Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3296/06 (H. B.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3296/06

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3296/06, rješavajući apelaciju Hilmije Bešlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hilmije Bešlagića.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-563/04 od 18. septembra 2006. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hilmije Bešlagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-563/04 od 18. septembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hilmija Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Merhunisa Dedić, advokatica iz Bihaća, podnio je 9. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka povodom njegove tužbe koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-563/04 od 18. septembra 2006. godine. Apelant je, također, osporio navedenu presudu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Biroa zelene karte Bosne i Hercegovine zatraženo je 15. decembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 20. januara 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-17/04.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. decembra 2006. godine, Općinski sud 21. decembra 2006. godine, a Biro 28. decembra 2006. godine. Općinski sud je dostavio traženi spis predmeta 21. januara 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 18. februara 2006. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 12. marta 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade materijalne štete koja je nastala na njegovom motornom vozilu uslijed saobraćajne nezgode. Kao tužene je označio «Bosna osiguranje» d.d., glavna filijala «Una-Sana» Bihać, kao pravnog slijednika d.d. za osiguranje «Dunav» Bihać i Biro za osiguranje - Zelena karta Sarajevo - «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo. U tužbi je naveo da se 10. juna 1992. godine u Bihaću desila saobraćajna nezgoda koju je skrivio Fadil Jakupović koji je upravljao motornim vozilom marke Ford Eskort, registarskog broja G-47 ZMA, vlasništvo firme Bauer Matic d.o.o. Bihać. Tom prilikom oštećeno je apelantovo vozilo koje je u momentu nastanka štetnog događaja bilo osigurano policom osiguranja broj 715722626 u ZOIL Dunav, filijala Bihać.

7. Tužba je 24. marta 1998. godine dostavljena na odgovor tuženima. Prvotuženi, «Bosna osiguranje» d.d., glavna filijala «Una-Sana» Bihać, je 27. marta 1998. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je istakao prigovor pasivne legitimacije, navodeći da nije pravni slijednik d.d. za osiguranje «Dunav» Bihać. Drugotuženi, «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, je u podnesku od 3. aprila 1998. godine, također, istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da apelant treba precizirati protiv koga je podnio tužbu u predmetnom parničnom postupku, da li protiv Biroa za osiguranje Bosne i Hercegovine ili protiv «Sarajevo osiguranja» d.d. Sarajevo, jer se u konkretnom slučaju radi o dva samostalna pravna lica.

8. Prvom ročištu zakazanom za 16. juli 1998. godine pristupili su punomoćnici apelanta i prvotuženog, a drugotuženi nije pristupio, iako je dostavljanje poziva bilo uredno. Na predmetnom ročištu apelant je povukao tužbu podnesenu protiv «Sarajevo osiguranja» d.d. Sarajevo i kao drugotuženog je označio Biro za osiguranje Bosne i Hercegovine. Sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom u odnosu na «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, te je odložio ročište na neodređeno vrijeme i naložio da se pismenim putem zatraže podaci od PU Bihać vezani za zabilješku o saobraćajnoj nezgodi broj 224/92 i informacije o podnošenju prekršajne prijave vezane za tu nezgodu. Predmetni podaci su zatraženi dopisom od 17. jula 1998. godine, a kako PU Bihać nije dostavila tražene informacije, sud je 8. decembra 1998. godine poslao urgenciju za njihovo dostavljanje.

9. Ročištu zakazanom za 7. januar 1999. godine pristupili su punomoćnici apelanta i prvotuženog, a za drugotuženog nije pristupio niko, iako je dostavljanje bilo uredno iskazano. Apelant je na tom ročištu proširio tužbu na Fadila Jakupovića iz Bihaća, a povukao je tužbu u odnosu na prvotuženog, «Bosna osiguranje» d.d., glavna filijala «Una-Sana» Bihać. Ročište je odloženo na neodređeno vrijeme i određeno je da se od firme, čije je vozilo Ford Eskort oznake G- 47 ZNA, zatraži dostavljanje podataka vezanih za postojanje zelene karte u momentu saobraćajne nezgode.

10. Općinski sud je dopisom od 23. decembra 1999. godine pozvao Fadila Jakupovića da se izjasni da li prihvata proširenje tužbe, uz napomenu da će se smatrati da ne pristaje na proširenje tužbe ukoliko se ne izjasni u roku od 15 dana od prijema dopisa. Fadil Jakupović se nije izjasnio o prihvatanju tužbe.

11. Ročištu zakazanom za 26. januar 2000. godine pristupili su apelant i punomoćnik tuženog Biroa osiguranja Bosne i Hercegovine. Konstatirano je da je tuženi, Biro osiguranje BiH, poslao pismeni odgovor na tužbeni zahtjev, te je njegov primjerak uručen apelantovom punomoćniku. Ročište je odloženo na neodređeno vrijeme. Općinski sud je, na apelantov prijedlog, naložio da se od Kantonalnog suda u Sarajevu zatraže podaci i rješenje o registraciji tuženog Biroa osiguranja Bosne i Hercegovine, te je odredio da će se ročište zakazati nakon dobijanja odgovora od tog suda.

12. Dopisom od 26. januara 2000. godine Općinski sud je od Kantonalnog suda u Sarajevu zatražio da dostavi podatke o registraciji i rješenje o registraciji, a 17. aprila 2000. godine Općinski sud je urgirao na dostavljanju navedenih podataka. Kantonalni sud u Sarajevu je 3. maja 2000. godine dostavio Općinskom sudu tražene podatke.

13. Općinski sud je pozvao apelantovog punomoćnika na ročište zakazano za 14. juni 2000. godine. Apelantov punomoćnik je podneskom od 12. juna 2000. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti pristupiti na ročište i predložio je da se ono održi u njegovoj odsutnosti. Sud je navedeno ročište odložio na neodređeno vrijeme zbog nepostojanja procesnih uvjeta za njegovo održavanje.

14. Ročištu zakazanom za 15. septembar 2000. godine nije pristupila ni jedna parnična stranka, iako je dostavljanje poziva za ročište bilo uredno, pa je to ročište odloženo za 10. oktobar 2000. godine.

15. Na ročište zakazano za 10. oktobar 2000. godine pristupili su punomoćnici parničnih stranaka. Punomoćnik tuženog je predložio da se ročište odgodi zbog toga što je taj punomoćnik samo punomoćnik na zamjeni. Sud je ročište odložio za 8. novembar 2000. godine.

16. Ročištu od 8. novembra 2000. godine pristupili su punomoćnici apelanta i tuženog. Apelant je na tom ročištu precizirao naziv tuženog tako što tuži «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, Sektor međunarodne zelene karte, te je predložio da sud odredi vještačenje radi utvrđivanja visine štete. Sud je odložio ročište na neodređeno vrijeme, te naložio da se apelant dopisom pozove da izvrši uplatu predujma za vještačenje visine štete.

17. Općinski sud je dopisom od 8. novembra 2000. godine pozvao apelanta da izvrši uplatu predujma za vještačenje. Općinski sud je ponovo 15. decembra 2000. godine i 26. januara 2001. godine pozvao apelanta da izvrši uplatu predujma za vještačenje, a 31. oktobra 2001. godine je poslao i urgenciju za postupanje prema dopisu od 26. januara 2001. godine.

18. Apelant je dopisom od 7. decembra 2001. godine obavijestio sud da je izvršio uplatu predujma radi vještačenja vještaka Suada Mahmića.

19. Općinski sud je 14. januara 2002. godine dostavio spis vještaku Suadu Mahmiću radi vještačenja štete na apelantovom vozilu. Vještak Suad Mahmić je izvršio vještačenje i dostavio Općinskom sudu svoj nalaz i mišljenje 23. januara 2002. godine.

20. Općinski sud je na ročištu od 12. aprila 2002. godine donio Presudu broj P-308/98 kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev prema prvotuženom, Biro za osiguranje Sarajevo. Utvrđeno je da je apelantova tužba prema drugotuženom «Una-Sana» d.d. Bihać i trećetuženom «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo povučena. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

21. Apelant je 15. maja 2002. godine podnio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P- 308/98 od 12. aprila 2002. godine.

22. Žalba je dostavljena na odgovor tuženom «Sarajevo osiguranju», filijala Bihać, 28. maja 2002. godine, tuženom «Una-Sana» d.d. Bihać 29. maja 2002. godine, a tuženom Birou za osiguranje Sarajevo 31. maja 2002. godine. Biro osiguranja Bosne i Hercegovine dostavio je odgovor na žalbu 7. juna 2002. godine. Odgovor je dostavljen apelantu 4. jula 2002. godine.

23. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-656/02 od 29. augusta 2003. godine, kojim je djelimično uvažio apelantovu žalbu, pa je ukinuo osporenu odluku u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženi Biro za osiguranje Sarajevo i u dijelu u kojem je u odnosu na tog tuženika utvrđeno da apelant snosi svoje troškove postupka. U navedenom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

24. Kantonalni sud je konstatirao da je apelant u tužbi kao tuženika označio Biro za osiguranje - Zelena karta Sarajevo, ali da je na ročištu od 16. jula 1998. godine istakao da kao tuženika označava Biro za osiguranje Sarajevo. Iz navedenog posredno proizlazi da je apelant odustao od naziva «Zelena karta» u sastavu Biroa za osiguranje u Sarajevu, što je prihvatio i prvostepeni sud, jer je u osporenoj odluci označio kao tuženika samo Biro za osiguranje. Međutim, Sud je naveo da apelant nije izričito naveo da odustaje od tužbenog zahtjeva protiv tuženog «Zelena karta» Sarajevo, u okviru Biroa za osiguranje, i da je, u skladu s tim, prvostepeni sud morao pozvati apelanta da tačno odredi tuženika kojem je upućen tužbeni zahtjev za naknadu štete, a u skladu sa važećim propisima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da prema odredbi iz tačke II Odluke o načinu nastavka rada Biroa osiguranja Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 18/01), Biro osiguranja nastavlja svoj rad pod nazivom «Biro zelene karte BiH» i ima svojstvo pravnog lica, te da su Statutom objavljenim u istom službenom glasniku odredbama člana 4. stav 1. tačka A-V određene nadležnosti Biroa zelene karte Bosne i Hercegovine. Prema navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio pozvati apelanta da ispravi tužbu u odnosu na otklanjanje nedostataka u nazivu tuženika, i to jasno i određeno, zbog čega je prvostepena presuda nerazumljiva, čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

25. U ponovnom postupku, Općinski sud je dopisom od 27. oktobra 2003. godine pozvao apelanta da tačno označi tuženog u skladu sa Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-656/02 od 29. augusta 2003. godine.

26. Apelant je podneskom od 5. novembra 2003. godine označio kao tuženog «Biro zelene karte Bosne i Hercegovine» Sarajevo.

27.«Biro zelene karte Bosne i Hercegovine» Sarajevo je 20. novembra 2003. godine dostavio podnesak. Navedenim podneskom je, između ostalog, zamolio sud da opravda njegov izostanak sa pripremnog ročišta zakazanog za 8. decembar 2003. godine zbog spriječenosti pravnog zastupnika da pristupi na ročište.

28. Općinski sud je u ponovnom postupku održao pripremno ročište 8. decembra 2003. godine na koje je pristupio apelantov punomoćnik.

29. Ročište za glavnu raspravu je održano 9. januara 2004. godine. Na navedeno ročište je pristupio apelantov punomoćnik, a za tuženog nije niko pristupio, iako je dostavljanje bilo uredno. Konstatirano je da je tuženi za navedeno ročište dostavio pismeni podnesak od 5. januara 2004. godine koji je uručen apelantu radi upoznavanja.

30. Općinski sud je donio Presudu broj P-17/04 od 26. januara 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete plati novčani iznos od 2.475,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 19. januara 2002. godine kao dana utvrđene visine materijalne štete, pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.040,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Odbijen je apelantov zahtjev za isplatu kamata od dana podnošenja tužbe, odnosno od 12. marta 1998. godine.

31. U obrazloženju presude je navedeno da iz policijskog zapisnika o saobraćajnoj nezgodi od 10. juna 1992. godine proizlazi da je Fadil Jakupović, vozač vozila Ford Eskort, registarskih oznaka G-47-ZMA, svojom krivnjom, bez apelantove krivnje, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je oštećeno apelantovo vozilo. Nadalje, navedeno je da iz predmetnog zapisnika proizlazi da je apelantovo vozilo u momentu saobraćajne nezgode bilo osigurano policom obaveznog osiguranja u «Dunav osiguranju», filijala Bihać, a da je vozilo Ford Eskort, registarskih oznaka G-47-ZMA, bilo osigurano policom osiguranja koja je važila od 11. oktobra 1990. godine do 11. oktobra 1992. godine, ali da u tom zapisniku nije naveden broj police osiguranja, niti je naznačena osiguravajuća kuća u kojoj je vozilo osigurano. Cijeneći da je nepobitna činjenica da je vozilo kojim je upravljao Fadil Jakupović, vozilo inostranih registarskih oznaka, Općinski sud je zaključio da je to vozilo bilo osigurano kod inostranog nosioca osiguranja zbog toga što je saobraćajna dozvola za to vozilo izdata sa važenjem u periodu od dvije godine, što je karakteristika inostranih osiguranja, s obzirom na to da su domaća osiguranja ugovore o obaveznom osiguranju i saobraćajnoj dozvoli sačinjavali i izdavali na period od jedne godine.

32. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je policija prilikom vršenja uviđaja saobraćajne nezgode propustila da konstatira broj police osiguranja i osiguravajuću kuću za inostrano vozilo, odnosno da konstatira da li vozač Fadil Jakupović posjeduje međunarodni zeleni karton koji je na datum saobraćajne nezgode važio za područje bivše Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Općinski sud je istakao da je članom 85. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano da lice koje motornim vozilom inostrane registracije ulazi na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine mora imati valjanu međunarodnu ispravu, tzv. zelenu kartu, a da, ukoliko nema zelenu kartu, prema članu 87. istog zakona, mora na granici sklopiti tzv. posebno granično osiguranje sa domaćim društvom za osiguranje. Prema navedenim zakonskim odredbama, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji objektivna pretpostavka da je vozilo kojim je upravljao Fadil Jakupović i kojim je izazvao saobraćajnu nezgodu, imalo važeći zeleni karton ili posebno granično osiguranje, jer u protivnom nije moglo ući u Bosnu i Hercegovinu, te da se propust policije na tu okolnost prilikom vršenja uviđaja ne može stavljati na apelantovu štetu.

33. Općinski sud nije prihvatio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, zaključujući da je on pravni slijednik ranije postojećeg Biroa osiguranja. Utvrđeno je da postoji obaveza «Biroa zelene karte Bosne i Hercegovine» za naknadu nastale štete, te je taj svoj zaključak sud izveo na osnovu glave II - Poslovi «Biroa zelene karte BiH», član 4. tačka 4.1-d, gdje se navodi da «Biro zelene karte BiH» regulira, u ime osiguravajućih društava Bosne i Hercegovine, poslove vezane za zelenu kartu, te da garantira naknadu štete koju su prouzrokovali vozači sa stranim registarskim tablicama na teritoriji Bosne i Hercegovine. Stoga je zaključeno da apelant ima pravo da se direktno obrati «Birou zelene karte BiH» za naknadu štete koju mu bude prouzrokovalo vozilo inostranih registarskih tablica na teritoriji BiH, a navedeni Biro nakon eventualne isplate stječe pravo mogućeg regresa prema jednom od osiguravajućih društava u skladu sa pravilnikom o fondu za naknadu štete.

34. Tuženi je 17. februara 2004. godine podnio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P- 17/04 od 26. januara 2004. godine, koju je Kantonalni sud uvažio Presudom broj Gž-563/04 od 18. septembra 2006. godine, pa je osporenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

35. Kantonalni sud je konstatirao da je neosnovan žalbeni navod tuženog da nije pravni slijednik ranije postojeće Zelene karte, koja je postojala u vrijeme štetnog događaja i u tom smislu je taj sud u cijelosti prihvatio razloge prvostepenog suda date u obrazloženju osporene odluke. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da apelant nije dokazao da je vozilo kojim je prouzrokovan štetni događaj bilo osigurano u osiguravajućoj kući i da je imalo zeleni karton, odnosno posebno granično osiguranje. Naime, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda da je u zapisniku o saobraćajnoj nezgodi konstatirano da je vozilo Ford Eskort, registarskih oznaka D-47-ZMA, osigurano policom osiguranja koja važi od 11. oktobra 1990. do 11. oktobra 1992. godine, te da taj zapisnik ne sadrži podatke o broju police osiguranja, niti o osiguravajućoj kući, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nezgoda na dan štetnog događaja bilo osigurano u osiguravajućoj kući i da je imalo zeleni karton, odnosno zaključeno posebno granično osiguranje.

36. Istaknuto je da nema nikakvih sigurnih određenih i potpunih podataka u zapisniku o saobraćajnoj nezgodi da je vozilo štetnika bilo osigurano u osiguravajućoj kući i da je o tome postojao zeleni karton ili da je štetnik imao zaključeno posebno granično osiguranje, pa da, prema tome, prvostepeni sud nije mogao iz paušalnog navoda o osiguranju u zapisniku o uviđaju izvoditi zaključak o postojanju zelenog kartona niti o postojanju posebnog graničnog osiguranja. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi osnovano ukazao da apelant nije dokazao da je štetnik imao valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju na osnovu koje bi, u skladu sa odredbama čl. 85-87. Zakona o osiguranju imovine i lica, koje su identične odredbama Zakona o osiguranju imovine i lica koji je važio u momentu štetnog događaja, a u vezi sa odredbom člana 4. tačka 4. 1-d Odluke o načinu nastavka rada Biroa osiguranja BIH, tuženi odgovarao za naknadu štete. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

37. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su nadležni sudovi odugovlačili predmetni parnični postupak i da je Kantonalni sud mogao donijeti konačnu odluku u njegovom predmetu već u prvom dijelu postupka jer je već tada imao na raspolaganju iste dokaze kao i u vrijeme donošenja osporene presude. Također, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pogrešno zaključio da apelant nije dokazao da je štetnik imao međunarodnu ispravu o osiguranju na osnovu koje bi tuženi odgovarao za naknadu štete. U vezi s tim, ističe da je podatke o osiguranju štetnika mogla uzeti samo policija i da zbog nestručnosti u radu policijskih organa ne bi trebao snositi štetne posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

38. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri pravnom stanovištu izraženom u osporenoj odluci i da smatra da tom odlukom nije povrijedio ustavna prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

39. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

40. Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant nema zakonsko uporište da teret dokaza za svoje navode o postojanju osiguranja prebaci na tuženog, pogotovo imajući u vidu činjenicu da «zelena karta», koja bi bila važeća u Bosni i Hercegovini u vrijeme štetnog događaja, nije mogla ni postojati, kao i da je kao pravni slijednik tuženog stekao svojstvo pravnog lica 30. aprila 1994. godine. Nadalje, Biro smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što je postupak okončan i što je isto toliko trajao i u odnosu na tuženog. Također, Biro je naveo da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, jer tuženi ne odgovara za naknadu štete do koje dođe upotrebom neosiguranih vozila i da u takvom slučaju, prema zakonima koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja, odgovara vozač, vlasnik vozila i društvo za osiguranje po tužiočevom izboru.

V.Relevantni propisi

41. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

42. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

43. Zakon o osiguranju imovine i lica («Službene novine Federacije BiH» br. 2/95, 7/95, 6/98, 41/98 i 65/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 85.

Lice koje motornim vozilom inostrane registracije ulazi na teritoriju Federacije mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi za teritoriju Federacije ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja, koja pokriva štete najmanje do iznosa iz člana 76. stav 1. ovog zakona.

Granična policija dužna je kontrolirati da li je udovoljeno uvjetima iz stava 1. ovog člana. Član 87.

Lica koja nemaju valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz iz člana 85. stav 1. ovog zakona moraju na granici sklopiti s domaćim društvom za osiguranje ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti koji vrijedi na teritoriji Federacije.

VI.Dopustivost

44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

46. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Rev-563/04 od 18. septembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

48. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

49. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...].

50. S obzirom na to da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, odnosno da se radi o utvrđivanju građanskog prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u ovom predmetu. Razuman rok

51. Ustavni sud će kao prvo pitanje razmotriti apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka. S tim u vezi, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Period koji se uzima u obzir

52. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u svrhu žalbe, u pogledu dužine trajanja postupka, počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; i Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).

53. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 12. marta 1998. godine. Predmetni postupak je okončan 18. septembra 2006. godine Presudom Kantonalnog suda broj Gž-563/04. U nadležnost Ustavnog suda se ubraja period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Prema tome, navedeni period se u cijelosti ubraja u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak ukupno trajao osam godina i šest mjeseci.

b) Složenost predmeta

54. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da, u konkretnom predmetu, priroda činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu bila složena.

c) Apelantovo ponašanje

55. Kada je u pitanju apelantovo ponašanje u ovom postupku, Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku pristupio na sva zakazana ročišta osim na ročište zakazano za 15. septembar 2000. godine, iako je bio uredno pozvan. Nadalje, apelantov punomoćnik je dopisom od 12. juna 2000. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti pristupiti ročištu zakazanom za 14. juni 2000. godine i predložio je da se ono održi u njegovoj odsutnosti. Također, Ustavni sud smatra da je Općinski sud dopisom od 8. novembra 2000. godine pozvao apelanta da izvrši uplatu predujma za vještačenje. Apelant je tek dopisom od 7. decembra 2001. godine obavijestio sud da je izvršio uplatu predujma za vještačenje, dakle nakon godinu dana.

56. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim ponašanjem u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, ali njegov doprinos nije bio odlučujući razlog zbog kojeg je ovaj postupak, koji nije bio složen, na dvije sudske instance trajao osam godina i šest mjeseci.

d) Ponašanje suda

57. Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku Općinski sud zakazao 10 ročišta. Općinski sud je nakon ročišta održanog 7. januara 1999. godine, na kojem se apelant izjasnio o proširenju tužbe tek nakon skoro godinu dana, dopisom od 23. decembra 1999. godine, pozvao tuženog da se izjasni da li prihvata proširenje tužbe. Prvo naredno ročište nakon ročišta održanog 7. januara 1999. godine Općinski sud je zakazao 26. januara 2000. godine, dakle nakon godinu dana. Nadalje, Kantonalni sud je ukinuo Presudu Općinskog suda broj P-308/98 od 12. aprila 2002. godine zbog toga što je prvostepeni sud propustio pozvati apelanta da ispravi tužbu u odnosu na otklanjanje nedostataka u nazivu tuženika. Dakle, Kantonalni sud je prvostepenu presudu ukinuo samo iz procesnih nedostataka koje je učinio prvostepeni sud. Nakon donošenja Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-656/02 od 29. augusta 2003. godine, kojim je u određenom dijelu ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak, Općinski sud je preduzimao procesne radnje u kratkom roku, te donio presudu 26. januara 2004. godine. Međutim, povodom žalbe tuženog od 17. februara 2004. godine, Kantonalni sud je donio presudu 18. septembra 2006. godine. Dakle, drugostepeni sud je o žalbi rješavao u periodu dužem od dvije godine.

58. Ustavni sud ponovo naglašava da predmetni postupak nije bio složene prirode da bi trajao preko osam godina. Nadalje, Općinski sud u periodu od skoro godinu dana (od 7. januara 1999. godine do 23. decembra 1999. godine) u postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, a da za to nije dao nikakvo obrazloženje. Zatim, Kantonalni sud je ukinuo Presudu Općinskog suda broj P- 308/98 od 12. aprila 2002. godine samo iz procesnih nedostataka koje je učinio prvostepeni sud, zbog čega je postupak vraćen na ponovno suđenje zbog propusta koji se u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu zbog neadekvatnog upravljanja postupkom. Postupanje redovnih sudova, a posebno Općinskog suda, s obzirom na utvrđene propuste, nije bilo u skladu sa članom 10. ZPP, kojim je izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Također, Ustavni sud smatra da Općinski i Kantonalni sud za predmetnu dužinu postupka nisu dali nikakvo opravdanje.

59. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir prethodnu analizu principa iz stava 51. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

60. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnom zaključku Kantonalnog suda. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

61. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud, rješavajući o žalbi tuženog, utvrdio da apelant nije dokazao da je vozilo kojim je uzrokovan štetni događaj bilo osigurano u stranoj osiguravajućoj kući i imalo zeleni karton, odnosno posebno granično osiguranje, kako je to bio zaključio prvostepeni sud. Pri tome je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud iz navoda u apelaciji i priloženoj dokumentaciji ne može utvrditi da su osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je primjena zakona Kantonalnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava.

62. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

63. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa apelantovim navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

64. Činjenica da u predmetnom postupku, koji nije bio složen, a koji je ukupno trajao osam godina i šest mjeseci, Općinski sud u periodu od skoro godinu dana nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, a da je Kantonalni sud u periodu od dvije godine i šest mjeseci rješavao o žalbi tuženog na prvostepenu presudu donesenu u ponovnom postupku, pri čemu redovni sudovi za ovako nerazumnu dužinu postupka nisu dali bilo kakvo opravdanje, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U isto vrijeme, Ustavni sud nije utvrdio povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje u odnosu na apelantove navode o proizvoljnim zaključcima u osporenoj presudi Kantonalnog suda.

65. Na osnovu člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3296/06 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio