju.
44. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić