Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-372/06 (I. B., M. B. i V. M.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-372/06

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 372/06, rješavajući apelaciju Ive Burića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ive Burića, Mihe Burića i Vlahe Matijića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1488/05 od 15. decembra 2005. godine.

Odbija se apelacija Ive Burića, Mihe Burića i Vlahe Matijića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-

1488/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P-193/05 od 7. oktobra 2005. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivo Burić, Miho Burić i Vlaho Matijić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Neuma, koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokatica iz Mostara, podnijeli su 20. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1488/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-193/05 od 7. oktobra 2005. godine. Apelanti su podnijeli apelaciju i zbog dužine trajanja postupka u navedenom predmetu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) zatraženo je 25. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda je, također, 27. februara 2006. godine i 22. januara 2009. godine zatraženo dostavljanje predmetnog spisa na uvid.

3. Općinski i Kantonalni sud su 9. maja 2006. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo 16. maja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Općinski sud je 10. februara 2009. godine dostavio traženi spis.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 21. januara 2009. godine.

5. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 372/06 od 15. februara 2007. godine kojom je predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

6. Apelanti su 27. augusta 2007. godine podnijeli zahtjev za preispitivanje navedene odluke, pa je Ustavni sud Rješenjem broj AP 372/06 od 26. februara 2009. godine usvojio zahtjev za preispitivanje svoje Odluke broj AP 372/06 od 15. februara 2007. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Apelanti su 12. novembra 1998. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja činjenice da se nalaze u stalnom radnom odnosu kod tuženog, vraćanja na radna mjesta i isplatu plaća za period od augusta 1997. godine do novembra 1998. godine. Općinski sud je Rješenjem broj P-

18/00 od 12. oktobra 2004. godine tužbu odbacio kao neblagovremenu jer je utvrdio da je tužba podnesena nakon proteka rokova propisanih čl. 80. i 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89 i «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 20/90 i 2/92), koji je bio u primjeni u to vrijeme.

9. Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-1080/04 od 7. aprila 2005. godine žalbu uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-193/05 od 7. oktobra 2005. godine tužbu apelanata u cijelosti odbio. U postupku pred Općinskim sudom nesporno je utvrđeno da su apelanti, bez rješenja o zasnivanju radnog odnosa, radili kod tuženog kao policajci-rezervni sastav, u periodu od 15. aprila 1996. godine sve do 10. oktobra 1997. godine kada im je usmeno saopćeno da više ne dolaze na posao. Nadalje je utvrđeno da su apelanti za obavljeni rad primali naknadu na blagajni Policijske uprave Ravno i da nisu bili prijavljeni u matičnu evidenciju aktivnih osiguranika na području na kojem je djelovao Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbe člana 11. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89) kojima je propisano da »radnik zasniva radni odnos danom stupanja na rad na osnovu odluke o izboru, odnosno ugovora o zapošljavaju i to kada ta odluka postane konačna», Općinski sud je zaključio da apelanti nikada nisu primljeni u radni odnos kod tuženog. Također, iz tog razloga, tuženi nije bio dužan preuzeti apelante u radni odnos u smislu čl. 78. i 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 1/96), jer ranije nisu bili u radnom odnosu ni u MUP-u Herceg-Bosne niti kod tuženog. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1488/05 od 15. decembra 2005. godine kojom je žalbu apelanata odbio i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti su u apelaciji naveli da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na pravično suđenje i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u nezakonitom ponašanju tuženog, nezakonito donesenim presudama redovnih sudova, te diskriminacijskom ponašanju tuženog u odnosu na njih, jer su neki od zaposlenih, koji su radili bez rješenja o zasnivanju radnog odnosa kao i apelanti, naknadno dobili rješenja o zasnivanju radnog odnosa. Osim toga, apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu jer su nezakonitim otkazom ostali bez sredstava za život. Također, smatraju da je postupak u njihovom predmetu trajao nerazumno dugo.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da apelacija nije osnovana i da je treba odbiti.

13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su osporene sudske odluke donesene u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalno pravobranilaštvo je navelo da apelaciju treba odbaciti ili odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1488/05 od 15. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te pravo na pravičan postupak i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

I. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: […]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

24. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

25. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 12. novembra 1998. godine kada su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Postupak povodom tužbe apelanata je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj Gž-1488/05 od 15. decembra 2005. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati iznosi sedam godina i jedan mjesec, koliko je bilo potrebno da apelanti dođu do konačne odluke suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

27. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu u kojem je postupak pred Općinskim sudom započeo 12. novembra 1998. godine i u prvom dijelu, u kojem je ročište četiri puta odgađano na neodređeno vrijeme, trajao je šest godina i pet mjeseci, a ponovljeni postupak je okončan 15. decembra 2005. godine u roku kraćem od osam mjeseci. Ustavni sud, također, zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan, niti iz dostavljenog spisa proizlazi bilo kakav dokaz iz kojeg bi se mogla utvrditi eventualna odgovornost apelanata za dužinu trajanja postupka.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu od sedam godina i mjesec dana radi odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata kojim su apelanti tražili zaštitu prava iz radnog odnosa može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu jer je postupak u prvom dijelu pred Općinskim sudom trajao više od šest godina.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

30. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da im je pravo na pravičan postupak prekršeno i zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a naročito da im je prekršeno pravo na pristup sudu.

31. U vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su sudovi obrazložili da apelanti u toku cijelog postupka nisu uspjeli dokazati da su imali zaključen ugovor o radu kojim bi dokazali da su bili u radnom odnosu kod tuženog. Dalje, sudovi su jasno obrazložili da je, prema odredbama člana 11. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, propisano da »radnik zasniva radni odnos danom stupanja na rad na osnovu odluke o izboru, odnosno ugovora o zapošljavaju i to kada ta odluka postane konačna». Također, sudovi su obrazložili da na apelante nisu mogli biti primijenjeni čl. 78. i

81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisana obaveza MUP-a FBIH na preuzimanju radnika u radni odnos nakon prestanka funkcioniranja policijskih struktura Herceg-Bosne i RBIH, jer apelanti ranije nisu bili u radnom odnosu ni u MUP-u Herceg-

Bosne niti kod tuženog. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata, a nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje.

33. Osim toga, apelanti navode da nisu imali odgovarajući pristup sudu. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali priliku da pred dvije sudske instance prezentiraju svoje navode, izvode i predlažu dokaze, odnosno koriste sve pravne lijekove i sredstva, a pravo na pristup sudu ne uključuje i pravo da se u svakom slučaju uspije sa tužbenim zahtjevom, pa su ovakvi njihovi navodi neosnovani.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak i pristup sudu, koji su analizirani u prethodnim tačkama, te da im u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

III. Pravo na imovinu

35. Apelanti u apelaciji navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

IV. Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje su i koristili. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

V. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo na

nediskriminaciju

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.

40. Apelanti se, također, žale da im je osporenim sudskim odlukama povrijeđeno i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana

14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju, prema ovom članu, može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da pravo na rad nije garantirano Evropskom konvencijom, Ustavni sud neće ispitivati navode apelanata u vezi sa povredom prava iz člana 14. Evropske konvencije.

41. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantirano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Budući da je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine određeno uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, te da su se apelanti u apelaciji pozvali i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Bosne i Hercegovine u vezi sa ostvarivanjem prava na rad, Ustavni sud će ispitati navode apelanata o eventualnoj diskriminaciji prema ovim odredbama. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantima postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

42. Međutim, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. S tim u vezi, Ustavni sud cijeni da su navodi apelanata o kršenju prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada odluka o tužbenom zahtjevu vezanom za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitan, traje sedam godina i mjesec dana, te kada se takvo trajanje sveukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda, a sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata. Također, Ustavni sud zaključuje da, iz istih razloga, nije prekršeno ni pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su apelanti imali na raspolaganju i koristili zakonom propisane pravne lijekove.

45. Također, nema povrede prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelanti, osim paušalnih tvrdnji, nisu dostavili dokaze koji bi mogli ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava.

46. Na osnovu člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-372/06 (I. B., M. B. i V. M.) | Sudska praksa | Aktio